Nikada nisam posebno vjerovala u objektivnost kazališnih (ili bilo kojih drugih) kritika, ali osjećam se obveznom, na početku ovog teksta, ipak istaknuti da me s autoricama predstave o kojoj ću pisati vežu mnogostruke privatne i profesionalne veze. U prirodu tih veza neću detaljno ulaziti, ali recimo samo da sam s Olgom Dimitrijević i Majom Pelević provela puno, puno vremena u kazalištu i izvan njega, u raznim dijelovima svijeta.
Ipak, procesu Sveta bez žena nisam svjedočila direktno, već je ljubljansko gostovanje bilo moj prvi susret s tom predstavom za koju sam prethodno znala samo da je u Beogradu, što bi rekli Srbi, pokidala i osvojila nagradu publike na Bitefu. O predstavi sam neka dodatna saznanja potom dobila i tijekom okruglog stola koji je na festivalu Mesto žensk organiziran povodom gostovanja naših predstava, a onda i iz neformalnih razgovora s autoricama koji su uslijedili. Sve je navedeno, dakle, prilično oblikovalo tekst koji slijedi.
Osim s Olgom i Majom, puno sam vremena u životu provela i s raznim muškim autorima – piscima, filmskim i kazališnim redateljima – s razlikom što se s njima, srećom, nisam družila fizički, već “samo” putem njihovih predstava, knjiga i filmova. Naime, kad pogledam svoje popise najdražih književnih, filmskih, kazališnih i muzičkih autora iz ranih dvadesetih, na njima se eventualno nalazi po jedna žena. Sve ostalo su – muškarci. I ponovo, sve navedeno je, pogađate, prilično oblikovalo tekst koji slijedi.
Kako nam pokazuje predstava, rodni omjeri na repertoarima beogradskih dramskih kazališta posljednjih nekoliko sezona, ispostavlja se, nisu puno drugačiji od onih s mojih mladenačkih popisa. Statistika je to kojom Olga i Maja otvaraju svoju predstavu, izlažući nam rezultate istraživanja o broju postavljanih autorica te broju redateljica koje su dobile priliku u tim kazalištima režirati predstave.
I dok se situacija, u prvi mah, čini nešto bolja od one na mojim popisima – omjeri su npr. 61:9, 50:27 (čitaj: na repertoarima se ipak nalazi više od jedne žene), kada se u obzir uzmu samo velike scene, ženski brojevi se rapidno smanjuju i naglo postaju jednoznamenkasti. Jer, kako autorice navode u predstavi: Kako kaže jedna stara dobra pozorišna izreka: mlada žena, mala scena, pa tako i mala tema.
U spas zato dolaze male scene i još manja kazališta sa još sitnijim budžetima, u kojima je rodna situacija ipak nešto drugačija. Točnije, u spas dolazi samo jedna scena – ona Bitef teatra koji je, kao šampion rodne ravnopravnosti, jedino od svih navedenih kazališta koje je angažiralo više redateljica nego redatelja i postavilo više tekstova ženskih nego muških autora. I gle čuda, to je ujedno kazalište s uvjerljivo najmanjim budžetima od svih obrađenih.
Nije to jedino istraživanje koje su autorice za potrebe ove predstave provele. Kao dio procesa intervjuirale su niz čelnika tih istih beogradskih kazališta te održale nekoliko fokus grupa s kolegicama iz branše – glumicama, redateljicama, dramaturginjama. Velik dio materijala koje su zabilježile tijekom tih razgovora u predstavu je ušao u obliku više ili manje direktnih citata, dodatno usložnjavajući već vrlo bogato intertekstualno tkivo predstave sastavljeno, s jedne strane, od referenci iz suvremene feminističke literature (na popisu su, između ostalih, Silvia Federici, Valeria Graciano i Katja Praznik), a s druge, od referenci iz suvremenog mačističkog teatra (npr. Jan Fabre, Frank Castorf i András Urbán).
Tako se pred nama, tijekom nogometnih 90 minuta ove predstave, ispreliću različite linije utjecaja, prošarane i komentarima na sam proces rada na predstavi – bilo da je riječ o Majinim i Olginim osobnim “obračunima” (koji kulminiraju Olginim štrajkom i ~ SPOILER ALERT ~ odlukom da se počne baviti kuhanjem umjesto umjetnošću pa se, u skladu s tom odlukom, odmah na pozornici baca na pečenje palačinki) ili o konkretnim materijalnim uvjetima nastanka same predstave, odnosno općenito materijalnim uvjetima prosječne balkanske umjetnice koja mora biti
zdrava, lijepa, kreativna, spremna, fleksibilna, produktivna, dobra, zabavna, empatična, spremna, zdrava, empatična, zabavna, seksi, spremna, zdrava, nježna, fleksibilna, tolerantna, dobra, lijepa, kreativna, emancipirana.
Te switcheve u citatima pritom izvedbeno prate i kostimografska presvlačenja (kostimografija: Selena Orb) – iz nogometnih dresova (Maja nosi rozi, a Olga plavi) u jednako rodno kodirane kostime (elegantna večernja haljina za Maju i decentno bijela košulja i crne hlače za Olgu, ili pak seksi minica i uski top za Maju i šarena bunda za Olgu) te pomno iskoreografirani audio-vizualni intermeci (koreografija: Igor Koruga, video: Deana Petrović, muzika: Anja Đorđević & Vladislav Rac) koji predstavljaju najurnebesnije, ujedno najviše užasavajuće materijale u predstavi jer su konstruirani od hipertrofiranih citata već spomenutih muških kazališnih autora. Predstava se tako vješto prebacuje s tematiziranja problematičnih modusa reprezentacije žena na pozornici na problematične moduse tretiranje žena u radnim procesima, uz neprestane autoreferencijalne podsjetnike.
Iako je sve navedene citate ponekad teško pratiti i prepoznati, to prepoznavanje na kraju krajeva nije ni presudno za uspješno praćenje predstave, barem u lokalnom kontekstu, jer su signali jasni – u intermecima je riječ o bolno stereotipnim prikazima ženskosti i ženstvenosti od kojih su sastavljene karijere nekih od navodno najradikalnijih živućih kazališnih autora. Jer muškarci su
politični, radikalni, slobodni, inteligentni, kritični, dominantni, racionalni, angažirani, politični, kritični, dominantni, pametni, slobodni, moćni, moćni, moćni.
Iako obje autorice imaju prethodno izvođačko iskustvo, njihova tijela nisu izvedbena već dramaturška tijela. To izvedbi daje posebnu draž jer one ne bježe od vlastite nespretnosti, već se igraju s njom, isto kao što se igraju s drugim “nespretnostima” svojih profesionalnih uloga. Tako usprkos dominantnom komičnom kodu u kojem je predstava postavljena te žovijalnosti kojom je omotana, iza humora i smijeha čitavo vrijeme zapravo bubre brojni bolni paradoksi od kojih je sastavljen život onih zdravih, lijepih, kreativnih balkanskih umetnica.
U tom smislu, za mene je definitivno najbolnija scena ona u kojoj Olga nabraja što sve toliko često radimo kontra sebe, a “u ime umjetnosti“:
smješkamo se na premijerama i kada smo imale pakao od procesa
ne pravimo razliku između posla i života
nikada ne govorimo Ne
radimo 70% više nego što smo plaćene
pristajemo da radimo stvari koje nam se ne rade zato što je to dobro za našu karijeru
flertujemo, minglujemo, smejemo se i pričamo na umetničkim događajima kada nam se to apsolutno ne radi
lažemo ljude u lice o njihovom radu da bismo poslije imali koristi od njih
A njoj uz bok stoji Majin apel za mijenjanje svijeta putem peticija na change.org platformi.
Ova predstava za mene najviše govori o tome da biti žena i biti umjetnica u 21. stoljeću zapravo najviše znači biti nemoćna, i radi to na vrlo pametan, duhovit i pronicljiv način, i – što mislim da je posebno bitno – radi to zaobilazeći uobičajeni cinizam koji prati navedenu nemoć.
Umjesto da nas hrani cinizmom, Svet bez žena vlastitu i našu nemoć pretvara u produktivnu silu koja možda ne nudi direktna rješenja, ali zapravo na mala vrata dovodi do transformacije kazališnog jezika i zajednice. I, da se vratim na početak ovog teksta, to ne govorim samo zato što sam na predstavi dobila prvu počasnu palačinku, nego zato što mi je gotovo pola života Woody Allen bio jedan od omiljenih filmskih redatelja.
