Srednji vijek rijetko se spominje u medijima, a ako i bude spomenut, to je gotovo redovito u negativnom kontekstu. Povratak u srednji vijek navodno je nešto strašno, čega se trebamo bojati i što valja izbjegavati. Tada je život zaista bio mnogo teži i ne bi bilo ugodno vratiti se tamo, ali isto vrijedi i za svako razdoblje prije 21. stoljeća. Međutim, kada je riječ o položaju žene u društvu, srednji vijek se redovito priziva kao prijeteća, demonska sjenka, pobuđujući asocijacije poput inkvizicije, lomača i kolone u crno odjevenih monaha koji se udaraju daskama po čelu.
Ovdje ću pokušati prizvati jedan svjetliji primjer, koji će možda malko raspršiti mračne predodžbe o srednjem vijeku. Dopustite da vas u tu svrhu povedem u Salerno. U razvijenom srednjem vijeku Salerno je bio bogati trgovački grad u južnoj Italiji. Nalazio se pod vlašću normanskih vladara, koji su kao osvajači došli iz Francuske i sa sobom donijeli francuski jezik i vitešku kulturu, ali su i održavali relativno dobre odnose s langobardskim i pravoslavnim starosjediocima. Dodajte toj mješavini arapske utjecaje i brojnu židovsku zajednicu, i možete zamisliti mozaik kultura koji se ondje šarenio.
Iako je grad bio bogat prehrambenim i luksuznim proizvodima, pravo bogatstvo Salerna nalazilo se u medicinskom znanju. Salernitanski liječnici bili su na glasu u čitavoj Europi kao najbolji i upravo je medicina fiksirala mjesto toga grada u srednjovjekovnom imaginariju. Kao što je Pariz bio središte teološke znanosti, a Bologna pravne, Salerno je bio središte izučavanja medicine.
Iako danas smatramo da je srednji vijek bio vrijeme najcrnjeg patrijarhata, istina je da su se tada medicinom bavile i žene. Tehnički ih u tome nije ništa spriječavalo, jer nije postojao središnji autoritet koji bi odlučivao tko smije prakticirati medicinu. Tek su tijekom kasnog srednjeg vijeka tu ulogu počela preuzimati sveučilišta, što je doprinijelo isključivanju žena iz liječničke prakse. Naime, na sveučilišta su se sve do novijih vremena mogli upisivati samo muškarci.
U ranijim stoljećima srednjeg vijeka stručnost se pak moglo steći bilo u krugu obitelji, bilo šegrtovanjem kod iskusnog stručnjaka ili na neki drugi način. U Salernu je situacija bila slična, što je rezultiralo većim brojem uglednih liječnica. Štoviše, kroničar Orderik Vital zapisao je da je sredinom 11. stoljeća najučeniji salernitanski liječnik bila – žena. Postoje i zabilježeni slučajevi licenciranih liječnica s kraljevskom potvrdom stručnosti. U srednjovjekovnim tekstovima često se spominju „žene iz Salerna“ kao medicinski autoriteti. Jedna od takvih salernitanskih liječnica i medicinskih autoriteta bila je i Trota.
Sve do 20. stoljeća smatralo se da su postojala dva teksta čija je autorica bila Trota iz Salerna, ali zapravo su pod dva naslova cirkulirala tri teksta. To su De egritudinibus mulierum, De curis mulierum i De ornatu mulierum, odnosno O ženskim bolestima, O terapijama za žene i O ženskom urešavanju. Uvjerenje da se radilo o dva teksta proizlazi iz toga što su De curis mulierum i De ornatu mulierum u nekim rukopisima svrstavani zajedno. Najstariji sačuvani rukopisi potječu iz 13. stoljeća, ali su tekstovi povezani s korpusom ranije salernitanske medicine, što bi njihovo porijeklo smjestilo u 12. stoljeće.
Kasnije su kolektivno prozvani Trotula, odnosno „mala Trota“ ili „Trotica“, i pojavljuju se u raznim inkarnacijama u oko stotinu rukopisa. Za srednjovjekovni tekst to je jako veliki broj. Ti su tekstovi još u srednjem vijeku bili prevedeni s latinskog na razne europske jezike, a nakon otkrića tiska tiskani u mnoštvu izdanja. Mnogi srednjovjekovni medicinski stručnjaci citirali su Trotulu i smatrali je najvećim autoritetom na polju ginekologije.
Rečeni su tekstovi uglavnom praktične naravi i sadrže upute za pristupanje konkretnim medicinskim problemima, u stilu „ako se desi ovo, onda čini ovo“. Samo se O ženskim bolestima ponešto bavi i teorijom. Time se razlikuju od drugih, prvenstveno teorijskih, medicinskih tekstova, koji su sagledavali širu sliku i nastojali objasniti funkcioniranje ljudskog organizma. Naravno, liječnicima na terenu praktične su upute bile puno korisnije.
Trotula je, sudeći prema njenom sadržaju, rezultat specifičnog mjesta i trenutka u kojem je nastala. Ima očiti utjecaj antičkih tekstova koji su tada cirkulirali kršćanskim svijetom, ali i arapskih traktata koji su u 11. stoljeću u južnoj Italiji bili prevedeni na latinski. Potonji su uglavnom bili zasnovani na učenju rimskog liječnika Galena iz 2. stoljeća, a utjecaj Galena očit je i u Trotuli. Treća bitna sastavnica je lokalno iskustvo salernitanskih liječnika i babica, na koje se tekstovi često pozivaju.
Sadržaj Trotule otkriva nam osebujno stanje medicinskog znanja u 12. stoljeću. Liječnici su, kako se čini, prepoznavali uzroke pojedinih stanja, ali su ih tumačili i liječili na nama potpuno strane načine. Primjerice, veliki dio pitanja kojima se njezini tekstovi posvećuju tiče se menstrualnih komplikacija, jer je redovita menstruacija bila važna sastavnica održavanja ženskog zdravlja u Galenovom medicinskom sustavu. Za obilno krvarenje Trotula je propisivala sljedeći tretman: prokuhane potplate starih cipela valja prokuhati s mirisnom metvicom i lovorovim lišćem, te ih reducirati do pepela i pepeo umijesiti s crvenim vinom. Od te smjese valja načiniti mali čunj, te ga zamotati u čisto laneno platno i umetnuti u rodnicu. Iako je malo vjerojatno da su potplati pomagali tadašnjim ženama, krajnji je rezultat u osnovi služio kao tampon.
Također, Trotula je bila svjesna da pretilost može negativno utjecati na plodnost žena, a poznavala je i slučajeve pucanja međice, koje je tumačila kao pokušaj maternice da izađe iz tijela. Tvrdila je da maternica može pokušati izaći i uslijed spolnog odnosa s muškarcem čiji je penis natprosječno velik. Uzgred rečeno, tekst donosi i upute za liječenje bolesti penisa.
Što se tiče teksta De ornatu, on se bavi uglavnom kozmetikom. Ne bi trebalo biti čudno što su kozmetički savjeti svrstavani rame uz rame uz medicinske tekstove jer su bolesti kojima se bave često imale dermatološke simptome. Taj je traktatzanimljiv i zbog toga što opisuje brojne kozmetičke prakse tadašnjih muslimanki, koje su kršćanske žene nastojale imitirati. Tamo se nalaze savjeti o depilaciji, uklanjanju neugodnih tjelesnih mirisa i slično. To su zapravo bili i najkorisniji savjeti u Trotuli, jer veliki dio medicinskih postupaka koji su ondje navedeni vjerojatno ne bi pomogao nikome. Isto vrijedi i za većinu predmoderne medicine.
Postoji mnogo verzija Trotine biografije, ali one su uglavnom sastavljene od pretpostavki ili maštarija. O njoj zapravo ne znamo gotovo ništa. U tekstu De curis spominje se slučaj žene koja je patila od nadutosti i prekomjernih vjetrova koju nitko nije znao izliječiti, pa je pozvana Trota kao stručnjakinja, te ju je uspješno izliječila.
Na temelju raznih svjedočanstava, kao i činjenice da je njezino ime povezano s cijelim korpusom tekstova koji su možda proizašli iz raznih pera, možemo pretpostaviti da je Trota bila vrlo poštovana salernitanska liječnica iz 12. stoljeća. Nije bilo neuobičajeno da se tekstovi raznih autora pripišu najpoznatijoj osobi povezanoj s njima; slična sudbina zadesila je i Hipokrata. Bilo kako bilo, Trota je vrlo brzo nakon što su se tekstovi povezani s njom proširili Europom postala nečim nalik celebrityju. „Gospođa Trota iz Salerna“ ili, u sažetom obliku, Dame Trote, pojavljuje se i u srednjovjekovnoj književnosti.
Od tri teksta koji su pripisivani Troti, De egritudinibus i De curis toliko se međusobno razlikuju da su vjerojatno imali različite autore, a autor De ornatu sâm se u prologu predstavio kao muškarac. Također, u nastarijim rukopisima nije naveden nikakav autor nijednog od tekstova, a tek su kasniji prepisivači uz njih bilježili Trotino ime. S obzirom na to da se jedino u De curis spominje Trota, moguće je da je to djelo bilo njezino ili da je nastalo na temelju njezinog rada.
S druge strane, postoje vrlo stari rukopisi koji sadrže potpuno drugačije tekstove, koji se tiču liječenja i muškaraca i žena i pokrivaju širok spektar bolesti, a kao čiji je autor navedena Trota. To nije čudno, jer je u cijeloj srednjovjekovnoj Europi zabilježeno postojanje liječnica koje se nisu bavile ekskluzivno ginekologijom i porodništvom. Bilo je i specijalistica poput kirurginja i oftalmologinja. Moguće je, dakle, da je Trota bila autorica većeg djela koje je sačuvano samo u isječcima, dok su djela drugih autora kasnije pripisana njoj jer je smatrana autoritetom na području ginekologije i porodništva.
Međutim, ovo sve znamo tek zahvaljujući suvremenim analizama teksta. Tijekom srednjeg vijeka mislilo se da je autor Trotule žena i nitko nije dovodio u pitanje je li žena mogla napisati jedno od stožernih djela tadašnje medicine. U novome vijeku stvari su se promijenile. Kada je završio „mračni srednji vijek“, nekim prosvijećenim autorima postalo je prihvatljivije mišljenje da je autor mogao biti samo muškarac. S druge strane, feminističke povjesničarke otkrile su Trotu početkom 20. stoljeća i ona je u SAD-u postala ikonom ženskog doprinosa povijesti medicine.
Oba su stajališta u osnovi pogrešna. Srednji vijek nije bio tako mračan kako se nekad mislilo – a što mnogi i danas misle. Srednjovjekovnim učenjacima nije bilo ispod časti učiti od žene, a ta se žena vjerojatno nije smatrala ni pionirkom ni ikonom. Jednostavno, takva situacija nije narušavala socijalnu strukturu kao što bi to bio slučaj u 19., pa i 20. stoljeću, pa nitko nije imao potrebu upirati prstom u nju kao u aberaciju. Bila je Trota, i bila je medicinski autoritet. U 13. stoljeću to je bilo dovoljno. Je li nama?
Korištena literatura:
Monica Helen Green. The Trotula: An English Translation of the Medieval Compendium of Women’s Medicine. Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 2002.
Monica Green. „Women’s Medical Practice and Health Care in Medieval Europe.“ Signs 14 (1989), br. 2.
John F. Benton. “Trotula, Women’s Problems and the Professionalization of Medicine in the Middle Ages.” Bulletin of the History of Medicine 59 (1985), br. 1.
Mary E. Fissell. “Introduction: Women, Health, and Healing in Early Modern Europe.” Bulletin of the History of Medicine 82 (2008), br. 1, Special Issue: Women, Health, and Healing in Early Modern Europe.
Edward F. Tuttle. “The ‘Trotula’ and Old Dame Trot: A Note on the Lady of Salerno.” Bulletin of the History of Medicine 50 (1976), br. 1.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
