Objavljeno

Dubravka Turić: “Bitno mi je da potpuno razumijem i volim svoje likove”

Dubravka Turić (foto: Domagoj Lozina)

Dubravka Turić je montažerka, scenaristica i redateljica. Njezin prvi redateljski uradak, film Belladonna, osvojio je Zlatnog lava za najbolji kratkometražni film na Filmskom festivalu u Veneciji 2015. godine, a bio je i prvi hrvatski predstavnik na Filmskom festivalu Sundance. Dubravkin drugi kratkometražni film Trešnje premijerno je prikazan u Cannesu, a bio je uvršten i u program Vox Feminae Festivala 2013. Povod za ovaj razgovor je pak njen prvi dugometražni film Tragovi, koji trenutno putuje po svjetskim festivalima, a sa 18. izdanja festivala L’Europe autour de l’Europe u Parizu se vratio s nagradom Prix SAUVAGE za najbolji igrani film.

Junakinja filma Tragovi po svemu je zanimljiva: ona je antropologinja, samostalna i uspješna žena, osebujan ženski lik. Meni jedna od bitnih stvari je upravo to što prikazuješ jedan zreli, ostvareni ženski lik. Ana ima sređen život, karijeru… Zašto ti je bilo napisati Anu? Zašto baš antropologinja, tj. znanstvenica?

Zanimalo me baviti se zrelom, ostvarenom ženom u srednjim godinama jer je to i moja stvarnost. U svojim autorskim filmovima koje sam radila do sada kretala bih iz svoje nutrine i bavila se stvarima koje su mi poznate – doživljajima, razmišljanjima, emocijama koje sam proživjela ili s kojima se mogu poistovjetiti. To su mi važne početne točke oko kojih onda gradim priču. Bitno mi je da potpuno razumijem i volim svoje likove, u ovom slučaju Anu, i da mi je svaki njezin postupak logičan i organski.

Ana je antropologinja jer mi je bilo potrebno zanimanje u kojem će se ona moći baviti istraživanjima simbola na stećcima i mirilima, kamenim spomenicima arhaičnih pogrebnih obreda. Kroz njezin znanstveni pristup htjela sam da saznanja u filmu dobiju na autentičnosti.

Atmosfera filma je zanimljiva – uz provlačenje priče o tragovima, stalno je prisutan osjećaj napetosti; ta potraga zapravo daje dojam neke horor/triler priče. Zašto su ti bili bitni ti znakovi na stećcima (očito je da si ih puno istraživala)? Je li ideja oko njih došla prije samoga razvoja lika?

Stećke pamtim još iz djetinjstva, iz prekrasnog kraja Biokovskog zaleđa od kuda potječu moji korijeni. Oduvijek sam im se divila, ali su istovremeno u meni budili i neki osjećaj straha, prolaznosti. Simboli su nestajanja. Taj pomiješani osjećaj pomalo stravičnog, zagrobnog, ali istovremeno i utješnog nosim u sebi godinama i imala sam ga potrebu prenijeti na film. Jako dugo sam istraživala i stećke i mirila, potpuno su me uvukla u svoj mistični svijet. Mada sam u filmu iskoristila malo toga, bila mi je jako zanimljiva i uzbudljiva ta faza istraživanja. Priča o Ani i njezinom gubitku došla je kasnije i učinila mi se idealnom za spajanje tih dvaju svjetova. Mislim da se vrlo dobro i zanimljivo nadopunjuju, ne samo asocijativno.

Ana se kao znanstvenica bavi tragovima koji su se urezivali u kamen kada bi mještani nosili pokojnika do groblja, koja su često bila udaljena i nekoliko kilometara od kuće, pa bi nosači negdje na putu stali da se odmore. Vjerovalo se da se upravo na tom mjestu duša oprostila od tijela i tamo ostala. U toj višeznačnosti skriveni su i tragovi namijenjeni nama, gledateljicama, da dekonstruiramo Anin život i tragove koje su joj ostali. Scena u kojoj njen otac leži na krevetu na vrlo sličan način kako su polagali mrtve tada, ostala mi je kao jedna od najupečatljivijih scena.

U sceni gdje Anin otac leži na sofi htjela sam dovesti njega i mirila (kamene spomenike iz spomenutog pogrebnog obreda) u direktnu vezu. Kadrovi njega i polaganja tijela koje smo snimali da izgledaju kao arhivski materijal, kompozicijski su isti i asocijativno se povezuju. U tu svrhu smo posebno dali izraditi sofu na kojoj otac leži ne bi li što više vizualno podsjećala na mirila. Kroz takav prikaz htjela sam povezati te dvije priče, ali istovremeno pokazati Anin unutarnji svijet, njezinu zaokupljenost mrtvima, nestajanjima, ali i nadu u duhovni, onozemaljski život.

kadar iz filma

Gubitak – još jedna bitna tema filma (možda i najbitnija) koja zapravo nije u fokusu radnje, nego je, kao i u stvarnom životu, ono što se događa dok radnja/život traje. Ipak, gubitak je ono najstvarnije što možemo osjetiti u filmu, bilo da je riječ o gubitku koji junakinja prolazi, ili gubitku kojeg se sjeća.

Jedna od glavnih polazišnih točaka priče u Tragovima doista jest tema gubitka, i pitanje kako se suočiti s njime, prevladati ga i prepustiti se mijenama u životu. Ana gubitke iz prošlosti nosi duboko u sebi i nije ih procesuirala kako treba. Posljedica toga je njezino autoimuno stanje u obliku vitiliga na koži, fizičkog traga njezine boli. Međutim, njezin posljednji gubitak, smrt oca, gurnut će je nepovratno iz stanja stagnacije u proces mirenja s promjenama i prepuštanju stvarima kakve jesu. Mislim da su to vrlo životne stvari s kojima se svi suočavamo, prije ili kasnije i svatko na svoj način. Kod Ane se radi o vrlo polaganom i teškom putu, ali ona na kraju dolazi do oslobođenja. Otvara se novom životu.

Tragovi na neki način prikazuju i konstantu ljubavi – barem u onome što sam ja kao gledateljica vidjela, to je nekako podloga svega, ponajviše ljubav u odnosu roditelj-dijete. Ono što mi je bilo bitno jest prostor u filmu koji se daje za promišljanje; introspekcija koju prolazi protagonistkinja omogućena je i nama kao gledateljicama u polaganom ritmu filma. Rekla bih da je to film dubokog disanja, upravo onakvog kakvo je potrebno kada prolazimo traumu koju moramo odraditi.

Tragovi su film stanja, atmosfera. Smatrala sam da trebaju biti polaganog ritma jer i to je također dio alata koji mi je poslužio da ispričam baš tu priču. Davala sam prostora gledateljima da osjete nešto, da ih podsjeti, da se povežu s nečime u filmu, a ne samo da dobiju informaciju. U stvarnom životu za prebroditi traumu potrebno je dugo vrijeme, naravno kod svakoga drugačije, ali radi se o dugotrajnim procesima. Da bih približila taj osjećaj vremena koje kao da stoji, poslužila sam se polaganim ritmom, detaljno odabranim kompozicijama, prigušenim svjetlom. Kroz film se lagano slaže mozaik slika i zvukova koje se nadograđuju i tvore veću, dublju priču.

Pitanje koje film nosi je i ono bitno pitanje: kako nastaviti dalje? Ana prodaje stan i taj proces micanja stvari koje ipak jesu pamtile i koje su skladišta naših sjećanja, jest zasigurno dio našeg tugovanja, ali i oporavka. Puštanje. Upravo si na taj način dala Ani mogućnost da punim krugom završi priču.

Mislim da je čin prodaje starog stana bio jedini način za Anu da se pomakne i ide dalje. Maknuti je od svih stvari za koje je (previše) vezana i koje voli, ali koje je drže u emotivnom zarobljeništvu. To je bio trenutak u kojem ona svjesno reže sve konce i mijenja život u nepoznatom, ali vrlo vjerojatno dobrom smjeru. Iz pasivnog napokon prelazi u aktivni lik.

kadar iz filma

Film je pun simbolike i, rekla bih, metaforike koja na suptilan način omogućuje povezivanje različitih slika i emocija i to upotpunjuje dojam. Više je pokazano nego rečeno, i taj postupak omogućuje  snažniji doživljaj. Koliko si radila na scenariju? Koji dio rada na filmu je bio najintenzivniji? Bitna točka u filmu je i  povratak u rodno mjesto koje omogućuje suočavanje, a s druge strane i mogućnost da se pomirimo s prošlošću.  Koliko su nam povratci nužni?

Scenarij sam pisala par mjeseci dosta intenzivno. U glavi sam imala Anu i priču o gubitku, istovremeno su mi se vrtile mnoge slika grada, ulica, prirode, raznih pejzaža koji su na mene ostavili jak dojam i htjela sam ih ubaciti u film. Znala sam da je želim vratiti i u očevo rodno selo, mjesto njezinih korijena, gdje bi ona doživila neku malu katarzu. A i imala sam priču o simbolima; stećcima i mirilima, gradskim grafitima, ljudskim tragovima. Nekako sam s vremenom uspjela sve to ubaciti u jedan tijek misli i tako je nastala priča filma. Puno pisanja, u svakom slučaju.

Što se kreativnog dijela tiče, naintenzivniji dijelovi su mi pisanje, režija, montaža. Jednako gorim u svim fazama i jednako me okupiraju. Što se pak stresa tiče, najintenzivniji dio u procesu izrade filma mi je početak priprema, odnosno dio dok se okuplja ekipa. Još nemam ništa opipljivog i puno vremena mi prolazi bez konkretnog rada na koji sam navikla. Tada se otvaraju putevi nesigurnostima, sumnjama. U vrijeme priprema i snimanja Tragova trajala je pandemija i prošli smo dva jaka potresa koji su nam srušili dosta izabranih lokacija pa mi se ta omražena faza malo oduljila. U jednom trenutku sam mislila da nikada neću napraviti ovaj film. Bila su to čudna i depresivna vremena. Ali ipak smo uspjeli. Inače, taj mali krizni period u normalnim okolnostima ne traje dugo i jednom kada se radna atmosfera zahukta ponovno kreće kreativni proces i tada opet sjajim.

Marija Škaričić sjajno igra glavnu ulogu. Rekla bih da je izvanredno portretirala i Aninu inteligenciju, njenu nemogućnost da racionalno analizira svijet, a potom i nemoć radi toga. Mislim da je upravo racionalni aparat jedne znanstvenice suočene s gubitkom sjajno prikazan. Spomenula si negdje da si njoj odmah poslala scenarij. Kakav je inače proces traženja glumaca za tebe, znaš li odmah tko bi mogao igrati ulogu?

Marija je zaista napravila sjajnu ulogu, i to vrlo zahtjevnu. Ona je uglavnom bila sama u scenama, proživljavajući unutarnja stanja. Nije imala pomoći u dijalozima, partnerima. Trebalo je puno njezine posvećenosti i koncentracije da bi se održala ta fina, suptilna gluma kroz cijelo vrijeme dugotrajnog i napornog snimanja. Pripremale smo se dosta, ali što je najbitnije, razumjele smo se od samog početka. Imale smo skoro istu viziju toga kako izgraditi lik Ane. Kada sam shvatila da smo na istoj valnoj duljini, sve mi je bilo lako i radila sam s njom s punim povjerenjem. Marija je zaista vrhunska i talentirana profesionalka.

Dosad sam za svoje projekte birala glavne glumce na poziv, bez audicija. Dosta sam upoznata s  domaćom scenom pa smatram da unaprijed mogu donijeti odluke o raspodijeli uloga. Poneke glumce zamišljam još u fazi scenarija i dijaloge pišem po njima. Vrlo sam vizualni tip i kad nekoga zamislim u glavi i sjedne mi kao lik, teško mi je poslije promijeniti tu sliku, što ponekad može biti i problematično.

Na Tragovima si radila kao redateljica, scenaristica i montažerka. Kakav je bio taj proces, kako komuniciraju sve te uloge? Za tebe se taj skok prvo dogodio s montaže u režiju, na kratkom film konkretno, a potom i na dugometražnom filmu.

U svim svojim ulogama u procesu stvaranja filma zaista uživam. Od pisanja scenarija, početnog, usamljeničkog dijela u kojem stvaram priču; zatim u fazi pretprodukcije i režije u kojem se uključuju drugi suradnici i koje je vrlo živahno, uzbudljivo i napeto; nakon kojeg se opet sve smiruje i ponovno završavam sama, u montaži, gdje konačno oblikujem film. Kao da zatvorim krug. Lako mi je pomiriti sve te uloge jer volim to što radim i uživam u svakom segmentu. Radi se o  dugotrajnom, ali prekrasnom, kreativnom procesu.

kadar iz filma

Kao redateljici, što ti je bitno donijeti filmovima? Što te u tom procesu najviše zanima? Što je za tebe uopće taj proces?

U filmovima koje sam radila do sada bilo mi je bitno prenijeti neku emociju koja će se eventualno nekome utisnuti kao novo malo proživljeno iskustvo. Zanimaju me psihološke transformacije u likovima, uostalom kao i sva njihova stanja koja često pokušavam izreći neverbalno, upotrebom svjetla, kompozicijom kadrova, ritmom, atmosferom, zvukom, tišinom… Velika je paleta mogućnosti i alata s kojima se u filmu može manipulirati za određeni psihološki učinak. Igrajući se s time pronalazim nove načine izražavanja i, pretpostavljam, gradim svoj stil. U tome nalazim veliko zadovoljstvo i svaki film mi donosi novo ispunjenje.

Tehničko pitanje oko crno-bijelih snimki u filmu. Te su snimke napravljene isključivo za film i upravo one daju potpuno drugi dojam oko cijelog Aninog istraživanja. Moram priznati da su mi djelovale toliko stvarnima da sam se iznenadila saznavši da su napravljene baš za film. Zašto ti je bilo važno napraviti tako uvjerljive snimke, i koliko zahtjevno?

Crno-bijeli ‘arhivski’ materijal smo sami radili jer pravi arhivski materijali ne postoje, bar koliko ja znam. Međutim, čak i da postoje, snimanje mi je bilo jedina opcija jer jedino tako mogu kontrolirati mizanscenu i kompoziciju kadra, koja mi je vrlo važna. Asocijativno sam ‘arhivu’ htjela vezati za neke druge dijelove filma i morala je biti upravo takva. Snimke smo u postprodukciji obradili da što više nalikuju autentičnim snimkama iz 1920-ih. Zahtjevni dio rada leži u pripremama, ne samo za ovaj dio, već za cijeli film. Kad se pripreme dobro, detaljno odrade, sam čin snimanja je čista zabava. Odjednom se ideja s papira naočigled materijalizira, što je uvijek prekrasno iskustvo. Malo čudo. 🙂

Na kraju, što dalje očekujemo od tebe?

Trenutno pišem scenarij za idući igrani film, a istovremeno pripremam i scenarij za TV seriju. Nadam se brzoj realizaciji svih projekata, ovaj put bez pandemija, potresa, kuga i kolera i sličnih iznenađenja!


Povezano