U listopadskom broju Optimista, jedinog gay magazina u Srbiji koji se besplatno distribuira u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i drugim gradovima, objavljen je članak Mirjane Bogdanović (na slici), izvršne direktorice Gej Strejt Alijanse, o iskustvima kreiranja strategije i vođenja cijelog proces organizacije Parade ponosa u Beogradu 2010. godine.
U listopadskom broju Prajd se u Srbiji može organizirati na dva (zakonita) načina. Ili ćete uz suradnju s državom kroz proces organizacije natjerati njene institucija na podršku LGBT populacije i zaštite sudionike/ice ili ćete jednostavno prijaviti i najaviti skup i bez ikakve pripreme, pojaviti se u dogovoreno vrijeme, pa što bude.
U homofobičnoj Srbiji, s dobro organiziranim desničarskim, ekstremističkim i huliganskim grupama, u kojoj je Prajd i politički, logistički i sigurnosno jako zahtjevan događaj, svakako je bolje za sudionike parade, ali i za cijelu LGBT populaciju, odlučiti se za prvi način, smatra Mirjana Bogdanović koja je u organizacijskom odboru parade, pored pregovora s institucijama i političarima, bila zadužena i za sigurnosnu strategiju za koju je sve bilo važno, i gdje se parada održava i koliko će ljudi doći i gdje se ulazi i koja je satnica.
Početkom ožujka 2010. Mirjana je predložila kolegama u GSA-i da pokrenu javni dijalog sa svim parlamentarnim političkim strankama na dvije teme: strateški pristup smanjenju nasilja i diskriminacije nad LGBT osobama i mogućnost održavanja Parade ponosa. Takav prijedlog nije kod svih naišao na odobravanje jer se postavilo pitanje ideologija, jesu li LGBT prava isključivo pitanje ljevice, treba li se ograničiti samo na podršku određenih stranaka, itd. Nakon puno polemika na tu temu zaključili su da je ipak potrebna što šira politička podrška.
Sastanci su se održali ponajprije s radikalnim strankama, poput SRS-a na kojem su, iako nisu podržali paradu, po prvi put javno osudili nasilje i diskriminaciju nad LGBT osobama, a do svibnja su se sastali sa svim relevantnim parlamentarnim strankama koje su po prvi put javno osudile nasilje i diskriminaciju LGBT osoba, a većina njih je i podržala održavanje Parade ponosa.
Počeli su i sastanci s institucijama koje su se također pozitivno postavile prema paradi i pozvale građane na poštovanje ljudskih i LGBT prava, a tijekom pregovora, Mirjana Bogdanović ih je uvjerila u potrebu formiranja formalnog ili neformalnog koordinacijskog tijela u kojem će, uz organizatora i policiju, sudjelovati i druge institucije važne za cijeli proces. Na kraju je uspjela, a u formiranju tijela sudjelovali su predstavnik Ministarstva pravde i policije, tadašnji Ministar za ljudska i manjinska prava, Odbor za sigurnost, pa čak i predstavnici Grada Beograda.
Tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić primio je delegaciju LGBT aktivista i podržao paradu. Postignut je širi politički konsenzus i bilo je vrijeme za sastanak s policijom. Na njemu je osnovano koordinacijsko tijelo koje je bilo velika potpora cijelom procesu.
Paralelno s drugim aktivnostima organizirani su sastanci sa svim LGBT organizacijama. Razgovaralo se o planovima za paradu i pozivalo na podršku. Osim, Kvirija centra i Grupe za podršku gej muškarcima iz Novog Sada, druge organizacije paradu su većinom podržale, ali nisu željele sudjelovati u njenoj organizaciji. Tijekom priprema parade razgovaralo se i s vlasnicima gay klubova i kafića, tražilo policijski nadzor i za njih i za sve viđenije LGBT aktiviste. Nekoliko dana prije parade pozvane su ponovo sve LGBT organizacije na brifing o sigurnosti.
Osmomjesečni proces organiziranja parade koji je uključio tri različite javne kampanje, Pride week, promociju parade po drugim gradovima, puno energije i puno sjajnih ljudi, završio se održavanjem prve uspješne Parade ponosa u Beogradu 10. 10. 2010. u blizini statue Pobednika, simbola Beograda, ali i parade 2010 godine. Na žalost, uz veliko nasilje, ali i uz dobru organizaciju i pozitivnu energiju na samoj paradi i volji države i policije da zaštiti njezin sudionike/ice. GSA...
