Prva humanistička knjiga u Hrvatskoj namijenjena djeci, Humanizam za djecu, objavljena je prošlog ljeta u nakladi Centra za građansku hrabrost iz Hrvatske i udruge Zentrum für Zivilcourage iz Švicarske.
Autorica knjige je Nada Topić Peratović, autorica, pravnica, aktivistica i predsjednica Centra za građansku hrabrost, koju je na pisanje knjige potaknulo vlastito roditeljsko iskustvo, odnosno želja za poticanjem djece na kritičko propitivanje postojećih znanja. Uz pomoć jednostavnog i razumljivog jezika, ilustracija Rozalije Ban te nekonvencionalne strukture, knjiga djeci približava neke od ključnih koncepata humanističkog svjetonazora.
S Nadom Topić Peratović porazgovarale smo o radu Centra, izazovima pisanja za djecu, građanskoj odgovornosti, odnosu religioznih i ireligioznih ljudi te važnosti feminističke misli za humanizam.
Predsjednica ste Centra za građansku hrabrost. Možete li nam ukratko reći koje vrijednosti Centar zastupa te predstaviti neke od aktivnosti i projekata?
Centar za građansku hrabrost je feministička i slobodnomisliteljska udruga osnovana 2011. godine u Zagrebu. Ciljevi udruge su promicanje i poticanje građanske hrabrosti, feminističkog aktivizma i solidarnosti, poštivanje ljudskih prava, a posebice prava žena i LGBTIQ osoba, rodne ravnopravnosti te kulture odgovornosti i suočavanja s prošlošću. Centar se također zalaže za osviještene vrijednosti evolucijskog humanizma, kritičku misao, slobodoumlje, načelo sekularnosti te racionalnu i znanstvenu spoznaju.
Prvi projekt udruge, feministički kružok Lilith Club osnovalo je osam žena – feministkinja, skeptičarki, ateistkinja i agnostičarki – želeći kroz mjesečna druženja promicati feminističku, kritičku i slobodoumnu žensku misao te poticati otpor opresivnim religijama, dogmama i kulturama.
Članice tog kluba bile su i prve predavačice u humanističkim radionicama za djecu koje se vode pod projektom „Slobodnomisliteljska Akademija“. Naše humanističke radionice za djecu prvotno su osmišljene s ciljem pružanja podrške djeci iregioznih roditelja, no dosadašnja iskustva su pokazala da su potrebu za njima osjetile i vjerničke obitelji koje ne žele da im djeca budu uskraćena za znanje o humanističkim vrijednostima.
U okviru predavanja djeca uče i što znače feminizam, sekularnost, solidarnost, borba za ljudska prava i poštovanje različitih svjetonazora. Dio radionice sadržava zanimljiva i interaktivna predavanja iz određenog područja znanosti. U ozračju međusobnog povjerenja i razumijevanja djeca dijele svoja školska iskustva i slobodno izražavaju svoja razmišljanja, te raspravljaju utječe li i na koji način odgoj njihovih roditelja na sliku o njima samima kao članicama/članovima društva koje se pretežno naziva religioznim.
Kroz Legat Sophie Scholl koji je osnovan 2013. godine Centar se zalaže za jačanje kulture odgovornosti, suočavanja s prošlošću, kulture kažnjivosti ratnih zločina, kao i feminističke solidarnosti sa žrtvama, tj. preživjelima svih vidova nasilja. U okviru tog Legata, zajedno sa Ženama u crnom iz Beograda i s preko 200 drugih ženskih organizacija iz regije dio smo velikog međunarodnog projekta naziva Ženski sud – feministički pristupa pravdi.
Knjiga Humanizam za djecu, za čiju ste objavu sredstva prikupili preko Kickstartera, nadahnuta je knjižicom Humanism for Kids u izdanju američke udruge Family of Humanists. Kako ste taj tekst prilagodili hrvatskom kontekstu te u kojoj mjeri se on razlikuje od američkog?
Američka knjiga poslužila je kao inspiracija jer veći dio knjige Humanizam za djecu je moje prerađeno, dorađeno i dopunjeno autorsko djelo prilagođeno djeci ovog kulturnog podneblja. Knjiga je napisana sa željom da djeci približi humanistička i feministička načela. Prvi dio knjige upravo služi kao pojmovnik koji pojašnjava povijesne aspekte i društvenu zbilju u kojoj današnja djeca u Hrvatskoj žive, nudeći valjane argumente za humanističke i feminističke stavove.
Na primjeru života i djela naše novinarke i književnice Marije Jurić Zagorke, djeci su pojašnjeni prisilni brakovi, potlačenost žena, ali je i pokazana borba aktivne i hrabre žene za prava žena i rodnu ravnopravnost. Posebna pažnja posvećena je i iskustvu LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, jer smatram da u društvu rastuće homofobije, koja je nedavnim prvim narodnim referendumom i promjenom Ustava institucionalizirana, o njihovim životima, nadanjima, a posebice građanskim pravima djecu treba pravovremeno educirati. A ono što nudi Zdravstveni odgoj ne smatram dostatnim da bi djeca razumjela koliko je bitna demokracija i poštovanje prava na različite identitete.
U uvodu knjige spominjete da ljudi često smatraju da je puno lakše pisati za djecu nego za odrasle, s čime se vi ne slažete. Također dodajete da je knjiga podjednako namijenjena djeci i roditeljima. Možete li nam to objasniti?
Predgovor knjizi napisao je prof. Milan Polić, koji je svojom savjetodavnom pomoć na polju filozofije i odgoja posebno obogatio ovu knjigu. Iz ovog iskustva sam shvatila da pisati za djecu jest poseban spisateljski izazov, jer morate naći balans između pojednostavljenih pojašnjenja, koja ipak moraju biti točna i razumno povezana, koliko god da su jednostavna. No, djeca su, za razliku od odraslih, otvorenijeg uma i neopterećena prilaze ponuđenom štivu, a naša odgovornost kao njihovih spisateljica je da to povjerenje ne zlorabimo.
Iako mi je želja bila što jednostavnije, a ipak sve što obuhvatnije opisati – negdje sam morala postaviti granice. Moje granice u opisu i izboru tema roditelji mogu iskoristiti kao izazov – roditelji imaju mogućnost djeci čitati iz knjige, razgovarati s njima o pročitanom, dodatno pojasniti ili na bilo koji način upotrijebiti sadržaj knjige kao poticaj za rasprave. Trenuci zajedničkog čitanja i razgovora predstavljaju ono najvrijednije što možemo dati djeci; jednom rječju, to vrijeme je roditeljski ulog u sretnu i uspješnu budućnost naše djece.
Knjigu otvara citat fizičara, književnika, povjesničara, filozofa i borca za mir Ivana Supeka, koji navodi kako je humanizam dovoljno širok da obuhvati sve religije. No, obično ta dva pojma – humanizam i religiju – smatramo nekompatibilnima, ako ne i oprečnima (npr. kroz odabir između vjeronauka i etike u školama). Možete li pojasniti Supekovu tvrdnju? Kako bi izgledao suživot religije i humanizma?
Ako se različite religije, nekonfesionalna vjerovanja i humanistička uvjerenja pronađu na onome što bi im suštinsko trebalo biti zajedničko – ljubav prema čovjeku – onda već imamo dobru osnovu za suživot. Humanizam, kao što je opisano u Supekovoj misli, ne isključuje nikoga. Ljubav prema čovjeku ne bi trebala biti fraza, nego bi u sebi osim poštovanja tuđih potreba i prava trebala sadržavati i odgovornost prema onome koji se nalazi u obespravljenoj poziciji ili na margini moći. Ako su osobe različitih identiteta i/ili sljedbenici različitih svjetopoimanja svjesni svoje društvene odgovornosti, onda uistinu nema zapreka mirnom suživotu u međusobnom poštovanju različitih ljudskih prava i sloboda. To po meni, uzmimo primjer Hrvatske, znači da svi oni koji se izjašnjavaju kao vjernici, posebice katolici, kao većina u društvu trebaju biti svjesni vlastite građanske odgovornosti u poštovanju Ustavom zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. Dosljednja primjena načela sekularnosti u konačnici štiti i njihova građanska prava i slobode savjesti i vjeroispovijesti.
Kako se boriti protiv sve većeg utjecaja Crkve na školske curriculume?
Dosadašnje iskustvo pokazalo je da se ne isplati računati na podršku sekularno deklariranih vlasti. Oni nisu pokazali političku volju za stvarnim promjenama, već samo za vođenjem ideoloških ratova. Cilj bi trebalo biti udruživanje u savezništva, udruživanje građanki i građana, čija ih različitost u svjetopoimanjima ne sprječava u razvoju zajedničke svijesti o građanskoj odgovornosti prema sugrađanima. Prihvaćajući građansku odgovornost koja nam nalaže da moramo osvijestiti našu obavezu u zaštiti ljudskih prava i sloboda svakog člana društva, jamčimo građanska prava i slobode koja u konačnici svakom građaninu i građanki omogućavaju ispunjenje vlastitih potreba za duhovnošću.
Nije bit da uvijek istih stotinjak ljudi u Hrvatskoj prosvjeduje protiv kršenja načela sekularnosti. Sramežljivi ali sve odlučnije ireligiozni roditelji osjećaju potrebu stati u zaštitu svoje djece u trenucima kad se njihovo pravo na sekularno obrazovanje krši u školskom sustavu. Suosjećajnost i solidarnost religioznih roditelja prema djeci ireligioznih roditelja bila bi dodatno ohrabrenje i poticaj, ali i jasan znak prema državi, koja se često potpuno ignorantski odnosi prema pravima djece. Savezništva nam trebaju od strane vjernika, koji će u trenucima religijske dogmatičnosti, nasrtljivosti ili govora mržnje koji se zna čuti s oltara ili u medijima od nekih (ali često visokorangiranih) crkvenih predstavnika – konačno dići se i reći jasno: „Ne! Ne želim da se takvo što govori u okrilju Crkve kojoj pripadam i kojoj želim i dalje pripadati. Ne više govoru mržnje u moje ime“.
U prvom dijelu knjige pojašnjavate niz koncepata koje vezujemo uz humanistički svjetonazor – primjerice, demokracija, znanstvena metoda, evolucija, ljudska prava, sekularnost, ateizam, itd., dok u drugom dijelu donosite 10 prijedloga za dobar život. Jesu li oni svojevrsna alternativa 10 božjih zapovjedi? Čini se da već sam naziv – prijedlozi, a ne zapovijedi – ukazuje na razliku u pristupu.
Drugi dio knjige sadrži deset savjeta za bolji i pravedniji život koji se temelje na humanističkim i feminističkim vrijednostima, a prožeti su primjerima boraca za ljudska prava. To nisu pravila, norme, zapovjedi, to nije nešto što se od djece traži da bespogovorno prihvaćaju. U knjizi se nude savjeti koji se trebaju kritički preispitati. Savjeti se temelje na dosadašnjem ljudskom znanju, istraživanjima, ljudskim iskustvima. U tim savjetima djeca mogu naći odgovore na pitanja koja im se postavljaju kroz život. Savjeti se u konačnici ne moraju prihvatiti, što je bitno različito od religijskih normi.
Puno pažnje u knjizi posvećujete feminističkim idejama. Zašto je, prema vama, feminizam tako važan dio humanističkog shvaćanja društva?
Humanistička misao je bez feminističke nepotpuna – tek u međusobnoj povezanosti one nude potpunu sliku društva koje svoju patrijarhalnost najlakše temelji na religijskim postulatima. Lakoća se ne ogleda u jačini i razboritosti argumenata, nego u svojevrsnoj auri dogmatičnosti religijskog poimanja patrijarhalnih struktura moći. Smatram da feministkinje i feministi ne smiju popustiti pred izazovom kritičkog promišljanja religijskog poimanja ženskog identiteta. U kritici takvih svjetonazora i u promišljanju alternativa upravo jasna i nedvosmislena feministička misao nudi najjezgrovitije odgovore.
No feministička teorija nije samo bitna u religijskom diskursu. Postoji i ogromna potreba za razbijanjem predrasuda koja vladaju prema feminizmima u aktivnom ireligioznom pokretu. Iznenađena sam izraženim antifeminističkim stavom koji svako malo ispliva na društvenim mrežama među aktivnim (inozemnim i tuzemnim) ireligioznim osobama. Stupanj neznanja o feminističkoj povijesti, logičke pogreške i krivi zaključci koji se donose na osnovu antifeminističkog i često seksističkog stava ne čude koliko zapanjujuća i ignorantska tvrdoglavost s kojom se ti stavovi pokušavaju racionalno opravdati.
Sve to me vodi do zaključka da je promocija feminističke teorije jako bitna, dok iskustvo feminističkog aktivizma humanističkoj agendi može poslužiti kao dodatno nadahnuće.
Definirate se kao feministkinja i ateistkinja. Obe kategorije u našem društvu su pomalo zloglasne – čak bih rekla da je prihvatljivije javno se izjasniti kao feminist/kinja, nego kao ateist/kinja – ali i nedovoljno dobro shvaćene. Kako povećati vidljivost ireligioznih ljudi i ohrabriti ih da “izađu iz ormara”?
Naša udruga zagovara prava raznih manjinskih identiteta promovirajući feminističku solidarnost. Biti feministički solidarna znači svim svojim bićem – u ime onih koji tu snagu nemaju – biti hrabra, aktivna, vidljiva, glasna, neponizna, neposlušna, nelojalna, prkosna i destruktivna prema svim vidovima nasilja i diskriminacije. Patrijarhalne strukture moći na sličan način opresivno djeluju prema onima koji su na marginama moći, diskriminacija se ponavlja i u biti se radi o jednoj te istoj matrici – bilo da se radi o ženama, ateistkinjama, radnicama, LGBT osobama.
U ozračju te solidarnosti jača i građanska hrabrost. A mi mislimo da je građanski hrabra samo ona osoba koja (sama pred sobom, pred svojom savješću), nema hrabrosti da bude kukavica. Od nekonformističkog života gore je živjeti život u kukavičkuku i negaciji vlastitog identiteta. Zato i misija naše udruge jest jačanje građanske solidarnosti i solidarnosti među ljudima.
