Najviše plaćena izvršna direktorica u SAD-u Martine Rothblatt na čelu United Therapeutics, prošle je godine zaradila 38 milijuna dolara. No Martine, koja se 1994. godine podvrgla promjeni spola te dvije godine nakon osnovala biotehnološku kompaniju, jedna je od rijetkih. U SAD-u, na mjesto direktora/ice, u prosjeku dolazi jedna žena na 20 muškaraca, a među 200 onih na vrhu samo je 11 žena.
Diskriminacija žena u poslovnom svijetu ne reflektira se samo u broju izvršnih direktorica, već i u razlikama u plaći. Naime, prosječna plaća izvršnih direktorica i dalje je 1,6 milijuna dolara manja od plaće njihovih muških kolega. Većina muškaraca na Equilarovoj listi najbolje plaćenih zaradila je više od milijarde dolara prošle godine.
Equilar je svoje istraživanje proveo među kompanijama čija je tržišna vrijednost milijarda dolara ili više. Claire Cain Miller za New York Times piše kako “u Equilarovoj studiji ima premalo žena kako bismo išta zaključili o razlikama u plaći ili došli do definitivnog zaključka o povezanosti spola i plaća na direktorskom nivou”. No čini se kako rezultati slijede obrazac. Prošlogodišnja analiza Bloomberg Newsa najbolje plaćenih direktora pokazala je kako žene na listi zarađuju 18% manje od muškaraca. Druga studija s Instituta za istraživanje ženske politike došla je do podatka kako su direktorice zaradile manje od 80% muške plaće na istim radnim mjestima u 2013. godini.
Ovakva slika još je gora među obrtnicama. Iako broj žena u obrtničkim zanimanjima raste, prema istraživanju Laboura, upravo je ovdje rodni jaz u plaćama najveći. Vodoinstalaterke, električarke i stolarice zarađuju u prosjeku šokantnih 30% manje od muških kolega. Proizvodnja i prerada nešto je bolja, s prosječnim jazom od 22%.
Jedino pozitivno otkriće Labourova istraživanja jest da su kada govorimo o skraćenom radnom vremenu žene bolje plaćene od muškaraca, međutim, čak i u tom slučaju, na najbolje plaćenim poslovima poput menadžerskih, žene zarađuju 15% manje od muškaraca.
Ove su statistike obeshrabrujuće pogotovo uzmemo li u obzir da žene koje se opredjeljuju za skraćeno radno vrijeme to čine kako bi izbalansirale obiteljske obaveze, uključujući brigu za starije ili djecu.
Neke od njih primorane su i posve napustiti karijeru te kasnije imaju problema s povratkom na tržište rada. Svijetli primjer u osviještenosti ovog problema četiri su odvjetničke tvrtke koje su proteklih tjedana najavile svoju prvu jednogodišnju stipendiju, namijenjenu prvenstveno ženama, koje su napustile tržište rada radi osnivanja obitelji ili brige za roditelje, kako bi im pomogle da se vrate svojim profesijama.
Baker Botts, Cooley, Hogan Lovells i Sidney Austin odabrali su devet žena od 170 koje su bile kod kuće između tri i 20 godina. Drugi “povratnički” programi za žene ponuđeni su u Goldman Sachs, Sara Lee i Credit Suisse.
Neki napuštanje posla zbog obitelji nazivaju ‘odustajanjem’, no sociolozi koji proučavaju kulturu radnih mjesta govore da se prije radi o ‘izguravanju’, budući da većina radnih mjesta traži dugo i zahtjevno radno vrijeme te gleda na skraćeno ili fleksibilno radno vrijeme gotovo kao na znak slabosti. Također, ne postoji niti jedan zakon ili politička opcija koja pruža stvarnu potporu zaposlenim obiteljima.
Ekonomistica Sylvia Ann Hewlett iz Centra za talent inovacije koja je proučavala ovaj fenomen, naziva ga ‘skrivenim odljevom mozgova’ koji ne samo da šteti ženama, već i muškarcima primoravajući ih da rade još više, te čitavim obiteljima i u konačnici ekonomiji. [P.Č.]