Europski parlament jučer je, kako piše Bilten, glasao o Rezoluciji o radnicama i njegovateljicama u kućanstvu. Nakon uništavanja socijalnih funkcija države komercijalizacijama i privatizacijama te mjerama štednje i rezovima u javnom sektoru, Europska unija kreće u reguliranje društvenih odnosa proizišlih iz neuspjeha njezine socijalne funkcije, a među prvima na dnevnom redu je Rezolucija koju je pripremio Odbor za ženska prava na čelu sa zastupnicom grčke Syrize Kostadinkom Kunevom.
Dugo očekivana regulacija ovog pitanja, najavljuje se kao historijski događaj, no stvar se čini nešto drugačijom nego na prvi pogled. Ova rezolucija s jedne je strane nastala kao odgovor ljevice na nedavne najave Komisije da će primati primarno visokoobrazovane migrantske radnike, smatrajući se dakako ekonomijom znanja i informacija. Međutim, statistike Eurostata, raznih istraživanja i Međunarodne organizacije rada (ILO) o potrebama EU za radnicima nude nešto drugačiju perspektivu.
Kritičari Komisijinog prijedloga o potrebi za visokoobrazovanim radnicima ovdje vide dva problema, od kojih je prvi činjenica da usprkos diskursu o ‘sprječavanju eksploatacije rada’ i ‘osiguravanju zaštite prava migranata’ na radu u EU, pogledom na razinu primjene mehanizama ovih načela, postaje jasno da Komisija zapravo nije osmislila nikakve načine njihove provedbe, niti je ponudila konkretne prijedloge zaštite migrantskog rada, već je provedbu prepustila nacionalnim vladama. Drugi je problem taj da sama premisa o potrebi za visokoobrazovanim radnicima nije utemeljena na realnim potrebama EU.
Statistički podaci pokazuju da se potražnja za migrantskim radom u Europi uglavnom temelji na potrebi za nisko kvalificiranim radnicima, u poslovima poput čišćenja, keteringa, njegovateljstvu, građevini, poljoprivredi i polukvalificiranim radnicima, uglavnom muškarcima, u proizvodnim industrijama.
Veliki dio radnika/ca u spomenutim sektorima čine žene koje najčešće u zemlje Europskog centra dolaze s EU periferije te se nađu u izrazito nesigurnim i lošim životnim i radnim uvjetima. Posebno je propulzivno zapošljavanje migrantskih radnica u kućanskim i njegovateljskim poslovima u domaćinstvima, što trenutno zbog manjka regulacije uzrokuje brojne probleme.
Osim što su često ilegalno zaposlene, loše su plaćane, neprijavljene su i rade na crno što znači da im ne teče im radni staž; rade i sezonski i u smjenama, preko 45% njih nema osigurane tjedne odmore, nemaju mirovinsko osiguranje, nemaju adekvatno radno vrijeme niti su regulirana njihova radna i socijalna prava, diskriminirane su i izložene nemilosrđu poslodavaca. Nadalje, obilježja migrantskog rada u kućanstvima su socijalna isključenost te nestabilnost zaposlenja i geografska mobilnost.
Prema podacima ILO-a iz 2010. godine, radi se o više od 2.5 milijuna žena u EU. Uz to je gotovo 30% ovih radnica potpuno izuzeto iz nacionalnih zakona o radu radi čega im se ne može jamčiti niti sigurno radno okruženje, a ni socijalna zaštita. Radnice u kućanstvu potpuno su nevidljive i nezaštićene.
Kako bi se riješili opisani problemi, Rezolucija poziva nacionalne vlade da urede radne odnose radnica u kućanstvima, no sama ne daje previše konstruktivnih prijedloga kako to učiniti. S druge strane, Rezolucija izdvaja mišljenje Odbora za zapošljavanje i radna pitanja koji poziva na sindikalnu i zadružnu organizaciju ovih radnica s ciljem što bolje zaštite njihovih prava.
No, bilo bi pogrešno misliti kako je EU odjednom locirala svoju izgubljenu socijalnu funkciju te da ovo radi s ciljem zaštite ugroženih migrantskih radnica. Ne radi se također niti o razumijevanju da je zaustavljeni rast plaća neuspjeh kapitala da i dalje osigurava troškove socijalne reprodukcije.
Ne, EU migrantski kućanski rad prepoznaje kao novo neregulirano tržište koje se trenutno nalazi u ‘sivoj gospodarskoj zoni’. Pritom se radi o posebno zanimljivom tržištu koje može apsorbirati velike količine radne snage, koje otvara brojna nova radna mjesta, a posebno niskokvalificiranim radnicama, i to na način da poslodavci nisu pravne već privatne osobe.
Stoga je racio s kojim EU ulazi u rješavanje ovog problema pitanje “cjenovno dostupnih radnica u kućanstvu i njegovateljica koje imaju važnu gospodarsku i društvenu ulogu jer oslobađaju većinom druge žene, omogućujući im da razvijaju svoje karijere i uživaju u društvenom životu jer svojim poslodavcima omogućuju postizanje bolje ravnoteže između privatnog i poslovnog života te jer mnogim ljudima omogućuju da budu raspoloživi za zaposlenje”. EU ovaj sektor također vidi i kao sektor koji “poboljšava gospodarsku i socijalnu koheziju”, iako statistike govore upravo suprotno (da razdvaja žene po etničkoj i klasnoj pripadnosti te da socijalno isključuje ove potlačene).
Čak i kad krene u rješavanje dugotinjajućeg problema, pa čak i kad je načelno problem otvoren iz socijalno pravedne političke perspektive, mehanizmi djelovanja EU imaju način da ‘samoreguliraju’ i izopače socijalne namjere i prikažu ih kao nova propulzivna tržišta. Tako su u cijelom ovom ‘rješenju’ izostavljene njegove dugoročne društvene posljedice: učvršćivanje podjele EU na zemlje centra (koje privlače migrantske radnice) i periferije (koje daju migrantske radnice), bez ikakvih naznaka da će rastuće socijalne nejednakosti unutar EU biti obuhvaćene kao dio problema.
