U sklopu tribine Paralelni svjetovi koju vodi Kristijan Vujičić, u ponedjeljak, 25. veljače, u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića održano je predstavljanje knjige Lade Čale Feldman i Ane Tomljenović Uvod u feminističku književnu kritiku, a na predstavljanju su govorili Čale Feldman i Dean Duda.
U sklopu tribine Paralelni svjetovi koju vodi Kristijan Vujičić, u ponedjeljak, 25. veljače, u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića održano je predstavljanje knjige Lade Čale Feldman i Ane Tomljenović „Ova knjiga stavlja se u poziciju apsolutne osviještenosti, višeglasja i međuodmjeravanja, a sažima domaću tradiciju, pogađajući i dio feminističke epistemologije u zadnjih 50, 60 godina,“ započeo je Duda. Autorice su knjigu strukturirale po, kako kaže Duda, 'cik-cak modelu', čita se kumulativno. Ono što je bitno istaknuti je da se u knjizi razmatra cijela institucija književnosti, a ne samo pojedini tekstovi. Čale Feldman navela je kako je knjiga nastala na generacijskom spoju; naime, ona i njena koautorica upoznale su se kao profesorica i studentica na fakultetu, da bi odnos nastavile na studijskom programu Centra za ženske studije u Zagrebu i kasnije u Sarajevu.
Govorilo se i o pojedinim poglavljima knjige, od kojih prvi nosi naslov Feministička kritika ne postoji, što je spoj dviju krilatica vezanih uz feminističku teoriju – „ženom ne rađa nego postaje“ (Simone de Beauvoir) i „žena ne postoji“ (Jacques Lacan). Naslov je zamišljen kao neka vrsta provokacije, otkrila je Čale Feldman, zato što je apsolutno nemoguće negirati da feministička kritika postoji, iako se još uvijek susreće s osporavanjem. Odgovor na pitanje kako uopće definirati feminističku kritiku krije se djelomično baš u toj logici osporavanja. „Sve je prožeto društvenom regulacijom seksualnosti,“ upozorila je, stoga se feministička kritika bavi svime onime što društvo pokušava potisnuti. Ona je proces učenja i spoznavanja, a njen najveći zalog je neprekidno pitanje što ona jest i što može biti, što je ujedno i problem svake znanosti – što je pozitivno znanje, postoji li potpuna objektivnost bez pozadinskih ideologija (od kojih je jedna pravo na glas i znanje), itd.
Iduće poglavlje o kojem je bilo riječi je Književnost kao (patrijarhalna) institucija. Duda je istaknuo kako postoje dva načina na koje se feminizam može pozicionirati: prvi je kao opozicijska kultura, ona koja reproducira patrijarhalnu, a drugi je kao alternativna kultura iz utopijske pozicije. Budući da oba položaja nose svoje prednosti i mane, najbolje je pokušati pronaći ravnotežu. Isto tako, upozorio je da „neka prava nisu izborena zauvijek“ te da je feminizam zapravo vječna borba zato što se sustav uvijek pokušava vratiti na prethodno stanje.
Čale Feldman je objasnila kako su se u knjizi bavile određenim, ključnim, riječima, a jedna od njih je 'priroda'. To je koncept koji nas iskupljuje od odgovornosti i determinira naše ponašanje: definicija 'ženske prirode' bila je jedan od glavnih modusa podređivanja žena kroz povijest. Kontroliranje žene vršilo se putem reproduktivnosti, koja predstavlja neuralgičnu točku na kojoj su izgrađene taktike ugnjetavanja. Stoga treba mijenjati rakurse iz kojih književnost i umjetnost govore, rekla je autorica. Duda je pak upozorio na „metafikcizaciju“ književnosti, odnosno njeno izmještanje u opskurantističke sfere kako bi joj se negirala političnost i konkretna politička borba.
U razgovoru o poglavlju Povlaštena psihoanaliza govorilo se o tome zašto je i kako psihoanaliza povlaštena unutar feminističkog diskursa. „Nismo htjele povlastiti nijednu školu ili usmjerenje u feminističkoj kritici, već ih sve predstaviti, odnosno raditi na njihovim zajedničkim točkama.“ Ipak, psihoanalitički instrumentarij koristile jer su on „izjednačuje aporije umjetnosti i ženskog.“ Kad se govori o odnosu psihoanalize i feminizma, često se misli da je on pun nesporazuma, no autorice su željele prikazati upravo produktivnu stranu tog odnosa: „psihoanaliza je poslužila kao naš povlašteni sugovornik.“ [T.B.]
