Osamdeset i pet posto žena tvrde da su patile od predmenstrualnog sindroma, ali istraživanja pokazuju da ne postoji nikakva poveznica između promjena raspoloženja i razine hormona.
Rasprava o tome i nije neka novost. U svom klasičnom feminističkom djelu iz 1993. The Mismeasure of Woman, Carol Tavris tvrdi da se ustraje na ideji o PMS-u jer on daje ženama izgovor da izraze ljutnju i iritaciju u kulturi koja od njih očekuje da budu neprestano vesele i ugodne.
No, PMS se sve više shvaća kao “kulturom okovan sindrom”, bolest društvenih očekivanja. Također, istraživanje pokazuju da žene koje samostalno identificiraju da pate od PMS-a i koje su poduzele aktivne mjere za smanjivanje stresa, poput izbjegavanja nepotrebnih sukoba ili odvajanja vremena za sebe, počinju se osjećati bolje.
Što se monogamije tiče, dok se vjerovalo kako ju žene priželjkuju, a muškarcima brzo dosadi, interes za utvrđivanjem takve pretpostavke bio je prilično nizak. Sada kada razumijemo da se žene mogu i brže zasititi monogamnih odnosa, to odjednom postaje problem s mogućim rješenjima.
Kako Daniel Bergner piše za The New York Times, ono što je fascinantno je na koji način pomak u shvaćanju te ideje utječe na to kako društvo reagira. Umjesto slijeganja ramenima i racionalizacije ženskog očekivanja strastvenog seksa u monogamnoj vezi, kako piše Bergner, tonu novca se troši na razvoj lijekova koje bi pomogli ženama vratiti njihovu želju za seksom.
Lijek nazvan Lybrido, koji bi trebao djelovati impresivno na stimulaciju ženskog libida i olakšati postizanje orgazma, trenutno je u kliničkim ispitivanjima, a na tržištu bi se trebao naći za tri godine. [A.L.] Slate.com/Slate…
