Prema podacima Talijanskog instituta za statistiku, Italija broji oko 7,5 milijuna kućanica, dok 9,3 milijuna žena radi izvan doma, prenosi ANSA.IT.
S rekordnom nezaposlenosti, premijer Matteo Renzi planira se boriti novim paketom reformi, a uz njegov prijedlog reformi, priprema se i zanimljiva kampanja koja zagovara plaćanje kućnog rada, odnosno isplatu mjesečnih primanja iz državnog proračuna ili, ako kućanstvo raspolaže ‘značajnim dohotkom’, isplatu od strane partnera .
Iako kampanju neki kritiziraju kao retrogradnu, neizvedivu i potencijalno kontraproduktivnu, ona svakako skreće pozornost na to što bi Italija mogla učiniti u borbi protiv rodnih stereotipa i kako bi mogla povećati zaposlenost žena, koja je u ovom trenutku druga najniža u EU.
Motivirana iskustvima žrtava obiteljskog nasilja, koje zlostavljanje ne prijavljuju jer su ekonomski ovisne, kampanju je pokrenula talijanska odvjetnica Giulia Bongiorno, koja zagovara isplatu plaća kućanicama radi priznavanja digniteta tog rada i njegove ekonomske važnosti.
„Želim stati na kraj predrasudi: ‘Ja sam taj koji zarađuje; ti nemaš ništa’“, izjavila je, naglašavajući da žene koje se odluče za kućni rad treba nagraditi, a ne ponižavati.
Iako mnoge feministkinje smatraju da je rasprava o kućnom radu stvar prošlih generacija, on je i dalje važno i aktualno feminističko pitanje.
Osnivačica kampanje Wages for Housework Selma James kritizirala je stoga britanske feministkinje koje nisu podržale samohrane majke već su izjavile da se briga o djetetu ne može klasificirati kao posao. Ovakav je stav omogućio Tonyju Blairu da te iste majke nazove ‘besposličarkama’ i otvorio put da se u reformi programa socijalne skrbi dobrom majkom definira žena koja je zaposlena, čak i uz plaću ispod minimalca, a zadovoljava se bilo kakvom dječjom skrbi koju si može priuštiti.
U Italiji je pak, novinarka Giulia Innocenzi kritizirala spomenutu kampanju, naglasivši da se protiv rodne diskriminacije možemo boriti jedino radom, podrazumijevajući tako kao i britanske feministkinje da kućni rad nije posao. Ona smatra da bi novac bilo bolje uložiti u poticanje zapošljavanja žena.
Profesorica ekonomije Daniela Del Boca, strahuje da bi zbog plaćenog kućnog rada mnoge žene prestale aktivno tražiti posao, kojeg smatra ključnim za neovisnost žene. Plaćeni kućni rad, potisnuo bi ih u ulogu koja je po definiciji podređena, dodala je.
Ipak, ključno je naglasiti da ne postoji rad koji nema ekonomsku vrijednost, pa tako ni kućni rad, a sve one koji ga tako tretiraju, bilo političare, poslodavce ili osobe s kojima živite, može se nazvati izrabljivačima.
Feministkinje su se u prošlosti borile protiv nepriznatog ženskog rada, a protiv toga se moramo boriti i sada. [M.Z.]