Otkako su sintagma i teza o „teroru cancel kulture” napustile desno-konzervativna gnijezda i udobno se raskomotile u lijevim i liberalnim krugovima, postaje naporno gledati kojom su se brzinom rehabilitirani pisci i glazbenici seksisti opet razmilili na programima lokalnih kulturnih i književnih festivala.
Nakon što je ove godine na riječkom književnom festivalu Vrisak V.B.Z.-ovom nagradom ovjenčan književnik Goran Samardžić s romanom Grobar pasa, pulski je Sa(n)jam knjige u svom glazbenom programu i povodom 30. obljetnice festivala ovih dana odlučio ugostiti nikoga drugog do Ramba Amadeusa. „U čemu je sada problem?“, pitaju oni koji unatrag nekoliko godina nisu pratili književno-medijsko polje.
Ramba, građanskim Antonija Pušića, prije jedva nešto više od godinu dana Lejla Kašić, producentice emisije „Dnevnica” na Radio televiziji Crne Gore, optužila je za seksualno uznemiravanje. Vijest je odmah obišla cijelu regiju, a glazbenik je, unatoč tome što je djelomično i sȃm priznao svoj čin, odmah dobio ogromnu količinu podržavatelja koji su se na društvenim mrežama upirali da obrane njegovu čast i dostojanstvo od ljage. Priznavajući svoj čin, učinio je nešto što redovno čini svaki seksist: nadugo se i naširoko opravdavao u svom očitovanju na društvenim mrežama. Toliko se opravdavao, prikazajući sebe u ulozi žrtve, da smo se na trenutak smeli i sažalili nad svirepo optuženim čovjekom koji se sȃm i goloruk bori protiv lavine wokea.
Rambo Amadeus, superheroj regionalne lijeve i lijevo-liberalne scene, roker-antinacionalist koji je bio na pravoj strani devedesetih i nultih, svoj je trajni diplomatski imunitet stekao desetljećima ranije kada je pjevao i govorio o stvarima koje se nisu smjele slobodno izreći u javnom prostoru. Kada takav miljenik naroda napravi nešto pogrešno, u pravilu mu se kao „zaslužnom pojedincu” progleda kroz prste. Nahrupi potom neslućeno velika količina muškaraca i žena iz kulturnog establišmenta da mu pruži potporu. Kad prođe samo nešto vremena, kad se planet okrene još jednom oko Sunca, baš će mu oni pružiti priliku da ponovno nastupa. I u tome nema ničega čudnog.
Seksističke ispade u javnom prostoru ignoriraju i drugi, pulski Sa(n)jam knjige nipošto u tome nije usamljen. V.B.Z.-ov je književni festival Vrisak prije samo mjesec dana promovirao novi roman Gorana Samardžića, pisca i suvlasnika izdavačke kuće Buybook iz Sarajeva. Prije šest godina Samardžić je novinarki Jeleni Kalinić u privatnoj prepisci na Facebooku napisao: „Poštovana naučnice i blogerice. Ja ću ti malo onog izmust u fildžan i zamrznuti zlu ne trebalo. Ako ništa imalo bi lijepe noge na mene i pamet na tebe. Nek i bude sretno na oboje. Ne širi dalje. Šalim se i noge na tebe. Ma jesi li ti to ljuta a?”
Dao je tada Samardžić i ostavku na svoju funkciju u Buybooku, sklonio se na neko vrijeme iz javnog prostora, ali za koju se godinicu vratio. S čim? S listom opravdanja i zapisa iz naknadne pameti. V.B.Z. je odmah požurio da mu da nagradu za najbolji roman, da ga nagradi za godine patnje u mraku anonimnosti. S tim je došlo i namjensko reklamiranje i promoviranje Samardžićeva spisateljskog genija na Vrisku.
Pokazalo se pritom da nisu ništa naučili od skandala koji je obilježio Vrisak 2023., kada su na dvojnoj promociji ugostili pisca Zorana Ferića i spisateljicu Doru Šustić, pri čemu Vriskovi moderatori Nikola Petković i Vid Barić nisu pokazali da im pretjerano smetaju seksističke i mizogine izjave Zorana Ferića koje je podržavao i raspirivao upravo Petković. Vriskov je organizacijski odbor danima šutio, dok na Facebooku nisu podijelili prvi medijski komentar ovog slučaja – tekst Dunje Matić s kojim je i započeo prilično sjajan niz tekstova kojima su autorice i medijske radnice reagirale na ovu mizoginu promociju. Feministkinje su digle frku, stvar se konačno proširila i izvan ruba medijske i kulturne margine. Činilo se da smo konačno dobili zoran primjer na kojemu svi mogu vidjeti i (zašto da ne?) naučiti kakvo je ponašanje u javnom prostoru poželjno te kako (ne) trebaju izgledati književne promocije.
Uz dijeljenje teksta Dunje Matić, sami su organizatori Vriska tada poručili: „Pozdravljamo i disonantne glasove oko pojedinih sajamskih programa. Cijenimo i prihvaćamo kritiku. Moramo i možemo bolje, zajedno.” Premda zakašnjela i mršava, ova je objava jedan od rijetkih slučajeva u kojima se neki organizacijski odbor makar načelno potrudio uzeti u obzir lavinu upućenih kritika. Očekivali bismo da ćemo nakon svega ovoga svi otploviti u neku malo sretniju i manje mizoginu budućnost. No, kao u nekoj antibajci, to se nije dogodilo.
Unatoč cmizdrenju i žalopojkama o cancel kulturi koja je zavladala Balkanom, valja reći istinu: nitko, osim Dalibora Matanića (za kojega je još prerano i tvrditi), na ovim prostorima nije doista otkazan, ni jedan „junak” nije stvarno pao na regionalnom stratištu takozvane kulture otkazivanja. Svima su moć, utjecaj i javna čast ekspresno vraćeni, čim se bura malo stišala.
Zašto onda iz utvrda oficijelne kulture još uvijek čujemo lavež nezadovoljnika koji cancel kulturu nazivaju najvećim zlom našeg vremena!? I o čemu, dakle, svjedoče kratko pamćenje i kolektivna amnezija organizatora riječkog i pulskog sajma, te potreba da se što prije vrati u optjecaj one koji su se istaknuli grubim i seksističkim ispadima u javnom prostoru? Odgovori su više nego banalni i tužni: o beznadnom nedostatku volje sa suočavanjem s dominantno maskulinom i seksističkom kulturom, književnošću i umjetnošću. O nerazumijevanju suštine prijestupa poput Samardžićeva i Rambova te grčevitom otporu promjenama i potrebi da se sačuvaju male i velike pozicije moći.
Hrvatski i regionalni književni establišment nema nikakvog problema sa seksizmom i mačizmom. Tolerira ih kao šalu, dobar humor, zezanciju. Uostalom, neki od naših heroja ljevice zaslužni su pojedinci na čija se spoticanja oko novih pravila ponašanja prema ženama i LGBTIQ+ populaciji može malo i zažmiriti. Ljudi su to prošlog sistema, ne treba ih sada gnjaviti gradivom koje oni ne mogu razumjeti. U nebrojenim komentarima na društvenim mrežama i u živim razgovorima oko sličnih tema vidjeli smo da upravo taj argument često ističe velik broj „naprednih” kulturnjaka, ljudi koji podržavaju i sudjeluju u kulturnoj i umjetničkoj prozvodnji i prečesto biraju ostati slijepi za seksizam, mačizam, homofobiju i mizoginiju.
No na stranu teoretiziranje i nabrajanje smarajućih činjenica koje su nam već svima poznate i izlaze nam na uši; što da se radi? Koju ljutu travu staviti na ovu ljutu ranu?
Neki među nama kao alat i način reakcije u ovakvim i sličnim slučajevima zazivaju bojkot. Odbiti pojaviti se na manifestacijama koje u svoj program pozivaju sekiste i zlostavljače te na onima koje su svojim neuspjelim pravdanjem post festum ponovno pokazale nerazumijevanje vlastitih postupaka? Zvuči pravovjerno i hrabro, no premda je bojkot i izlazak iz ovakvih grupacija nekada jedini način očuvanja osobnog integriteta, dugoročno ne čini dobro za higijenu i održivost kulturnog polja koje gradimo zajedno.
Kroz godine rada na kulturno-medijskoj sceni nisam vidjela stvarne učinke ovakvih mjera: strukovna društva, festivalski programi i natječaji samo su se praznili od kvalitetnih i aktivnih članova i članica, dok su prostori prepuštani na (samo)volju onima žednima samopromocije; interesne su skupine jačale, a mi ostajale na marginama zbivanja, (samo)izopćene, dok se za to vrijeme književno polje i scena reproduciraju prema davno uvriježenim i utvrđenim pravilima.
Sve te neumjereno nakićene biografije i životopisi koji odreda počinju s „kultni” ili „legendarni”, a neizostavan je i atribut „višestruko nagrađivani_a”1, sve to prekomjerno granatiranje newsletterima i objavama na društvenim mrežama ima za vrhovni cilj stvoriti iluziju o vladavini kulture, umjetnosti i lijepe književnosti u kojoj pobjeđuju istinoljublje i društvena pravda.
Bajka je to koju pričaju oni kojima je književnost isprazno igralište forme i ljeposlovlja, beskrajna cvjetna livada na kojoj se možemo igrati do mile volje; u toj igri pravila ne postoje, ideš gdje te god priča odvede. Koliko je samo puta neki literat izrekao onu notornu gadariju o tome kako su lik i priča vodili njegovu ruku kroz tekst, gotovo bez njegova utjecaja i puff – rodila se knjiga! Rada u književnosti i umjetnosti nema bez osobne odgovornosti. Jednako kao ni pred notesom, monitorom, te u organizaciji književnog festivala.
Baš zato trebamo manje birati bojkot već tvrdoglavo i ustrajno ostajati u polju, izlaziti na pozornice festivalskih tribina i predstavljanja i govoriti o onome o čemu najčešće pričamo ispod glasa, umorne od perpetuiranja starih obrazaca. Nesumnjivo su u pitanju prilično neugodne situacije u kojima je potrebni strpljenje i izlaganje za koje nismo uvijek spremne. Naprotiv, neke od nas smatraju to osobitom vrstom mazohizma.
Iskusile smo ih barem jednom: sjedim_o na tribini sa seksistom i mačistom, bijelim cis muškarcem koji unedogled veze svoju priču o motivici i tematici svojih djela. U svom će izlaganju i razgovoru koji slijedi nerijetko izreći pokoji seksizam ili će naprosto mistificirati poziciju i moć Autora. Možda smo moderatorice, a možda sudionice, autorice. Gotovo uvijek nam je nelagodno, pa svoju nelagodu potiskujemo, pristojno šutimo i strpljivo čekamo svoj red. Najradije bismo ustale i napustile prizorište, ali zbog „dobrog odgoja“ i poštovanja prema publici ostajemo. Vrlo rijetko reagiramo u trenutku kada se razgovor vodi ili kasnije, i zbog toga se negdje u sebi ne osjećamo dobro. Loša je vijest da se mnoge među nama mire s postojećim stanjem.
Jer što je alternativa? Kreiranje pravovjernih i feminističkih sigurnih mjesta i odbijanje sudjelovanja u mainstreamu? Osnovat ćemo svoje, samo svoje feminističke nagrade i tamo će sve biti kako treba?
Ne bih rekla da rješenje za sve ove probleme stoji u kreiranju paralelnih svjetova, već moramo poslati poruku da ne idemo nikud i da nas ne mogu otjerati seksisti koji s nama sjede za stolom. Kada na nas dođe red, pobit ćemo ih argumentima, a ako budemo raspoložene, upast ćemo im u riječ, prekinuti ih. Jer književnost, kultura i umjetnost su i naše.
Žena u književnom svijetu regije nikada nije bilo više; na mjestima autorica, prevoditeljica, lektorica, organizatorica, voditeljica i kreatorica programa, književnih agentica, pa čak i izdavačica. Kada bi svaka od njih barem jednom odlučila reagirati kao svojevremeno Jasna Jasna Žmak, živjeli bismo posve drugačiju književnu i kulturnu stvarnost.
Što čekamo?
- Nekada se sa žaljenjem pitam zašto ni jedan moj autoironični kolega ili kolegica do sada nije odlučio odbaciti ovu otužnu bižuteriju od izraza. ↩︎
