„Kada radim na novom filmu, ja sam poput vojnog zapovjednika: zapravo nikad ne znam u kojem se smjeru krećemo.“
Francuska redateljica Claire Denis često se navodi kao najznačajnija francuska redateljica svoje generacije i vodeća kroničarka postkolonijalne Francuske. Ove su laskave titule ponajviše zasluga njezine filmske neustrašivosti; ona ne bježi od teških tema poput seksa, kanibalizama, ubojstava ili rasne problematike.
Rođena u Parizu, Denis većinu djetinjstva provodi u Africi gdje je njen otac radio za francusku kolonijalnu administraciju. Obitelj se selila svake dvije godine, većinom kroz francuske kolonije koje će kasnije postati države Kamerun, Burkina Faso i Džibuti. Završivši prestižnu filmsku školu Institut des hautes études cinématographiques 1972. godine, karijeru na filmu započinje kao pomoćnica velikih redatelja kao što su Jacques Rivette, Costa-Gavras, Jim Jarmusch te Wim Wenders. O svojim tadašnjim stajalištima kaže:
„Upravo sam se tada uistinu zaljubila u filmove. Zavoljela sam cjelokupni proces organizacije filmskog seta, tehnologije i glumaca. Za mene je to potpuno iskustvo umjetnosti u pokretu.“
Svoj debitantski film Chocolat snima 1988. Ovaj film, nominiran za nagradu Cesar, govori o svjedočanstvu Francuskinje o djetinjstvu u Kamerunu. Iako ga je u početku pisala kao autobiografsku ispovijest, za sam scenarij Denis kaže da ne prikazuje vjerno događaje iz njenog djetinjstva. Film prvenstveno počiva na vizualnom ugođaju te vjerno dočarava rasne tenzije i sukobe, kao i prirodu moći i žudnje u vezama. Već se u njenom prvijencu pojavljuje motiv karakterističan za njezin cjelokupan opus – motiv stranca.
„Ako moji filmovi imaju neku zajedničku poveznicu, onda je pitanje stranca. Ova je problematika vrlo česta kod ljudi koji su rođeni u inozemstvu, jednostavno ne znaju gdje pripadaju. Odrastajući u Francuskoj i sama sam se često osjećala kao strankinja.“
Vrhuncem njenog filmskog stvaralaštva zasigurno se smatra film Beau Travail iz 1998. Djelomično bazirana na knjizi Hermana Melvilla, priča prati francuske legionare stacionirane u Džibutima koji prolaze rigorozan trening. Film, koji se vrti oko muške tjelesnosti, gesta i kretnji, ima i određeni homoseksualni prizvuk, vidljiv ponajprije u odnosu narednika Galoupa i novaka Gillesa. I ovdje Denis slijedi već poznati motiv stranca te se fokusira na odnose među rasama u bivšim europskim kolonijama. Kroz minimalni dijalog i hipnotične prikaze u dugim kadrovima Denis uspijeva uhvatiti ljepotu rituala i ponavljanja te svojevrsnu moć monotonije u vojnom okruženju.
Claire Denis razvila je jedinstven stil uvijek dajući prednost vizualnim i zvučnim elementima pred riječima, dijalogom. Njena se tehnika montaže, zbog svoje ritmičke kvalitete, često uspoređuje s jazz improvizacijama.
Uvijek na granici stvarnosti i snova, ne podliježe konformizmu tradicionalnog filma i njegove narativnosti, psihološke analize te dramske kontinuiranosti. Na sadržajnom nivou, njeni filmovi skreću pažnju na marginalizirane likove koji su često izostavljeni iz današnjih filmova (imigranti, izbjeglice, odbačene individualce, seksualnih prijestupnika) te pritom propituju predrasude dominirajućih bijelaca Europljana i njihovog mita o napretku.
„Pretpostavljam da sam zainteresirana za različitost ljudskih života. Najviše me zanimaju pojedinci i način na koji se nose s poteškoćama i izazovima ili vlastitim međusobnim odnosima. Upravo se zato bavim različitim temama. Filmovi bi trebali biti ljudski i biti dio ljudskih života, fokusirajući se na obične pojave u ponekad neobičnim situacijama i mjestima. To je ono što me motivira.“
Upravo je ovo ključ za razumijevanje Denisinih radova. Fascinirana je intimnošću i krhkošću ljudskih odnosa koje ne pokušava kategorizirati ili definirati. Žena koja puno razmišlja o svijetu i o svom položaju u njemu, ne razmišlja o tradicionalnim filmskim teorijama.
„Zanimaju me slike, ljudi i zvuk, zapravo sam poprilično jednostavna.“
Kroz cijelu svoju karijeru uspijeva zadržati privatnost te skromno zaključuje o sebi:
„Anksiozna sam osoba. Najviše volim pušiti cigarete i slušati glazbu.“
