Pitanje uloge odgojno-obrazovnih institucija u razvoju (aktivnih) društveno odgovornih građana koji ‘najbolje odgovaraju’ demokraciji, oduvijek je žarište rasprava brojnih filozofa, sociologa, politologa, povjesničara i pedagoga. Iako je odnos između visokog obrazovanja i (aktivnog) građanstva (teorijski) zagovaran još od početka 20. stoljeća, a praktično i kroz niz deklaracija i inicijativa diljem svijeta, ova tema je tek nedavno postala prepoznata u europskom diskursu javnih obrazovnih politika.
Centar za mirovne studije i Centar znanja Kuće ljudskih prava proveli su istraživanje Građanski odgoj i obrazovanje u kontekstu visokoškolskog obrazovanja: Politike, praksa i izazovi europskog i nacionalnog visokoškolskog prostora. Autori Bojana Ćulum i Nikola Baketa analizirali su stanje, ideje i prakse građanskog odgoja i obrazovanja u visokoškolskom obrazovanju, te u zaključku iznijeli preporuke za hrvatska sveučilišta, to jest sustav visokog obrazovanja, kao i preporuke za daljnja istraživanja.
Kako bi se uopće počelo promišljati o promjeni koja bi, u ovom kontekstu, na visokoškolskoj razini doprinijela građanskom odgoju i obrazovanju (studenata) odnosno razvoju društveno odgovornih i aktivnih građana, sveučilišta bi trebala biti spremna na značajne paradigmatske promjene u smislu napuštanja aktualne individualne i kompetitivne paradigme u korist one društvene i suradničke.
Analiza bujajuće literature (znanstvenih radova, izvještaja, policy dokumenata, strategija, deklaracija i dr.) koja se bavi građanskim odgojem i obrazovanjem, ukazuje na konceptualno, terminološko, sadržajno i pojmovno nesuglasje, što svakako predstavlja izazov u prikazu aktualnog stanja i dosega obrazovnih programa u ovom području.
Na europskoj razini i razini Europske unije ne postoji homogena slika po pitanju građanskog odgoja i obrazovanja – u kontekstu naziva, poučavanja i same prakse provedbe – pa se takva nejasna koncepcija dakako reflektira i na razinu visokoškolskog obrazovanja. Analizu doprinosa visokoškolskog obrazovanja razvoju građanske kompetencije studenata svakako dodatno komplicira i autonomija sveučilišta.
Unatoč konceptualnom i terminološkom nesuglasju oko različitih modaliteta aktivnosti koje imaju potencijala doprinijeti razvoju građanske kompetencije studenata, autori su analizu pojednostavili ističući dva temeljna modela: formalni i neformalni, tj informalni model.
Formalni model sastavni je dio studijskih programa i oživotvoruje se dominantno kroz metodiku redovne (obvezne) visokoškolske nastave i znanstveno-istraživačkoga rada u koji se uključuje studente, čime sveučilišta odnosno sveučilišni nastavnici direktno preuzimaju odgovornost za obrazovanje društveno odgovornih i aktivnih građana.
Neformalni i informalni model koji se razvio tek u poslijednjih desetak godina, potiče razvoj građanske kompetencije prepuštanjem studentima/cama i njihovoj odluci za angažmanom u izvannastavnim aktivnostima na sveučilištu i u (lokalnoj) zajednici koje imaju potencijala doprinijeti razvoju građanske kompetencije.
Aktivno građanstvo u sustave visokoga obrazovanja donekle je ušlo preko Bolonjskog procesa, u sklopu promicanja europske dimenzije u (visokoškolskom) obrazovanju, međutim visoko školstvo se i dalje ne percipira kao važna odrednica građanskog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj.
Nesumnjivo je kako nesustavan odnos vlasti i resornog ministarstva prema građanskom odgoju i obrazovanju na svim razinama obrazovanja kao i stalno mijenjanje statusa potencijalnog predmeta i njegovog provođenja, rezonira i na visokoškolskoj razini. Tako na hrvatskim sveučilištima trenutno ne postoji niti jedna visokoškolska institucija koja se može ‘pohvaliti’ studijskim programom koji pruža relevantne kompetencije potrebne nastavnicima za kvalitetnu nastavu građanskog odgoja i obrazovanja.
Ipak u Hrvatskoj postoje i izuzeci koji su primjeri dobre prakse. Tako je primjerice na Sveučilištu u Rijeci 2011. godine donesena Preporuka o priznavanju izvannastavnih aktivnosti tijekom kojih studenti stječu relevantne kompetencije, koje se mogu navoditi u Dopunskoj ispravi o studiju. Sveučilište u Rijeci je također akademske godine 2010./2011. uspostavilo Rektorovu nagradu za studenta volontera godine i Rektorovu nagradu za studentski aktivizam.
Ukoliko ne postoji jasan kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja te njegovo provođenje kroz predmet ili međupredmetnu nastavu u primarnom i sekundarnom obrazovanju, iznimno je teško očekivati od institucija visokog obrazovanja da u okviru formalnih studijskih programa ponude komplementarno obrazovanje studenata (budućih učitelja i nastavnika) za građanski odgoj i obrazovanje kao i relevantnu metodiku provedbe takve nastave.
U zaključku istraživanja navedeno je kako je u hrvatskom visokoškolskom sustavu zamjetan izraziti manjak obrazovnih i odgojnih sadržaja, unatoč naklonjenosti sveučilišnih nastavnika načelima civilne misije i njihovim pozitivnim stavovima spram uloge sveučilišta u obrazovanju društveno odgovornih i aktivnih građana.
Autori su naveli da bi bilo korisno provesti istraživanje sa svrhom ustanovljavanja i mapiranja potreba (budućeg) nastavnog osoblja koje će imati obvezu međupredmetnog predavanja građanskog odgoja i obrazovanja i drugih oblika (primjerice izbornog kolegija), te istraživanje na uzorku studenata s ciljem ustanovljavanja njihove percepcije o doprinosu formalnog visokoškolskog obrazovanja razvoju osobne građanske kompetencije.
Kao preporuke za hrvatska sveučilišta/sustav visokoga obrazovanja navedene su sljedeće smjernice:
– sveučilišne upravljačke strukture trebaju učiniti napore kako bi iskazale institucionalnu privrženost cilju
– sveučilišni nastavnici koji već imaju iskustva u obrazovanju društveno odgovornih i aktivnih građana trebali bi razvijati suradničke odnose
– procesima integracije načela civilne misije sveučilišta i promociji civilnog zalaganja potrebno je pristupiti putem redefiniranja temeljnih akademskih djelatnosti
– uspostaviti predmet građanskog odgoja i obrazovanja kao obvezni predmet na učiteljskim studijima
– osigurati snažnu institucionalnu podršku i stabilnu infrastrukturnu podlogu
– osigurati financije u proračunu sastavnice/sveučilišta te putem projektnih natječaja
– uspostaviti program cjeloživotnog učenja u formi specijalističkog studija građanskog odgoja i obrazovanja
