Film koji nas je uvrijedio

Dok su se jučer palila svjetla kinodvorane, pomislila sam kako mi je kraj novog Grlićevog filma ujedno i njegova najdraža scena: odjavna špica na kojoj su izlistana imena ljudi koji su na filmu radili i preko nje nova pjesma Josipe Lisac, Riječ koja nas je uvrijedila. Napokon je bilo gotovo, da. Devedeset minuta stereotipa i neuvjerljivosti, devedeset minuta općih mjesta i površnosti.

Najgoru scenu dobila sam već negdje na polovici filma: dok simpatični policajac Samardžić (Dejan Aćimović) napamet ponavlja retke Ustava Republike Hrvatske s kojim se muči tijekom čitavog filma, njegova žena Maja (Ksenija Marinković) puši mu kurac ispod plahte. Namjerno sam vulgarna, da, zato da pobliže dočaram atmosferu samog filma.

A onda sam, vrteći film unazad, shvatila da ta pjesma s odjavne špice zapravo funkcionira kao njegova savršena alegorija. Prvi naslov ovog teksta, naime, trebao je biti: I ustaše su ljudi. Ali onda sam shvatila da novi film autorskog tandema Grlić-Tomić 'radi' na toliko mnogo nivoa, da bi takav naslov naprosto bio reduktivan jer bi zaobišao jako puno aspekata njihove 'političnosti'. Ante Tomić i Rajko Grlić ovim nam filmom, naime, poručuju da smo, zapravo, svi ljudi! I ustaše, i pederi, i policajci, i Srbi, pa čak i žene, da! Namjerno sam banalna, da, da bolje dočaram 'poruku' samog filma.

Naravno, na prvi pogled, karakterizacija glavnih likova zaobilazi uobičajene stereotipe – peder je trandža je ustaša, policajac je Srbin je nježan. (Vrhunac tog oblika 'subverzivnosti' nalazi se vjerojatno u angažmanu srpskog glumca Nebojše Glogovca za glavnU Ulogu Ustaše, što je Uistinu zgodna ideja, ali U kombinaciji s ostalim aUtorskim postUpcima ne pokazUje se posebno radikalnom.) Jedino u lik žene nisu utkane takve 'suptilne' kontradikcije pa je tako ona vrlo dosljedna: Hrvatica, medicinska sestra, servilna i poslušna. Bit će da je autorima nekako promakla mogućnost da i žene imaju potencijal da nekako, bar na tren, barem mrvicu, nadiđu tu žena-majka-sluškinja matricu. U kombinaciji s prethodno opisanom scenom felacija u kojoj je žena i u krevetu također smještena ondje gdje joj je i mjesto, film uistinu postaje nedvosmislena apologija patrijarhata. A patrijarhat je očito svetinja u koju se autori ipak ne usuđuju dirati. Ili se možda samo nisu sjetili...

Nepokolebljivost patrijarhata neminovno potvrđuje i bolno crno-bijela (ili možda ipak samo crna?) figura nepokretnog oca ustaše, kojemu je, osim obje noge, oduzeta i moć govora, ali koji, bez obzira na to, i dalje diktira život svog sina pedera koji ponekad nosi majčinu odjeću. Vjeko Kralj tako je, s jedne strane, potpuno pounutrio očev narativ o Velikoj Hrvatskoj, a s druge nema nikakvih problema s vlastitom seksualnošću koja se, u tom istom narativu proglašava eklatantno nastranom. Moment koji u sebi nosi upravo eksplozivni naboj ovdje je riješen u samo jednoj sceni, uz pomoć nekoliko neuvjerljivih replika.

Kao posebno zanimljivo mjesto ističe se i nesposobnost policajca da nauči napamet Ustav. S obzirom na to da je taj motiv ujedno i centralna os filma koja omogućuje da se dva glavna muška lika uopće nađu u istoj prostoriji, autori su očito bili prisiljeni zadržati taj jedan stereotip glupog policajca, koji tako u njihovom filmu postaje još banalnijim nego što je to u vicevima baziranim na istom motivu. Naravno, pritom se taj apsurdni zahtjev za učenjem Ustava napamet uopće ne problematizira već ga svi likovi prihvaćaju kao savršeno smislen i razumljiv. Što je, na drugi pogled, zapravo sasvim u skladu s potpunim izostankom njihovog kapaciteta za mišljenje izvan okvira u koje su stavljeni. A ti su okviri vrlo, vrlo uski.

Naime, usprkos naizglednom izmicanju stereotipa, ni jedan od muških likova ne uspijeva ni u jednom trenutku nadići svoju dvodimenzionalnost, svi i dalje ostaju zarobljeni u svojoj stereotipnosti.

Iako radikalizirane, sve identitetske odrednice zapravo ostaju tijekom čitavog filma plutati na površini. One su poput nekih ukrasa,  zgodnih dodataka koji autorima služe da učine priču još smješnijom, još 'provokativnijom'. Jer biti Srbin ili biti peder, biti trandža ili biti ustaša, ili, ne daj Bože, biti oboje, sve je to Tomiću i Grliću zapravo isto i, na kraju krajeva, potpuno svejedno. Za njih je sve to samo dobar materijal za priču. Identiteti za njih ne predstavljaju prostor dubine i kompleksnosti, za njih su to samo naljepnice, koliko god se trudili da dokažu drugačije.

I upravo je to najveći problem ovog filma jer on otvara prostor za potpunu relativizaciju svih tih identiteta, zahvaljujući kojoj je moguće zaključiti da su i ustaše ljudi. Stavljajući sve navedene identitete u istu ravan, u kreiranju ideološke pozadine filma autori tako ne samo da perpetuiraju nipodaštavajući pogled bijele, muške, heteroseksualne većine naspram manjina kojima, navodno, ovim filmom daju vidljivost, već i indirektno aboliraju ustaše od zločina, od mržnje. Identiteti bez povijesti, karakteri bez karaktera, tako bi se ukratko mogao sažeti politički stav ovog filma.

Naravno, sve navedeno ne bi bilo moguće bez posvemašnje neuvjerljivosti likova i dramaturške površnosti – film se mjestimice nadaje poput niza skečeva u kojima se doduše pojavljuju isti likovi, ali među njima zapravo nema suštinske povezanosti, izostaje ona crvena nit koja bi nas uvjerila u njihovu dosljednost. Jer kontradiktornosti koje su valjda trebale poslužiti usložnjavanju likova poslužile su samo njihovoj banalizaciji.

Vjeko u jednom trenu odbacuje svoj transvestitski identitet da bi mu se potom bez jasnog motiva vratio. Ante i Maja su u jednom trenu pohlepni i kuju planove za otimanje stanja Vjeki i ocu, a u drugom postaju najdivnija stvorenja u kojima nema ni zrnca alavosti. Ali što je još gore, oboje bez problema prelaze preko uvreda i odvratnosti koje im Vjeko plasira, jednako kao što i on bez problema prelazi preko činjenice da Srbe smatra nižim bićima.

Zbog toga je i moguće da film istovremeno navodno kritizira nesekularnost države i vezanost Crkve uz ustaški pokret, a s druge upravo katolička institucija krštenja bude odabrana da ponudi njegovo razrješenje. Kraj filma, naime, donosi vrlo začudno rastakanje svih konflikata koji su se tijekom filma pokušali naznačiti. Kažem 'pokušali' jer nijedan konflikt zapravo nije učinjen stvarno konfliktnim s obzirom na to da su likovi prema svojim sukobima jednako pomirljivi kao i njihovi autori. Na kraju filma, dakle, Ante i Maja zamole Vjeku da bude kum njihovom usvojenom djetetu, a on im, razgaljen, saopći kako ga nitko nikada nije pitao tako nešto.

Čin krštenja tako se predstavlja kao deklarativni trenutak zaborava svih dotada nanesenih zala, deklarativni moment transcendencije svih prethodnih nesuglasica, a to uistinu zvuči kao mokri san Kaptola, s naglaskom na deklarativni. Naravno, autori taj trenutak u potpunosti propuštaju problematizirati, što dodatno ukazuje na njihovu licemjernost. Tomić i Grlić, zajedno sa svojim likovima, tako postaju personifikacija netalasanja, jer su talasi koje navodno stvaraju zapravo potpuno umjetni.

Na kraju, moguće je zaključiti kako je film Ustav Republike Hrvatske uistinu ilustracija beznačajnosti njegova eponima u današnjoj slici Hrvatske, živi dokaz da je riječ samo o hrpi slova koju nitko ne shvaća ozbiljno.

Ovaj film tako zapravo operira na istoj toj ravni jer su i u njemu, baš kao i u onom pravom Ustavu, sve te priče o demokratskoj i socijalnoj državi, o slobodnim i ravnopravnim državljanima, samo deklarativne puste sanje ispod kojih se krije prava slika Hrvatske izgubljene između mržnje i apolitičnosti. Zbog svega navedenog, vjerujem da neću pretjerati kada zaključim kako je ovo film koji vrijeđa sve. I Srbe, i Hrvate, i policajce, i pedere, i trandže, i mamice, i ženice. Pa čak i Ustaše.

-----

Jasna Jasna Žmak piše kratke priče, tekstove za izvedbu, scenarije i kritičke tekstove, radi kao dramaturginja na filmu i u kazalištu. Od 2012. godine umjetnička je asistentica na odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Godine 2015. objavila proznu knjigu Moja ti.
Zadnja izmjena: 03-11-2016 @ 15:29