Nora Krstulović, kazališna redateljica, dramaturginja i pokretačica web portala Teatar.hr govori o novoj medijskoj reformi koja se, kako tvrdi, kao i većina poteza koje politika povlači u domaćoj kulturi, provodi bez konkretne i ozbiljne analize situacije na terenu, pa stoga umjesto da riješava probleme samo otvara nove.
Nora Krstulović, kazališna redateljica, dramaturginja i pokretačica web portala Voditelj ureda Milan F. Živković, uz očito odobravanje ministrice Zlatar, provodi i smišlja reforme na način da diskriminira medije s obzirom na pravnu osobnost osnivača, dodjeljuje im etikete „komercijalni” i „nekomercijalni”, „profitni” i „neprofitni”, i što je još gore, dijeli ih na „podobne” i „nepodobne” u smislu sukreiranja neke buduće medijske strategije. Pa kako to tumačiš, s kojim motivom se sve to radi?
U pripremu medijske reforma su, daleko od očiju javnosti, bili uključeni neki mediji i neki novinari, odabrani po nepoznatim kriterijima. Logično je stoga da je dokument koji su iznjedrili, Program nepovratnih potpora neprofitnim medijima, nedemokratski. U njemu se barata brojnim proizvoljnim pojmovima,a teško se oteti dojmu i da je sastavljen ne kako bi unaprijedio domaću medijsku scenu, već kako bi nekim, točno odabranim sudionicima iste omogućio nastavak izdašnog financiranja iz javnih fonodova. Odluka da se iz te ‘utakmice' isključe izdavači registrirani kao trgovačka društva, a ne mediji u čijoj je uredničkoj koncepciji profit na prvom mjestu, samo je prva u cijelom nizu skandaloznih gluposti tog dokumenta.
Zanimljivo je pri tome držanje kolegica i kolega s tzv. nezavisne scene čiji su osnivači uglavnom udruge i koji se nisu suprotstavili diskriminaciji na osnovu pravne osobnosti. Još prije koju godinu izgledalo je da smo formirali zajedničku frontu koja je željela afirmirati medijske projekte u sferi elektroničkih projekata, no „zajedništvo” je nestalo kada se napokon pokazala mogućnost konkretnije financijske potpore tom zapostavljenom medijskom sektoru.
Nepostojanje jasnih kriterija za financiranje medija, naročito onih on-line, bilo je razlogom što se još prije par godina grupa portala u kulturi okupila i u pregovorima s Ministarstvom kulture izborila za transparentno financiranje prema jasno utvrđenim pravilima. Nažalost, tako dogovorene i javno obznanjene kriterije, nadležno je Vijeće za knjigu i nakladništvo pogazilo već na prvom natječaju, a da se osim Teatra.hr nitko od uključenih u izradu kriterija na to nije žalio. Aktualni tim Ministarstva otišao je i korak dalje pa je kriterije već pri prvom natječaju u potpunosti - suspendirao.
Situacija se odonda nije puno promijenila, pravila se dogovaraju pa onda uredno izigravaju. Tako će vjerojatno biti i ubuduće jer je - da se ne lažemo - ogroman broj ljudi doslovno egzistencijalno ovisan o dotacijama, i tako zapravo ucijenjen. Jednostavno ne smiju ostati bez tog novca pa postaju spremni na svašta.
Što ako se ovakvim strateškim dokumentima samo perfidno želi uspostaviti neki novi klijentelistički model, pa pod izlikom spašavanja medija od tržišta staviti iste pod kontrolu države?
Program je, po mom skromnom sudu, iznimno opasan dokument koji će - bude li proveden, domaću medijsku scenu potpuno - dotući. I sam predlagač u Obrazloženju priznaje: „Njegovom dosljednom primjenom kroz više godina moglo bi se doslovno ugasiti mnoštvo manjih medija, lokalnih i regionalnih medijskih inicijativa, kao i medijskog aktivizma mladih koji trenutačno - s odlaskom stranih donatora - imaju male mogućnosti financiranja.” No, znakovito je da se do danas nije pojavio niti jedan prilog javnoj raspravi o njemu.
Vlast očito želi iskoristiti većinu koju (trenutno) ima u Saboru da provede ono što je zacrtala, a javnost je u tom procesu tek ‘ukras'. Razorne posljedice takvog promišljanja i postupanja tek ćemo osjetiti, osim ako se - naravno - sama javnost ne trgne i ne počne koristiti demokratske metode pritiska na tu istu vlast.
Nije sporno da i neprofitni medijski sektor treba i zaslužuje pomoć, ali je sporno na koji se način određuje koji je medij neprofitan, a koji nije, a posebno je sporno da je samo jedna grupa tih istih medija imala mogućnost sudjelovanja u pripremi tog dokumenta?
Nije uopće sporno da medijskom sektoru treba pomoć. No, kad ta pomoć stiže u vidu proverbijalne ribe, a ne poduke iz ribarenja - onda to zapravo nije pomoć, niti medijskom sektoru niti poreznim obevznicima, niti državi u cjelini. Iz svih dosadašnjih izjava dužnosnika Ministarstva i dokumenata vezanih za reformu medija ispada da je jedino riješenje kojeg su se domislili - zagrabiti u javne fondove. A to je dugoročno neodrživo i u zemljama daleko većeg standarda no što je naša. [N.B.] Moderna vremena Info...
