Jučer je projekcijom filma Pride i tribinom Solidarnost: radnički i LGBT pokret danas u Kinu Grič otvoren ovogodišnji Zagreb Pride Week.
Poticaj za ovu raspravu, kako je bilo najavljeno, stalno je kresanje radničkih prava, sve manja gustoća sindikalno organiziranih, povećana radna migracija u zemlje Zapadne Europe, transformacija socijalne države na način da je sve manja dostupnost mnogim njenim institucijama – od zdravstva do obrazovanja – širim slojevima stanovništva.
S druge strane, iako su tijekom godina kao izravan rezultat dugotrajne aktivističke borbe donesena pozitivna zakonska rješenja za LGBTIQ populaciju to ne znači i kraj borbe za oslobođenje.
Problemi poput diskriminacije LGBTIQ populacije na radnom mjestu, zatim povećan broj mladih LGBTIQ beskućinka koji su ostali bez krova nad glavom nakon što se se autali u svojim sredinama, samo su neka od socijalnih pitanja kojima se može graditi suradnja između sindikata – kao organizacija zaduženih za zaštitu radničkih prava, LGBTIQ-zajednice te organizacija civilnog društva koja se bave ljudskim pravima.
Na tribini su sudjelovali Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata i član Koordinacije za ljudska prava Varaždinske Županije, Branimir Šloser, terenski aktivist Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju te Nina Čolović, članica LGBTIQ inicijative Filozofskog fakulteta AUT, a raspravu je moderirao Mario Kikaš, urednik časopisa RAD.
Razgovor je započeo Siniša Miličić, izloživši ukratko svoju povijest sindikalnog djelovanja. Istaknuo je kako danas, uslijed nepovoljne slike kakvu o sindikatima stvaraju mediji, velik broj radnika/ca i građana/ki ne vjeruje u sindikalno organiziranje, a mnogie ni ne znaju što je uopće sindikat niti čemu točno služi. Razlog ovakve medijske reprezentacije Miličić vidi u činjenici da su sindikati bili jedni od prvih koji su proces privatizacije vidjeli kao duboko suspektan stoga ih je bilo nužno pod svaku cijenu diskreditirati.
Kao jedan od bitnih problema naveo je apolitičnost domaćih sindikata, odnosno činjenicu da su mahom fokusirani na prilično uzak set pitanja.
“Radnici/ce samie sebe u Hrvatskoj rijetko kad doživljavaju kao one kojie bi trebalie izići na ulice i izboriti svoja prava”, istaknuo je Miličić te nastavio kako je ovo, s obzirom na visoku stopu nezaposlenosti koja za sobom povlači vrlo laku zamjenjivost radnika/ca, djelomično razumljivo.
Ipak, zaključio je Miličić, “nitko vam neće pokucati na vrata i dostaviti vam prava koja vam pripadaju. Vlast, kako god ona bila orijentirana, uvijek je na strani kapitala i zato je izlazak na ulice nužan”.
Razgovor je nastavila Nina Čolović koja je na početku ukratko ispričala kontekst nastanka LGBTIQ inicijative Filozofskog fakulteta AUT. AUTova prva akcija vezana je uz neslavni referendum i štandove inicijative U ime obitelji koji su svojedobno bili postavljeni na ulazu Filozofskog Fakulteta. AUT je pravovremeno reagirao i oni su uklonjeni. Već je tada, istaknula je Čolović, započela suradnja s ostalim fakultetima Sveučilišta u Zagrebu koji su istu stvar pokušali napraviti na svojim fakultetima.
Budući da se radi o studentskoj inicijativi, AUT prije svega funkcionira kao podrška LGBTIQ zajednici. Kao jedan od temeljnih problema s kojim se LGBTIQ osobe susreću istaknula je beskućništvo. Iako one čine otprilike 10% stanovništva, njihov udio u broju beskućnika/ca po procjenama doseže između 20% i 40%. Iako postoje prihvatilišta za beskućnike/ce, nerijetko se radi o mjestima koja ‘nisu sigurna’; osoblje, ako već nije eksplicitno homofobno, onda je neinformirano i ne zna kako se nositi s ovakvim slučajevima.
U nastavku se osvrnula na diskriminaciju na radnom mjestu, posebno istaknuvši nepovoljan položaj trans* osoba koje tranziciju započinju kada su već zaposlene. “Radi se o procesu koji je, za razliku od autanja, puno vidljiviji i poslodavcima i kolegama/icama”, istaknula je Čolović i zaključila da je edukacija i zajednice i ljudi koji s njom rade, neophodna.
Posljednji je govorio Branimir Šloser koji je ispričao svoje iskustvo djelovanja u skolpu BRID-a. Za početak je istaknuo slučaj radnica Kamenskog, naglasivši kako se možda nije radilo o ‘pobjedi’, no svakako se radilo o procesu koji im je poslužio kao odlična polazišna točka za daljnje djelovanje.
“Da bismo moglie pomoći sindikatima, trebalie smo naučiti kako oni zapravo funkcioniraju, kako izgleda jedan radni dan sindikalista/inje”, istaknuo je Šloser i dodao kako je bitno učiniti iskorak prema nekoj zajednici, pružiti joj isprva podršku i najbitnije, pokušati razumijeti kako ona iznutra funkcionira.
Za kraj je istaknuo kako budućnost vidi u ujedinjenju različitih kolektiva koji bi solidarno mogli djelovati kao jača fronta.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.