Kako se zove kada se kreativni, najčešće tehnološki pristup koristi pri rješavanju problema građana? Kada građani izrađuju vlastite aplikacije koje svima omogućuju jednostavne i opipljive prednosti u životu u njihovom susjedstvu?
Nećete tako lako pogoditi. Civilno hakiranje. To je jedna od glavnih misija grupe Programiraj za Hrvatsku koja je jučer, uz GONG i Povjerenicu za informiranje RH Anamariju Musa predstavila projekt koji ima velikog potencijala za ubrzanje transparentnosti rada državnih i javnih tijela.
Riječ je o servisu koji valja početi što češće i što revnije koristiti kako bi svi zajedno utjecali da se napokon maknemo iz države koja sve češće zapada u nostalgične 80-e, ratne 90-e, a nikako da počne živjeti u 21. stoljeću koje nudi velike prednosti, no mi ih u svojoj (najčešće medijski orkestriranoj) svakodnevici natrpanoj depresivnim slikama nikako da počnemo iskorištavati.
Riječ je o servisu koji je s hrvatske strane volonterski odrađen, pretpostavljam zato što živimo u državi kojoj još nije u interesu da transparentno funkcionira i transformira neučinkovit birokratski aparat. Svi znate za sumanute situacije u kojima svaki papir košta ponešto državnih biljega, kao da mi pola toga što zaradimo već ne dajemo državi da bi mogla obavljati svoj posao.
Ukoliko imate bliskog doticaja za vođenjem obrta, udruge, zadruge ili bilo kakvog pravnog subjekta, znate kako brzo se propisi mijenjaju, koliko energije i novca morate utrošiti da bi stvar koliko toliko funkcionirala.
Ali vjerojatno najlošije prolaze građani koji nemaju iza sebe neki pravni subjekt (ili neku vezu) kad se raspituju o svojim pravima i informacijama na koje imaju pravo. Kako i bazične stvari poput građanskog odgoja, koji bi trebao mladima skicirati kako sustav funkciora imaju toliko otpora pri uvođenju u škole, jasno je da još nismo došli do toga da imamo kritičnu masu stanovnica i stanovnika ove države kojima je stalo da žive u uređenijem društvenom sustavu.
Zašto imamo tako disfunkcionalno društvo u Hrvatskoj? Vjerojatno jer smo još uvijek prepuni podjela koje nam onemogućavaju da djelujemo kao koherentna cjelina, te je zato svaki od tih djelova jako podložan manipulaciji.
Već predugo traje ta šarada na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni, gdje se nižu samo jedan za drugim ljudi bez obraza koji nam serviraju osnovnoškolska prepucavanja po novinama i televizijama, pritom svaki mjesec uzimajući iz naših džepova sebi peterocifrene plaće koje 90% ljudi u Hrvatskoj ni ne sanja da jednog dana ima.
Desni, lijevi, gej, strejt, vjernici, ateisti, intelektualci, političari, fićfirići, seljačine, nezaposleni, radnici, hipsteri, narodnjaci, ‘prave obitelji’, ‘čudne obitelji’, ‘normalni’, oni koji nemaju radnu sposobnost, feministkinje, sponzoruše, mladi, stari, dinamo, hajduk… bedastoće, tagovi, lejbeli koje lijepimo, a da ništa ne znamo o osobi, nego se time dijelimo na sitne duše umjesto da se pogledamo malo dublje u oči i porazgovaramo (ako je naravno moguće ne dobiti batine pritom). Ono što bi valjda trebali moći gledati i procijeniti kod osobe je: Da li je osoba spremna na suradnju ili sve sabotira? Da li osoba može pozitivno inspirirati ili gdje prođe trava ne raste? Da li je osoba spremna vidjeti ako je pogriješila i želi li to u budućnosti ispraviti?
Naprosto je fascinantno kako se više rijetko tko se i trudi biti čestit, pošten i ljubazan. (‘Čemu? Kome?’ najčešći je rezignirani odgovor, a kojime se u biti potpisuje kapitulacija ovom sustavu.) Ljudi još jedino u okviru svoga doma (nadam se) grade oaze u kojima se tako ponašaju, jer ovo na ulici, u institucijama, tvrtkama, javnim službama i javnim prostorima ne čini se pretjerano ni pošteno ni ljubazno.
Jelena Berković iz GONG-a politički korektnim nazvala je ‘izazove’ sa kojima se građanke i građani susreću sa sadašnjim web stranicama javne uprave. “Nitko valjda da shvati činjenicu da građani imaju pravo znati gotovo sve, osim naravno tajnih podataka i podataka koji ugrožavaju sigurnost pojedinca”, rekla je.
Da bi olakšali građanima traženje informacija od tijela javne vlasti, GONG i Hrvatska udruga otvorenih sustava i interneta (u sklopu koje djeluje grupa ‘Programiraj za Hrvatsku’) su, u suradnji s Povjerenicom za informiranje RH (koja je zaslužna za listu i e-mail adrese čak 5716 javnih tijela), prilagodili internetsku platformu kakva se koristi u dvadesetak zemalja Europe.
Jedna od njih je i e-demokratska platforma Alaveteli koju je razvila neprofitna organizacija MySociety posvećena izgradnji društvenih online alata s offline učinkom, a Miroslav Schlossberg od veljače ove godine zajedno sa timom kolega i programera iz Hrvatske udruge otvorenih sustava i interneta, uz pomoć dodatnih volontera za prevođenje, radio je na prilagodbi slobodnog koda Alaveteli koji mySociety projekti koriste.
Platforma se nalazi na stranici ImamoPravoZnati.org te je dostupna u hrvatskoj i engleskoj verziji, a prenosimo i infografike na kojima možete naći najvažnije informacije o njenom korištenju.
{gallery}imamopravoznati{/gallery}
Podnošenje zahtjeva za pristup informacijama putem interneta ima istu težinu kao i papirnati pisani zahtjevi. Tijelo javne vlasti zakonski je obavezno odgovoriti, a kad ne odgovori u roku, platforma ImamoPravoZnati.org na vrijeme obavještava podnositelja zahtjeva, te se može uputiti žalba. Ono što je najvrijednije je da će svi upiti kao i odgovori biti javni i predstavljati trajnu pretraživu arhivu.
Jen Bramley i Dave Whiteland iz MySocietyja, zaduženi za međunarodno širenje ove platforme, prigodom lansiranja hrvatske inačice snimili su i kratak pozdravni video. Oni su svoj posao već obavili u dosta zemalja, pa tako Makedonija, Srbija i BiH već imaju ovakve platforme, no dosta mali broj javnih tijela je uključen u njih pa veseli činjenica da je u Hrvatskoj uključeno čak njih 5716. Projekt samim time ima i edukativnu notu, jer možete pretraživati javna tijela i vidjeti što to sve postoji u vašoj blizini.
Interesanta je činjenica da balkanske verzije ovog projekta nose naziv Imamo pravo znati / Pravo da znam / Da znamo svi – dok je originalna engleska verzija ‘Što oni znaju?’ – What do they know?. Osobno sviđa mi se više engleska verzija, jer ova hrvatska opet ima taj prizvuk nemoći i žrtve od kojeg mi se više diže kosa na glavi. Što naravno ne znači da ću bojkotirati ovu odličnu platformu.
Dapače, tražit ću što god mi bude trebalo, a možda i što god mi padne na pamet. Čisto nek rade nešto. Jer ovo što sad rade, ne funkcionira.
>> ImamoPravoZnati.org <<
FB | TW @ImamoPravoZnati
