Dok je pjevala svoj prpošni hit I need a Hero, Bonnie Tyler sigurno nije zamišljala heroja kao povratnika iz višemjesečnog ratnog zarobljeništva. Glazbeni hit iz osamdesetih naglašava ozbiljnosti traumatičnog odrastanja dviju djevojčica u poslijeratnoj Dalmatinskoj zagori.
U svom filmu Po čovika redateljica Kristina Kumrić pokazuje nam pustopoljinu Dalmatinske zagore, krš i kamen i vruće, ‘pasje’ popodne kao crticu u danu dviju djevojčica, sestara. Desetogodišnjakinja Mia i dvanaestogodišnjakinja Lorena na ulici s prijateljicama improviziraju koreografiju i plešu uz zvukove Taylerinog hita i predimenzionirani radio s kraja prošlog stoljeća.
Bezazleno dječje popodne postupno prelazi u nešto drugo, puno ozbiljnije. Film je izgrađen na promatranju kroz subjektivan kadar i perspektivu glavnih junakinja, ponajprije kroz perspektivu Mie. Ona je sukobljena s ponašanjem djevojčice u tradicionalom poimanju – te su razlike najviše vidljive u igri s ostalim djevojčicama u trenutku kada odbija plesati, ali i u jeziku. Njezin je jezik vulgaran, grub i posebice naturalističan u opisima mučenja ratnih zarobljenika. Jasno je da je Mia nekonvencionalna djevojčica, iako ju majka odijeva baš onako kako bi društvo s patrijarhalnim obrascima od nje očekivalo – nevino, bijelo i romantično, s plavom kosom spletenom u pletenice.
Takav pristup prilikom izgradnje junakinje ukazuje na potencijal feminističkog istupa. U sceni igre i ‘borbe’ za mali prostor mjesnog trga znakovit je moment suprotstavljanja javnog prostora kao onog koji pripada djevojčicama i onoga koji pripada dječacima. I djevojčice i dječaci tijekom popodnevne igre istražuju granice prostora i pokazuju želju za ulaskom u prostor onog suprotstavljenog.
Ulazak u taj prostor tijekom popodneva bila je samo dječja igra, no djevojčice kasnije tog popodneva povratkom oca iz ratnog logora zaista ulaze u prostor odraslih ljudi i strogo podijeljenih rodnih uloga koje igraju njihovi roditelji. U prostoru odraslih susreću se s traumama i ratom i sa svim posljedicama koje ostavljaju. Ta je podijeljenost podcrtana i mizanscenom – naglašena je suprotnost otvorenosti javnog prostora ulice koji pripada svima i s druge strane mračni, zagušeni privatni prostor obiteljske kuće.
Životna i filmska iskustva pokazuju da se traume često skrivaju u prividnoj sigurnosti obiteljskog doma. Djevojaštvo ovih djevojaka i sigurno okrilje doma urušilo se s muškarcima koji su se vratili iz rata. S jedne strane pred nama bi se trebali uprizoriti mitološki maskulini ratni heroji, no zapravo gledamo ranjene pojedince uništenog psihičkog i fizičkog integriteta. Djevojčice su pak zajedno s majkom na koncu tu da u sjeni razorenih muškaraca osjećaju i pate, sve poskrivećki, i pritom žive i odrastaju.
Piše: Hana Grgić
Tekst je nastao na radionici filmske kritike i analize pod vodstvom Višnje Vukašinović koja je održana u okviru Škole rodno osviještenoga filmskog stavralaštva na 10. Vox Feminae festivalu.
