Četvrti dan je na VFF-u krenuo filmski! Dok su se u dvorani 1 prikazivali “Kruške” i “Putovanje kraljica”, u dvorani 2 su predavanje držale fotografkinja i redateljica Marie-Françoise Plissart i redateljica Marie Vermeiren.
Dok smo gledale “fotografske pripovijesti” Marie-Françoise Plissart, čule smo i nešto više o procesu bavljenja fotografijom i razlozima zbog kojih ju je privukla. U nekoj izgubljenoj fazi života, fotografkinja je shvatila da želi pričati priče pomoću slika i na taj način pokušati doći u dodir sa sobom. Imale smo priliku vidjeti različite projekte fotografija snimljenih u Kini, Belgiji, Francuskoj i Kongu, a za seriju iz Konga nagrađena je Zlatnim lavom na Venecijanskom bijenalu.
Na pitanje kako se osjeća nakon što je počašćena tim priznanjem, Plissart je odgovorila kako ga želi pokušati dobiti još jednom. Neke od fotografija nastale zanimljivom tehnikom kolažiranja analognih sa digitalnim fotografijama, a čule smo i kako joj je za obradu nekih trebalo svega 2 sata, dok su druge zahtijevale i po dvije godine. Odnedavno i redateljica, Plissart je napomenula i kako bi se, da može, od sada nadalje bavila samo-filmom!
Na kraju nas je sve pozvala na projekciju svojih filmova koja se održava u nedjelju u 15h u Dvorani 1 Dokukina KIC.
Nakon toga uslijedilo je predavanje Marie Vermeiren, redateljice i voditeljice belgijskog filmskog festivala Elles Tournent – Dames Draaien posvećenog filmskom stvaralaštvu žena. Predavanje se fokusiralo na izazove s kojima suočava borba za rodnu jednakopravnost u filmskoj industriji u Europi.
Za početak smo upoznate s figurom Alice Guy-Blaché, redateljicom prvog igranog filma na svijetu i vlasnicom prvog filmskog studija, koja je netragom nestala iz povijesnih udžbenika. Nakon nekih povijesnih činjenica, suočene smo tako s mnoštvom statistika koje govore o podzastupljensti žena u filmu, kao što ju primjerice ona koja govori o tome kako su filmovi redateljica produkcijski jeftiniji od filmova redatelja, no unatoč tome prosjek ženskih redateljskih plaća je puno niži.
No, nade i dalje ima, a primjer Švedske koja je uvela pravilo da svaki državno financirani film mora imati barem jednu ženu na petero ljudi koji sudjeluju u izradi filma, te je postotak žena u filmskoj industriji sada na otprilike 50 posto.
Iza filmašica, na red su došle programerke! Prikazale smo film “KOD – Ispravljanje rodnog jaza” koji govori o kroničnom nedostatku žena u u industriji softvera te istražuje razloge ovoga rodnog jaza i digitalne diskrepancije.
Nakon projekcije, popričale smo s programerkama Mašinerije koje su se osvrnule na vlastita iskustva u sferi rada i obrazovanja. Iako su ona mahom pozitivna jer su dosad radile u firmama koje su zapošljavale žene, naglasile su da su svjesne da situacija i u Hrvatskoj i u svijetu nije baš sjajna. Naglasile su da je, suprotno ustaljenoj praksi, djevojke bitno odmalena poticati i obrazovati i demistificirati stereoptip da je prgramer/ka neki/a nedostižni/a genijalac/ka.
Voljele bi, zaključile su, u budućnosti u Hrvatskoj organizirati besplatan kamp u kojem bi djevojčice osnovnoškolske dobi podučavale kodiranju.
Na samom kraju dana zaputile smo se na projekciju film “Kći Indije“, nakon kojeg smo preko Skypea porazgovarale s redateljicom Leslee Udwin.
Leslee nam se javila sa konferencije UN-a na kojoj sudjeluje, pa smo tako imale priliku saznati kako je Leslee, potaknuta stvarima koje je doživjela snimajući “Kći Indije”, odlučila prestati snimati filmove i odlučila baviti se aktivizmom i borbom za ljudska prava.
Pitali smo Leslee kako to da film ne može pomoći razvoju ljudskih prava u Indiji, odnosno zašto je tamo zabranjen. Leslee nam je odgovorila kako smatra da je problem u tome što se u filmu izričito problematizira društvo odgovorno za počinitelje, te da indijska vlada ne želi da se mane tog istog društva propituju.
Razgovarale smo još i o tome kako je uopće odlučila proučiti perspektivu počinitelja. Do toga je, kaže, došlo zato što je htjela doći do uzroka cijelog događaja kako bi se ovakvi slučajevi spriječili u budućnosti. Više puta je naglasila važnost pravilnog obrazovanja, uz koje društvo ne bi proizvodilo pojedince koji vjeruju da je u redu povrijediti drugu osobu zbog njezina roda.
Unatoč tomu, perspektiva je svijetla dok god ima onih koje će pogledati film i proširiti njegovu poruku. Za kraj nam je Leslee uputila jedinu rečenicu koju zna na hrvatskom: „Mili moj, pleši sa mnom večeras!“. Mi smo joj vratile pusama i pozdravima, te smo za Leslee zaplesale na Krüzeru!
Danas u Dokukinu KIC razgovaramo s redateljicama Hanom Jušić, Lanom Kosovac, Sonjom Tarokić i Barbarom Vekarić, a nakon toga gledamo filmove “Lađa“, “Gayby Baby” i “Exotica, Erotica, itd.”
Vidimo se!
Fotke by Martina Anišić