Centar za reproduktivna prava objavio je izvještaj čiji je glavni fokus na medicinskom osoblju koje odbija izvršiti pobačaj na temelju priziva savjesti.
U većini europskih zemalja pobačaj je legalan u prvom tromjesečju trudnoće, a u slučaju ugroze života majke ili teškog fetalnog poremećaja, pobačaj je moguć i u kasnijim mjesecima. No, prema izvještaju, ženama je uskraćen ili otežan pristup pravu na pobačaj kroz proceduralne prepreke poput obaveznog vremena čekanja, pristranih savjetovanja prije samog čina i visoke cijene zahvata.
Uz sve nabrojano, jedna od velikih prepreka je i priziv savjesti liječnika. Države koje omogućuju priziv savjesti dužne su osigurati ženama pravo na pobačaj te bolničku njegu. U suprotnom, žene se suočavaju s nizom problema, poput traženja osoba koje su voljne izvršiti pobačaj, putovanjima u udaljena mjesta (u nekim slučajevima i izvan zemlje), visokim financijskim izdatcima, a u najgorim slučajevima riskiraju život obavljajući pobačaj u tajnosti na mjestima koja ne zadovoljavaju osnovne medicinske standarde.
Država je stoga dužna osigurati sljedeće:
• Dovoljan broj liječnika koji su spremni obaviti pobačaj, bilo u privatnim ili javnim bolnicama, unutar razumnog geografskog okvira
• Zabraniti institucionalno odbijanje obavljanja pobačaja i osiguranja njege: priziv savjesti mora se ograničiti na pojedince te ne smije postati službena politika zdravstvene institucije
• Učinkovit sustav preporuka: u slučaju liječnikova odbijanja obavljanja pobačaja, isti liječnik dužan je pacijenticu uputiti na osobu koja je pobačaj voljna obaviti
• Informacije o legalnom obavljanju pobačaja: pacijentice moraju biti upućene u kojem vremenskom roku je pobačaj legalno obaviti i mjesto na kojemu to mogu napraviti
• Određivanje jasnih granica u slučaju odbijanja izvršenja pobačaja: iako ga liječnik može odbiti izvršiti, žena mora imati pravo na bolničku njegu prije i poslije samog zahvata
• Kontrolu nad medicinskim osobljem koje odbija izvršiti pobačaj: nadgledanje osoba i lokacija na kojima se pobačaj ne može obaviti. Država u tom slučaju mora osigurati da se poštuju svi zakoni i procedure koje slijede nakon što se osoba pozove na priziv savjesti.
Praksa je pokazala da neke države ne poštuju gore navedene odrednice, pa su pojedini slučajevi odbijanja izvršavanja pobačaja završili na Europskom sudu za ljudska prava. Primjerice, slučaj P. i S. protiv Poljske je eklatantan primjer kršenja prava na pobačaj. Četrnaestogodišnjakinja P. ostala je trudna nakon silovanja od strane školskog kolege te je prema poljskim zakonima imala pravo na pobačaj, no u pokušaju ostvarenja tog prava naišla je na prepreke u vidu iskrivljenih informacija od strane medicinskog osoblja o legalnom pristupu pobačaju. Njezini podatci i medicinski karton završili su u novinama pa je djevojčica bila maltretirana od strane liječnika, organizacija koje su protiv pobačaja i predstavnika Katoličke crkve. U jednom trenutku, dijete je oduzeto majci i smješteno u dom za maloljetnike. Intervencijom Ministarstva zdravstva pobačaj je na kraju ipak obavljen, a Europski sud presudio je protiv Poljske. [E.B.]
