U siječnju je, zahvaljujući višegodišnjim nastojanjima beogradske nevladine organizacije Queeria centar, objavljena publikacija od velike važnosti za ove prostore. Riječ je o zbirci pod nazivom Dnevnik koja sadrži priče, odnosno razgovore sa ženama iz beogradskog javnog života. Sugovornice (pripovjedačice) su osvježavajuće raznolike; svoje su mjesto u zbirci našle i glumica Aleksandra Janković (na slici), biologinja Biljana Stojković, psihologinja Milica Krstanović, novinarka Dubravka Duca Marković, povjesničarka umjetnosti Aida Ćorović te brojne druge.
Bez obzira na brojne razlike poput generacijske, one u stupnju obrazovanja i profesiji, sve ih povezuje svijest o društvenoj odgovornosti i aktivno nastojanje da učine svoju okolinu boljom, tolerantnijom i osvještenijom.
Boban Stojanović, jedan od inicijatora projekta, objašnjava zašto su izabrali ispričati žensku stranu: naglašava da su žene spremnije za korjenite promjene jer im, za razliku od muškaraca, ne prijeti gubitak vodećih pozicija u institucijama koje proizvode strah, nasilje i rat.
Forma razgovora prilagođena je sugovornici, nema šablonskih pitanja koja se postavljaju svima te na taj način otvorena pitanja dopuštaju da do izražaja dođe osobnost sugovornice. Ipak, neke se teme protežu kroz gotovo sve razgovore, prije svega osobna inspiracija za aktivizam, užas rata 90-ih, razvoj demokracije i političke korektnosti, usvajanje sustava vrijednosti odgojem i roditeljska odgovornost koja iz toga proizlazi.
Osim u papirnatom obliku, ovu inspirativnu i neodoljivu zbirku možete u cijelosti čitati i online, a za početak prenosimo nekoliko teasera:
Mirjana Karanović, glumica:
Devet desetina ljudi koji se bave umetnošću ponaša se po principu: nije to moja briga, ne želim time da se bavim. Zapravo, to su kukavički izgovori kako se ne bi izlagali neprijatnostim, posebno kada su u pitanju umetnosti koje zavise od publike. Neću zaboraviti kada mi je jedan od političara iz Miloševićeve garniture rekao: Šta je Vama trebalo da se bavite politkom, mogli ste da budete naša najveća glumica?
Tamara Skrozza, novinarka:
Glavna stvar koju radim tiče se feminizma koji je u javnosti potpuno neprimetan. Zato putujem u redakcije po gradovima u Srbiji i pričam sa novinarkama u neformalnom okruženju, na primer – u kafani. Sedimo, pijemo kafu i pričamo o našim problemima. Pričamo iz pozicija žena: ko nam čuva decu, kako na nas kao na žene gledaju u redakciji, o feminizmu. Tema feminizma je uvek zanimljiva. Recimo, novinarke (koje spadaju u neku vrste elite u mestima u kojima rade), često postave pitanje: Kako si feministkinja kad si našminkana? Volim kada mi postave to pitanje, a odgovaram svojom pojavom. To je dovoljno da znam da sam svoju misiju završila, jer sam sigurna da je bar jedna žena promenila stav o feminizmu. Ona će svojoj mami, komšinici i drugarici reći da je upoznala jednu feministkinju koja nije protiv šminke. To je dovoljno.
Slađana Novaković, vlasnica izdavačke kuće:
Kada se klupko mržnje odmota, tu nema kraja. Jednog momenta to su gej ljudi, Romi, Albanci, onda na red dolaze invalidi svih kategorija, žene koje se nisu udale jer im nešto (garant) fali. Desiće se ono: Istetoviran si!? – ne valja; Imaš minđušu!? – nije dobro. Kada bi svako krenuo od sebe i razmišljao da on može biti sledeći, onda bi nas bilo milion na Gej paradi – ne zato što volimo gej ljude, već zato što smo izašli da branimo sebe. Kroz odbranu prava manjina, većina utvrđuje i brani svoja prava. Na taj način se u društvu definišu vrednosti, postaje važno da li si vredan, dobar i plemenit, postaje važno kakav si čovek.
