Možda ste već koristilie za Sci-Hub, no neovisno o tome jeste li odgovorili potvrdno sigurno ne znate tko stoji iza ovog projekta. Alexandra Elbakyan, 27-godišnja studentica iz Kazahstana, vodi bazu od preko 50 milijuna ‘ukradenih’ znanstvenih članaka, koštajući izdavače oko 10 milijardi dolara godišnje. Paralelno sa studijem vodi širokopojasnu borbu za oslobođenje znanja od ‘tiranije izdavača’.
„Možemo osporavati tvrdnju da je kršenje autorski prava krađa, no čak i da je, u ovom je slučaju opravdana. Sav sadržaj bismo trebali moći dijeliti bez ograničenja, no zakoni o autorskim pravima su osobito štetni za obrazovanje i istraživanje.“
Mnogi znanstvenici, sveučilišni knjižničari i svi oni koji se već dugo zalažu za otvoren pristup istraživačima pozorno prate Elbakyanine napore i vjeruju da je ovo za izdavaštvo svojevrsni ‘Napster moment’ (trenutak koji je zauvijek promijenio glazbenu industriju). Iako ne odobravaju ilegalno korištenje izvora, smatraju apsurdnim ograničavanje pristupa informacija znanstvenicima i sveučilištima. Ako se pak izdavače pita radi se o čistom piratstvu.
Za razliku od novina i magazina, koji su pri selidbi na internet svojim čitateljima omogućili besplatan pristup sadržaju, akademski izdavači izbjegavaju besplatnu podjelu sadržaja. Ovo im možda uspijeva jer im dodatnu vrijednost nosi činjenica da napredak u znanstvenim zvanjima ovisi upravo o objavljivanju u znanstvenim časopisma. Stoga čak i da nisu važni široj zajednici, ostaju važni znanstvenicima, koji smatraju da iz izdavači zato i iskorištavaju.
Znanstvenici svoja autorska prava prebacuju na časopis i u časopisu besplatno iznose rezultate svog rada, uglavnom financiranog iz proračuna, da bi izdavači zatim prodavali pretplatu (u nekim slučajevima vrijednu i 5,000 dolara godišnje) natrag sveučilištima. Ako netko pak želi pojedini članak, to će ga koštati oko 35 dolara, što znači da čitatelji kao porezni obveznici plaćaju i istraživanje i čitanje rezultata.
Uz konstantni porast cijena, kao i broja časopisa koji se sveučilištima na pretplatu nude u paketu ili individualno, troškovi pretplate su od 1986. godine porasli za 456%, što osobit problem predstavlja istraživačima u zemljama u razvoju, poput Kazahstana. Ograničen pristup internetu, te visoke cijene knjiga, glazbe i filmova u gradu u kojem je odrastala, kod Elbakyan su pobudili uvjerenje da sva sav sadržaj treba biti dostupan, bez ograničenja.
Kao studentica, prvo je članke nabavljala za sebe i druge istraživače, a kada je potražnja postala prevelika, prije četiri godine je odlučila automatizirati proces i postaviti Sci-Hub. Ako je članak koji korisnik traži već u bazi Sci-Huba može mu odmah pristupiti, a ako članka nema, Sci-Hub koristi lozinke knjižnica kako bi do zatraženog članka došao te ga posprema u svoju bazu i osigurava korisniku.
Uz oko 150,000 preuzetih članaka dnevno, izdavači su odlučili da porast korištenja Sci-Huba više ne mogu samo pozorno pratiti, prošle su godine odlučili uzvratiti. Elbakyan je za kršenje autorskih prava i računalnu prijevaru tužio Elsevier, najveći izdavač časopisa, a iako joj je ponuđena pomoć oko pronalaska odvjetnika, svoje je postupke odlučila u pismu obrazložiti sudu.
„Elsevier djeluje pomoću reketa: ako ne pošaljete novac, nećete čitati članke. Na mojoj internetskoj stranici bilo koja osoba može besplatno pročitati neodređen broj članaka, a o slanju donacija mogu slobodno odlučiti. Pitam se zašto Elsevier ne može tako raditi?“, napisala je. No kada sud nije pokazao razumijevanje počela je mijenjati domene kao bi osigurala rad stranice.
Izdavači i dalje ne priznaju da im Sci-Hub predstavlja prevelik problem, no ono što bi ih možda moglo zainteresirati jest podatak da prema nedavnom istraživanju provedenom u Kaliforniji na uzorku od 250 znanstvenika, njih 41% navodi da im nije stalo do autorskih prava, dok 30% smatra da pristup informacijama treba biti slobodan.
Izdavači pak smatraju da nije realno očekivati osiguravanje besplatnog pristupa časopisima, pritom navodeći troškove koji im to onemogućavaju, te stoga kao problem ističu nesrazmjer između porasta financiranja istraživanja što onda prati i veći broj časopisa, nasuprot stagniranju budžeta za knjižnice. Knjižničari pak tvrde da je izdavačima stalo samo do generiranja profita, te kao primjer ističu puno niže cijene neprofitnih u odnosu na profitne izdavače časopisa.
