Objavljeno

Rodna diskriminacija u pomorstvu

Branka Gulin, Marina Matić, Matea Kapetanović i Zaloa Sanchez na predavanju u Šibeniku

Pomorkinje i pomorske stručnjakinje Pučkog otvorenog učilišta Libar u Šibeniku su u srijedu 30. rujna povodom 9. tjedna cjeloživotnog obrazovanja održale predavanje „Može li more biti ženskoga roda?“.

Magistrice nautike Marina Matić, Zaloa Sanchez i Branka Gulin te magistrica pomorske tehnologije Matea Kapetanović, predavačice iz Libra, potvrdile su da žene vole more, ali da pomorstvo ne preferira žene na moru.

Poput Petre Prosenice, mlade inženjerke nautike i tehnologije pomorskog prometa koja je nedavno istupila u javnost zbog toga što joj je “Tankerska plovidba” iz Zadra odbila zahtjev za kadeturu, predavačice su se susrele s diskriminacijom u svojoj struci.

Slučaj Petre Prosenice predstavlja grubo kršenje Ustava Republike Hrvatske koji u članku 14. i članku 55. svima u RH jamči jednakost i pravo na rad, a još grublje krši Zakon o ravnopravnosti spolova koji u članku 13. nedvosmisleno zabranjuje diskriminaciju na području zapošljavanja i rada u javnom i privatnom sektoru.

No, zakoni i Ustav znače malo kad je riječ o pomorstvu, što znači da žene koje se nađu u tom zanimanju moraju pokazati puno više nego muškarci.

“Kad si žena na brodu moraš se dokazati, nekada i više nego muškarci”, kazala je Zaloa Sanchez koja je na predavanju govorila o svojim iskustvima.

Ova je Španjolka nakon završene srednje škole u Bilbau upisala pomorstvo koje je uspješno završila, no da bi dobila diplomu morala je odraditi 6 mjeseci kadeture.

“Nije bilo lako naći brod jer su mi mnoga vrata bila zatvorena. Dobivala sam i otvorene odgovore kako me neće ukrcati jer sam žena.”

“Na kraju sam ipak uspjela. Odradila sam kadeturu i nastavila ploviti jer sam odlučila dalje učiti i napredovati te postati časnica palube“, prepričala je Sanchez koja je na jednom od brojnih brodova na kojima je plovila brodova susrela svog sadašnjeg supruga s kojim je zasnovala obitelj i danas živi i radi u Splitu.

“Prestala sam ploviti zbog djece i to mi je bilo teško. Nedostajalo mi je more i posao časnice. No, nakon nekog vremena sam se zaposlila u pomorstvu kao predavačica i taj mi se posao jako sviđa”,  kazala je Sanchez i pozvala sve žene da budu uporne jer mnoge pomorske tvrtke u svijetu počinje uvoditi politiku ravnopravnosti spolova.

“More nije isključivo za muškarce. Kad sam diplomirala, u klasi je bilo više žena nego muškaraca, a neke od mojih kolegica koje su zasnovale obitelj i dalje plove”, istaknula je Zaloa Sanchez.

Petra Prosenica; foto – Dnevnik.hr

Šibenčanka Branka Gulin je nakon diplome na pomorstvu (koju je stekla u 44 godini života) također željela ploviti, a na more bi htjela i sada, iako je već umirovljenica.

“Žao mi je što nisam iskusila more. Sigurna sam da bi moje iskustvo bilo pozitivno. Problematičnih ljudi ima svugdje, i na moru i na kopnu”, kazala je Gulin poručujući svim mladima da moraju biti hrabri i uporni.

Snažnu volju i hrabrost imala je Marina Matić koja je istaknula da ne može bilo koja žena dobiti posao na brodu, ali da to ne može niti bilo koji muškarac.

“Brodari traže kvalitetne ljude. Kad sam tražila posao, u jednoj su agenciji za ukrcaj bili uvjereni da sam došla tražiti posao tajnice. U drugoj mi je tamošnji zaposlenik rekao da on u 13 godina rada nije ukrcao ni jednu ženu, no stavio me na popis za ukrcaj na brod. Već za tjedan dana sam dobila poziv.

Na popisu je bilo tisuću kadeta, a poslodavac koji me pozvao je rekao da njega ne zanima spol, već da me je izabrao zbog mojih kvalifikacija“, rekla je Matić ustvrdivši da more nije ženskog ni muškog roda, već da je more za svakoga jednako, uz uvjet da je pomorac obrazovan i konkurentan. 

Matea Kapetanović je na predavanju pozvala žene koje vole more da se ne libe upisati pomorstvo.

“Ako ne želite ploviti, pomorstvo nudi brojna druga zaposlenja na kopnu. Međutim, žena je sve više i više. U jednoj charter kompaniji od 120 brodova, 30 ih ima skipericu”, rekla je Kapetanović. 

Na predavanju “Može li more biti ženskoga roda?” bila je prisutna skupina srednjoškolaca – mladića, kojima je na početku predavanja upućeno upravo ovo pitanje. Mladi pomorci redom su negirali mogućnost da se žene mogu profesionalno ostvariti u pomorstvu.

Od njih dvadesetak, tek je jedan dopustio mnogućnost da more može biti ženskoga roda. No, nakon što su saslušali svoje kolegice, na isto su pitanje odgovorili šutnjom jer je njihova odlučnost nakon predavanja četiriju žena s izvrsnim referencama u pomorstvu očito bila poljuljana.

Njihova šutnja ne čudi; pomorstvo je nepisanim pravilima već stoljećima rezervirano za muški spol. Međutim, čudi i ljuti šutnja onih kojima je dužnost da štite ustavni i pravni poredak, prije svega Državnog odvjetništva.

Iako se u slučaju Petre Prosenice “Tankerska plovidba” opravdala izjavom da  “u ovom trenutku nije raspisan poseban natječaj za kadeturu, jer su raspoloživa kadetska mjesta popunjena” i “u Tankerskoj plovidbi ne postoji diskriminacija ni po kojoj osnovi”, nepobitna je činjenica da diskriminacija postoji.

Ako ništa drugo, njihova aplikacija za prijavu pomoraca za posao koja na pitanju bračnog stanja ima samo opciju oženjen/neoženjen, ali ne i udana/neudana je diskriminatorna. Neki će ustvrditi da je riječ o semantici, ali pomorkinje se zasigurno ne bi s tim složile.


Piše: Anamarija Škorić 

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano