U nastavku pročitajte tekst “Prve hrvatske liječnice” povjesničarke medicine Biserke Belicze, izvorno objavljen u Liječničkom vjesniku u listopadu 1970.
Godina 1917. poznata je kao godina intenzivnih napora, da zagrebačko sveučilište dobije nakon pedeset godina borbe medicinski fakultet. U raspravama o medicinskom fakultetu u hrvatskom Saboru 26. siječnja 1917. zastupnik Milan Roje između ostalog je rekao:
Još je jedna prilika, koja bi nam osiguravala dovoljno đaka, a to je što se nipošto ne bi moglo oprostili ženskinjama, da i one polaze medicinski fakultet. Vidimo, da se već danas više Hrvatica posvetilo doktoratu medicine, i da vrlo lijepo i uspješno u praksi djeluju. Raspršena je ona bojazan, da se ne bi htjelo tražiti ženskog liječnika, što više ima općina, koje danas imadu kao općinskog liječnika ženskinje.
Bile su to riječi, koje su otvorenju Medicinskog fakulteta u Zagrebu dale novo značenje.
Dr. Josip Šilović 1. veljače 1917. podržao je taj prijedlog na sjednici u hrvatskom Saboru ovim riječima:
Spomenuti mi je ovdje, visoki sabore, da je ovo pitanje važno i za naše djevojke. Ja bih i o tom rado da kažem sa nekoliko riječi svoje mnijenje. Ovaj veliki rat svjetskoj je inteligentnoj djevojci oduzeo mogućnost, da zadovolji zadaći svojoj po Bogu i prirodi joj danoj, da poslane suprugom i majkom, jer mnogi i mnogi mladić izgubio je život svoj za kralja i domovinu. Kad ne bude inteligentna žena mogla da postigne ovu svoju glavnu svrhu, prirodno je, da joj se omogući, da u zvanju nade zadovoljstvo, u koliko ga može naći. Hrvatskoj inteligentnoj djevojci danas je put otvoren do učiteljice, do činovnice bankovnog zavoda i trgovačkih kuća i još do Ijekarice. Ne može da poluči onoga zvanja, koje najviše odgovara njenoj prirodi, a to je da posvećuje život svoj njezi i zdravlju svoga najbližega, da na taj način nadomjesti ono, što nije mogla da poluči kao žena i majka …
Zaista tužno, da je još god. 1917. dozvola da i žene studiraju na medicinskom fakultetu u Zagrebu, trebala bili nadoknada za propalu udaju, odnosno kao zadovoljenje ženi prirođenog majčinskog instinkta. Nitko nije smatrao da je to pravo žene, kojoj je stoljećima osporavano pravo na školovanje, samostalan život i rad.
»Visoki sabore!« nastavlja dr. Josip Šilović u svom govoru, »Djevojku ne možete redovno, ja o iznimkama ne govorim, dati na strano sveučilište, jer otac i majka ne će da se odijele od svog ženskog djeteta, da ga bace u vrtlog stranog svijeta, da ga možda izgube moralno i fizički. Ovamo u Zagreb, u glavni grad Hrvatske dati će lako, jer će ili mati doći ovamo sa iznimkom u Zagreb, ili će ju dati svom rodu ili znancima, a konačno imamo ovdje i ženski internat, krasno uređen, koji se može proširiti i u kojem mogu djevojke sa sela naći mjesta da studiraju medicinske nauke«.
Te riječi ne smijemo protumačiti samo kao dokaz kulturne zaostalosti našeg naroda. Bio je to odraz trnovitog povijesnog puta, na kojem se Hrvatska od samog početka morala boriti između utjecaja Mletačke republike, Bizanta, Franaka, Turaka, Austro-Ugarske. Svima je zajednički cilj bio odnaroditi narod, uništiti ekonomsku, političku i kulturnu samostalnost. Na tom putu ženama je određena samo uloga supruge i majke. U XIX. stoljeću došlo je do mnogih promjena. Sveučilišta u svijetu otvaraju svoja vrata i ženama. Odraz tih zbivanja došao je i do naših krajeva. Nema sumnje, da je nedostatak medicinskog fakulteta u Hrvatskoj bio jedan od važnih uzroka, da je studij medicine mnogim djevojkama ostao tek nedostižan san. Od važnosti jeste i činjenica, da je tek god. 1877. dozvoljen upis prvoj djevojci u Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu, da je Ženski licej u Zagrebu osnovan god. 1892, a god. 1895. djevojačka gimnazija.
S obzirom na povijesni i kulturni razvitak našeg naroda neće nas iznenaditi činjenica, da od XIII. stoljeća, kada nalazimo prvi podatak o liječnici slavenskog porijekla, do kraja XIX. st. nemamo podataka o ženama liječnicama.
O liječnici imenom Draga Slava govori jedan dokument iz god. 1330. Veliko vijeće u Veneciji dodjeljuje joj pravo vršenja prakse, s obzirom na njene uspješne kure i dobre rezultate što ih je postigla kod podagričnih i očnih bolesti. Taj dokument nalazi se u Državnom arhivu u Veneciji i glasi: »Die secundo octobr. Capta, Quod concedatur Drage Slave, de contrade sanci Johanis chrisostomi, que recomandatur per Justiciarios de laudabilis curis et experimentis factis de morbo podagrarum et oculorm quod libere possit de ipsa sua arte mederi«.
Zanimljivo je da je o Dragi Slavi prvi kod nas pisao dr. Lujo Thaller. On je u Haeserovoj povijesti medicine našao bilješku da je Venecija u XIII. stoljeću pozivala razne specijaliste iz stranih krajeva. Pri tome spominje i Dragu Slava. Haeser je svoju tvrdnju bazirao na osnovu Foucardova djela »Lo statutu dei medici e degli speciali in Venezia« scritto nell anno 1258. (Venezia 1859. 8. p 27). Haeser i Thaller bili su mišljenja da se radi o liječniku. Kada je god. 1952. L. Münster, na osnovu dokumenata nađenih u Državnom arhivu u Veneciji, dokazao da se radi o liječnici, bilo je to veliko iznenađenje za povjesničare medicine. Sudeći po imenu bila je iz naših krajeva.
Podatak, da je još god. 1917. u hrvatskom saboru govoreno o potrebi da se i ženama dozvoli studij medicine, nameće pitanje, nije li i na stranim medicinskim fakultetima postojala zabrana studija ženama.
Medicinska škola u Salernu, koja je u početku bila posve laičkog karaktera, u XI. stoljeću dobiva značaj prvog zapadnjačkog medicinskog fakulteta, i postaje žarištem empirijske medicine. Salernski magistri su unaprijedili anatomiju, kirurgiju, porodništvo, farmakologiju, ne zaboravljajući zdravstveno prosvjećivanje. Uz Salerno su vezane i prve zakonske odredbe o studiju medicine, o kvalifikacijama potrebnim za liječničko zvanje, o podjeli rada liječnika i ljekarnika. Škola je imala veliku samostalnost. Polazili su je također Arapi, Židovi, monasi i svjetske žene, koje su izuzetno nakon položenih ispita vršile praksu. »Mulieres Salernitanae« radile su kao liječnice za ženske i dječje bolesti. Bavile su se i tadašnjom kirurgijom vezanom za kozmetiku, očne i kožne bolesti.
Najpoznatija liječnica Salerna nazvana »sapiens matrona«, »multac doctrinae matrona Salcrnitana« – Trotula (XII. st.), bavila se porodiljstvom, kozmetikom, napisala je nekoliko udžbenika. Dolaskom prvih benediktinaca u Hrvatsku na poziv Trpimira (god. 859.), dolaze i prvi odjeci medicinskog naučanja salernske škole u naše krajeve. Stalna veza benediktinaca s maticom u Monte Cassinu, omogućila je širenje novih saznanja i u naše krajeve. Veze dalmatinskih gradova i Salerna bile su veoma žive. Mnogi dalmatinski gradovi uzimali su za gradske liječnike liječnike iz Salerna. Postepeno domaći mladići odlaze na studij u Salerno ili Padovu. Nažalost, nemamo podataka da je u Salernu studirala i koja djevojka iz naših krajeva.
Godine 1222. osnovano je sveučilište u Padovi, a sredinom XIII. st. počinje tamo i medicinska nastava. Zahvaljujući medicinskom fakultetu, padovansko je sveučilište postalo poznato u cijeloj Europi. Sveučilište je rado primalo strance. To se odrazilo i u njegovoj organizaciji. Svi pripadnici sveučilišta bili su podijeljeni u »nacije«, 13 »citramontanih« (domaći), medu njima se ubrajala i dalmatinska i 9 »ultramontanih« (stranci), među kojima i »ugarska«. Naziv »ultramontana« obuhvaćao je Hrvate iz Dalmacije, sjeverne Hrvate i Istrane. Medicinski fakultet u Padovi bio je od naročitog značenja za dalmatinske krajeve, koji su bili pod mletačkom republikom. Tokom XVI. stoljeća do XVIII. st. česti su bili proglasi kojima je branjen studij mletačkim podanicima bilo gdje, osim u Padovi. Studij medicine i kirurgije stečen drugdje nije se priznavao.
Prvi podatak o ženi hrvatskog porijekla, koja je studirala na padovanskom medicinskom fakultetu nalazimo tek god. 1854. u ovom zapisu: »7. IV. 1854. Josephina Porto, filia Laurentii Zucanelli, annorum 21, nata Fiume in Croatia in facultate medica primi anni 1853—1854«. (Jozefina Porto, kći Laurencija Zu kanelija, stara 21 godinu, rođena u Rijeci u Hrvatskoj, na medicinskom je fakultetu prve godine 1853/54). Netačan je podatak, da je god. 1854. prva žena promovirana u Padovi, Josipa Porto iz Rijeke, kako to navodi V. Bazala. Nažalost, nemamo podatak da je Jozefina Porto započeti studij dovršila i postala liječnica.
O studiju naših djevojaka na medicinskom fakultetu u Bolonji gdje je Ivan Zondi god. 1553. osnovao »Collcgium ilvrico-hungaricum«, te na ostalim medicinskim fakultetima nemamo podataka.
Sadržaj zlatne bule Bele IV. (god. 1242), kojom zagrebački Gradec postaje slobodan kraljevski grad, potvrđuje da je u Zagrebu u to vrijeme bilo liječnika. Kao prvo ime zagrebačkog liječnika ostalo je sačuvano ime kanonika Petra »physicusa«. Taj naslov pripadao je samo školovanim liječnicima. U ono vrijeme svećenstvo se od svih staleža najviše bavilo znanošću, a neki su se posvetili i liječenju. Premda im je bilo zabranjeno da se bave operacijama, oni su se bavili jednostavnim liječenjem, upoznavanjem bolesti i prepisivanjem lijekova, tako da je liječenje još stoljećima ostalo u njihovim rukama. Jakob iz Piacenze, liječnik i biskup zagrebački (1343,—1348.), prvi je pokušao osnovati medicinsku školu na našem području, nažalost, bez uspjeha. Već god. 1244. pavlini su osnivali samostanske škole u Hrvatskoj, a god. 1583. svoju gimnaziju u Lepoglavi otvorili su i za svjetovnjake. Bilo je to sjedište kulture za tadašnju Hrvatsku.
Tokom XVI. st. Turci su oteli Hrvatskoj veći dio teritorija, Slavoniju, zapadnu Bosnu, Liku, Krbavu, Bihaćku krajinu, svu Dalmaciju osim Primorja i otoka, koji su pripadali republici Veneciji, te mali dio Dubrovačke republike. Oslabljena ratovanjem s Turcima, unutarnjim vjerskim borbama, ustanicima i bunama, kugom i drugim pošastima Hrvatska je davala tužnu sliku. Veliki dio teritorija ostao je nenaseljen, jer se nitko nije usudio živjeti u blizini turskih granica. Kada se god. 1599. u Hrvatskoj pojavila kuga, na sjednici hrvatskog sabora je ustanovljeno, da u cijeloj Hrvatskoj nema niti jednog liječnika. Tek god. 1603. dolazi dr. Daniel Theri de Rosenberg. Niti jedan stranac nije htio doći u Hrvatsku, dok je u njoj vladala kuga. Postepeno je rastao broj liječnika, pa u Zagrebu i Varaždinu, pored imena stranaca nalazimo i imena domaćih liječnika i kirurga.
Godine 1606. dolaze u Zagreb jezuiti, a već god. 1607. pored crkve sv. Katarine na Jezuitskom trgu otvaraju svoju gimnaziju. Godine 1666. imali su isusovci potpunu gimnaziju, filozofski i teološki fakultet. Svečanom poveljom Leopolda I. god. 1669. podijeljena su im prava i povlastice isusovačkih sveučilišta. Bila je to jezgra današnjeg sveučilišta u Zagrebu.
Broj školovanih djevojaka i žena bio je veoma malen. Bile su to kćeri plemića, koje su sticale svoje znanje u samostanima kod opatica, ili su imale privatne učitelje. Njegovane su ženske vrline vezenje, muzika, poezija, slikarstvo.
Neka mi bude dopuštena jedna usporedba. U to vrijeme u Hrvatskoj je bio malen broj školovanih primalja. Primaljstvom su se bavile neuke, često nepismene žene, koje su svoje znanje stekle vlastitim iskustvom i na osnovu narodne predaje. Doba inkvizicije nije im bilo sklono, poznale su parnice u kojima su te žene optuživali kao vještice. Takva sudbina bila je namijenjena svakoj ženi, koja bi se i malo istakla iz okvira učmalosti i neznanja. Bilo je nezamislivo, da žena sjedne uz muškarca i posveti se studiju na sveučilištu.
Na početku XVII. st. Hrvatska je bila malena država vezana personalnom unijom s Austrijom, Ugarskom i Češkom. Rat sa Turcima trajao je do god. 1697. U XVIII. st. u krajevima oslobođenim od Turaka stvaraju se uvjeti za razvitak trgovine i zanatstva. U zemlji je vladao feudalizam s jasno izraženim staleškim razlikama. Prosvjetiteljski apsolutizam Marije Terezije, te njenih nasljednika, imao je odjeka u našim krajevima, premda zakonski propisi nisu mogli bili realizirani.
Interesantni su memoari grofa Adama Oršića, napisani god. 1812., u kojima opisuje prilike u Hrvatskoj u drugoj polovini XVIII. st. i početkom XIX. st. Između ostalog on govori i o ženama:
Za moga života mnogo se toga promijenilo u Hrvatskoj u običajima i navikama. Društvene zabave i redute poznavali su samo oni Hrvati, koji su bili u Gracu ili u Beču… Ures je bogatih gospođa bila pletena haljina od jake svile, a prema imetku i nakit za svečane zgode. Plemićke gospođice i sobarice zadovoljavale su se pletenom ili pamučnom haljinom, crna pregača od tafta već je bila blagdanski ures. Žene su poznavale malo što osim molitvenika, razgovarale su među sobom o kućnim poslovima, svojoj djeci i služinčadi … Liječnika i ranarnika bilo je malo, zagrebački kaptol imao je gradskog liječnika, inače je liječilo nekoliko pukovnijskih ranarnika, franjevci i ljekarnici, povrh toga većina domova imala je malu zalihu lijekova, služeći se različitim kućnim sredstvima … Oko godine 1770. počela se po Hrvatskoj širiti pogubna raskoš koja je prelazila snage. I ženska raskoš dosegla je vrhunac, redovito se naručuju najnoviji i najskuplji uresi, a sobaricu ili građanku ne može se po odjeći razlikovati od prave gospode. Žene brbljaju uopće samo o modi, odjeća svake pojedine tačno se motri, tu i tamo razgovara se o kazalištu i redutama, samo malo njih brine za svoju djecu i kuću. Sada ima također mnogo učenih i problematičnih žena, koje unesrećuju svoju obitelj…
Zaista, mišljenje o učenim ženama god. 1812. nije bilo laskavo.
Padom mletačke republike god. 1797. Dalmacija dolazi pod vlast Austrije. U nadi, da će bečki dvor pridružili Dalmaciju Hrvatskoj, nije pružen nikakav otpor generalu Petru Rukavini, kada je zaposjedao Dalmaciju. Bečki dvor organizirao je posebnu guberniju, sa sjedištem u Zadru, za cijelu Dalmaciju. Nije učinjeno ništa da se prilike u Dalmaciji poprave. Nakon bitke kod Slavkova (Austerlitza) god. 1805, Austrija je morala prepustiti Istru, Dalmaciju Dubrovnik, Kranjsku i Korušku Napoleonu.
Francusko razdoblje, premda kratkotrajno (1805.-1813.), ostat će trajno obilježeno kao razdoblje intenzivnih napora da se unaprijedi zdravstvo, zdravstvena zaštita i zdravstveno prosvjećivanje u Dalmaciji. Generalni providur V. Dandolo i sam ljekarnik, imao je razumijevanja za zdravstvene probleme Dalmacije. U Dalmaciji je osnovan kolegij sv. Lazara u Trogiru za stručnu izobrazbu kirurga i licej u Zadru s medicinskim, kirurškim i farmaceutskim tečajem. Godine 1810. zadarski je licej pretvoren u Centralnu školu s pravom podijeljivanja akademskih naslova. Nažalost, i ovdje se govori samo o mladićima, a o djevojkama nema spomena. God. 1813. ukinut je zadarski licej, njegov rad nikada više nije obnovljen. Ono, što se tako lijepo počelo razvijali u kratkotrajnom periodu francuske uprave, ponovnim dolaskom pod vlast Austro-Ugarsku potpuno je zamrlo.
Zagrebačka akademija prešla je u ruke svjetovnjaka god. 1773. Tada počinju pokušaji i nastojanja da se na zagrebačkoj akademiji uvede studij medicinskih znanosti. Profesorski zbor zagrebačke akademije predao je god. 1790. predstavku hrvatskom saboru, kojom moli, da se zagrebačka akademija pretvori u sveučilište. Na osnovu te predstavke, hrvatski sabor šalje poklisare na ugarski sabor sa uputama, da se, u slučaju odbijanja te molbe, pobrinu barem, da se u zagrebačkoj akademiji uvede studij kirurgije. Molba zagrebačkih profesora i hrvatskog sabora, kao i rasprava hrvatskih »staleža i redova« god. 1840., o potrebi osiguranja troška za kirurški institut, ostale su neispunjene.
Dugotrajna je bila borba za otvorenje sveučilišta u Zagrebu. Tek god. 1869. sankcionirao je Franjo Josip zakon o osnivanju sveučilišta u Zagrebu, s teološkim, filozofskim, juridičkim i liječničkim fakultetom. Zbog nepovoljnih političkih prilika, otvorenje sveučilišta se oteglo do god. 1874. Dok su bogoslovni, pravoslovni i filozofski fakultet odmah otvoreni, za liječnički je fakultet rečeno, da će biti otvoren, kada se osiguraju sredstva. Bilo je to od presudne važnosti za one, koji su se željeli posvetiti studiju medicine, a naročito za žene. Dok se u Hrvatskoj vodi borba za otvorenje sveučilišta, posebno za medicinski fakultet, počinje i borba za srednjoškolsku naobrazbu, koja bi djevojke osposobila za studij na sveučilištu.
Na stranim sveučilištima, doduše u malom broju, ali sve češće nalazimo i žene. U svim zemljama bilo je žena, koje su tražile studij medicine na sveučilištu, ali sve, koje su tom studiju težile u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj i Rusiji, te drugim zemljama, nailazile su najprije na velike, skoro nepremostive teškoće. Šezdesetih godina XIX. st. na medicinskom fakultetu u Zürichu dozvoljen je studij i ženama. God. 1863. promovirana je na tom fakultetu prva žena liječnica, Miss Morgan, i time je otvorila put mnogim djevojkama iz cijele Europe, da u Zürichu studiraju medicinu. U razdoblju od god. 1863. do 1872. promovirano je prvih šest medicinarki. Bile su to strankinje, dok su prve dvije Švicarkinje promovirane u razdoblju od god. 1873. do 1882. U tom razdoblju promovirano je petnaest stranih studentica. Dr. Draga Ljočić-Milošević, porijeklom iz Šapca, prva žena liječnica slavenskog juga, promovirana je u Zürichu god. 1879. Najveći broj stranih medicinarki promoviran je u periodu od god. 1903. do 1912. Interesantno je napomenuti, da je u grupi stranih studenata promovirano 298 žena, a svega 78 muškaraca. Omjer švicarskih studenata, koji su tada promovirani bio je 24 žene, prema 315 muškaraca.
Godine 1886. dolazi na studij u Zürich i prva Hrvatica, Milica Šviglin. Rođena je u Varaždinu god. 1867., kao kći odvjetnika Janka Sviglina i majke rođ. Fabković. Nakon očeve smrti dolazi s majkom u Zagreb. Svršivši nauke u zagrebačkoj samostanskoj školi, posebnom dozvolom hrv. slav. dalm. zem. vlade, odjela za bogoštovlje, upisala se kao prva Hrvatica u Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu, koju su do tada pohađali samo dječaci. Maturirala je god. 1885., ali je u Bernu morala ponovno polagati ispit zrelosti, jer su priznavane samo svjedodžbe iz Švicarske i Njemačke. Studij je počela god. 1887., a promovirana je oko 1893. Nakon bezuspješnih nastojanja da u Zagrebu vrši liječničku praksu, dr. M. Šviglin odlazi u Njemačku, gdje je radila u sanatoriju Weisser Hirsch kod Dresdena, kao asistent dr. Lahmanna. Tamo je ostala četiri godine. Udajom za bugarskog liječnika dr. Bogdana Čavova, odlazi u Sofiju, gdje postaje gradska liječnica. Taj posao je radila idućih petnaest godina, do svog penzioniranja. Umrla je u Sofiji u visokoj starosti god. 1847. Dr. Milica Šviglin-Čavova bila je prva Hrvatica, diplomirana liječnica.
Zakonom o uređenju zdravstvene službe u Hrvatskoj od god. 1898. nije bilo dozvoljeno da i žene liječnice vrše praksu. Godine 1903. izdaje ban naredbu, kojom se izdaje dozvola da mogu žene, doktori sveukupnog liječništva, izvršavati liječničku praksu u području kraljevina Hrvatske i Slavonije. »Uslied ovlasti Njegovog ces. i kr. apoštolskog Veličanstva, dane mi previšnjim riešenjem od 1. lipnja t. g., da uredim pitanje u pogledu prava izvršivanja liečničke prakse po ženskim doktorima cjelokupnog liečništva u području ovih kraljevina, to nalazim dozvoliti, da u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji mogu doktorice universae medicinae obavljati liečničku praksu u svim granama medicinske struke, nu pod svim onim uvjetima, pod kojima je dozvoljeno muškarcima doktorima cjelokupnog liečništva, imenito imadu doktorice univ. med. želeće izvršavati liječničku praksu, udovoljiti ustanovama moje naredbe od 23. rujna 1898. br. 4435. predsj., izdane glede uređenja liečničke prakse na temelju doktorskih diploma u inozemstvu stečenih, te se držati svih onih krieposti stojećih zakonskih i naredbenih ustanova, valjanih za muškarce doktore sveukupne medicine, ovlaštene na obavljanje liečničke prakse u području kr. Hrv. i Slav.
Na osnovu te naredbe i posebne dozvole za rad izdane 1. III. 1906. br. 8571-1906-VI, dolazi u Zagreb god. 1906. prva liječnica dr. Karola Milobar rod. Maier. Rođena je u Keiserstuthu 28. VI. 1876, studirala je na Medicinskom fakultetu u Zürichu, gdje je promovirana 22. III. 1900. Po završetku studija nastavila je radom i studijem na klinikama i poliklinikama tadašnjih stručnjaka za bolest probavnih organa, dr. Cohnheima, prof. Ewalda, Kuttnera, Rosenheima, Albua, Straussa, Kronleina, Körtea i dr. Tamo je stekla veliko iskustvo i znanje o bolestima probavnih organa, znanje, koje je ostalo temeljom njezinog daljnjeg praktičnog i stručnog rada. God. 1900. objavila je radnju o jednom slučaju raka podlaktične kosti. God. 1906. postaje član ZLH. U Liječničkom vjesniku god. 1907. objavljuje dvije radnje: »Nešto o kemičko mikroskopskom istraživanju želučanog sadržaja u svrhu dijagnoze i terapije« i »Prilog diferencijalnoj dijagnozi između benigne i maligne stenoze pilorusa«. Tim radovima ona pokazuje svoju stručnost i znanje na području gastroenterologije, ujedinjujući znanje patologije i patofiziologije tih organa. Samostalno obavlja sve laboratorijske pretrage, kemijske, citološke, bakteriološke, provjerava njihovu vrijednost za praktičara i upućuje na one, koje su dostupne svakom liječniku. God. 1908. objavljuje u Liječničkom vjesniku rad »Proctitis s osobitim obzirom na suho liječenje iste«, god. 1925. »Enthelminte i njihova uloga u patologiji probavnih organa«, a god. 1928. »Današnje stanje funkcionalne dijagnostike pankreasa«. Premda je o dr. Karoli Milobar sačuvano svega nekoliko šturih biografskih podataka, analiza objavljenih radova prve liječnice, koja je god. 1906. u Zagrebu otvorila privatnu ordinaciju »za bolesti probavnih ustroja i ženske bolesti«, otkriva kompletnog stručnjaka, koji prati nova postignuća u medicinskoj nauci, provjerava ih i primjenjuje. U prosincu god. 1945. umrla je u Zagrebu u 69. godini života.
Među prve liječnice svakako treba ubrojiti i dr. Augustu Buček, rodom iz Osijeka, koja je god. 1903. promovirana u Zürichu, inauguralnom dizertacijom o parapsorijazi, izrađenom pod vodstvom doc. Heussa na njegovoj privatnoj klinici u Zürichu. Specijalizirala je dermatologiju, kojoj se kasnije posvetila.
Iste godine na medicinskom fakultetu u Lausannei promovirana je dr. Ema Pavleković, rođena Stepniczka. Rođen je u Vinkovcima god. 1874. God. 1903. objavila je patološko anatomsku raspravu o luetičnim cerebralnim promjenama. Premda je god. 1903. izdana dozvola da i žene liječnice mogu vršiti liječničku praksu, postupak oko nostrifikacije švicarske diplome, koji je za mnoge značio ponovno polaganje svih ispita na medicinskom fakultetu u Gracu ili Beču, zadržao je dr. Emu Pavleković u inostranstvu. Oko god. 1914. odlučila je, da otputuje u Egipat. Iste godine u Kairu je otvorila privatnu ordinaciju, gdje je uglavnom liječila žene. Imala je mnogo bolesnika i dobar financijski uspjeh. Kako nije mogla sav posao obavljali sama, uposlila je jednu pomoćnicu Arapkinju, koja je s vremenom naučila davati i injekcije. Jednog dana, vrativši se kući, našla je praznu kuću, nestao je sav instrumentarij, osobni nakit, a s njime i njezina pomoćnica. Veliko je bilo njezino razočaranje, kada je šetajući gradom primijetila veliku tablu sa imenom dr. Ema Pavleković. Njezina pomoćnica, ne samo da je uzela sav imetak, već je vršila praksu pod njenim imenom. To ju je toliko razočaralo, da je odlučila vratiti se u domovinu. Zaista god. 1920. postaje član ZLH. Radila je kao kotarska liječnica u Štrigovi (Međimurje), zatim u Donjem Lapcu kao kotarska liječnica i kao kotarska liječnica u Senju. U proljeće god. 1928. radila je u Gračacu, gdje je iste godine završila svoj buran život.
Dr. Milana Gavrančić-Novak, bila je također među prvim liječnicama Hrvaticama. To zaključujemo iz podatka, da je god. 1912. postala član ZLH. Rođena je u Virovitici god. 1886., kao kći odvjetnika Milana. Osnovno školovanje stekla je u samostanu milosrdnica u Zagrebu i u ženskom liceju u Zagrebu, gdje je god. 1904. maturirala. Nažalost, nije nam poznato gdje je studirala, niti koje je godine promovirana. Od god. 1912. živjela je u Čakovcu, radeći kao liječnica opće prakse. U Čakovcu je god. 1936. umrla.
Bilo je liječnica, koje uprkos svršenih studija, nikada nisu dobile dozvolu za vršenje prakse. Jedna od njih bila je i dr. Vanda Betlheim, koja je svoje znanje jedino uspjela primijeniti pisanjem popularnih članaka za njegu žena i djece.
Na medicinskom fakultetu u Ženevi god. 1913. promovirana je dr. Emilija Lazić. Rođena je 16. studenog 1887., u mjestu Rešetare, kraj Nove Gradiške, njen otac Đuro radio je kao državni nadstojnik. Njena inauguralna dizertacija za postignuće naslova doktora medicine na Medicinskom fakultetu u Ženevi, bila je rasprava o mikroskopskoj anatomiji horionskih resica. Izradila ju je pod vodstvom profesora histologije d’Eternoda i doc. Bujarda. Radila je kao privatna liječnica u Zagrebu, zatim kao liječnica u dječjem lječilištu »Merkurov dom« u Lipiku, a god. 1940. u Ogulinu. Umrla je 23. I. 1967. u Zagrebu.
Sve liječnice, do sada spomenute, studirale su na fakultetima u Švicarskoj, izuzev dr. Milane Gavrančić-Novak, za koju nema podataka. Postepeno je, i na ostalim medicinskim fakultetima Europe, dozvoljeno ženama da studiraju. Samo u Austro-Ugarskoj i Njemačkoj su još dugo postojale zapreke. Na medicinskim fakultetima u Gracu i Beču bio je studij medicine ženama dugo zabranjen. Tek 3. rujna 1900. dozvoljen je upis i ženama, doduše prva žena je promovirana na medicinskom fakultetu u Beču god. 1897., ali to je bila samo nostrifikacija diplome Gabriele Possaner von Ehrenthal, koja je god. 1894. diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zürichu. Godine 1903. promovirana je na bečkom Medicinskom fakultetu Margareta Hönigsberg, prva žena, koja je na bečkom sveučilištu prošla cjelokupan studij. Nažalost, studij medicine u Beču i Grazu bio je dozvoljen samo austrijskim državljankama, dok su strane studentice trebale posebnu dozvolu austrijske vlade i predavača pojedinog predmeta. Koristeći to pravo, bilo je predavača, koji su još god. 1925. branili da žene prisustvuju njihovim predavanjima i odbijali da kod njih polažu ispite.
Na medicinskom fakultetu u Beču god. 1911. promovirana je, prema dosadašnjim podacima, prva Hrvatica dr. Zlata Havliček. Godine 1882. rođena je u Vojnom Križu. Njen otac Ljudevit bio je liječnik u Pitomači i Pleternici. Premda iz bogate obitelji, dr. Zlata Havliček je od najranije mladosti težila za samostalnim životom. Maturirala je na Ženskom liceju u Zagrebu god. 1904, a 1. lipnja 1911. promovirana je u Beču. Ostala je neko vrijeme u Beču, radeći kao asistent u bolnici. God. 1913. u Zagrebu radi kao školska liječnica, a god. 1916. postaje asistent kr. zem. rodilišta u Zagrebu. Godine 1925. specijalizirala je ginekologiju. Imala je privatnu ordinaciju za ženske bolesti, gdje je godinama radila. Umrla je god. 1960. u Stuttgartu.
Otvorenjem medicinskog fakulteta u Zagrebu započinje novo razdoblje, u kojem su žene ne samo sticale liječničku diplomu, već su svojim uspješnim radom na svim poljima medicinske znanosti, potvrdile opravdanost borbe za pristup na medicinski fakultet.
Ovo je prva radnja o ženama liječnicama u Hrvatskoj. Manjkavost podataka pokazuje koliko je malo pažnje obrađeno tom pitanju. Ne samo da nedostaju dokumenti iz daleke prošlosti, zaboravu su prepušteni ili izgubljeni i dokumenti bliske prošlosti. Neka ovaj skroman doprinos izučavanja problema hrvatskih liječnica bude poticaj za dalja istraživanja.
O autorici: Biserka Belicza, povjesničarka medicine (rođ. 8.2.1942). Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Zagrebu, gdje je 1966. završila studij medicine. God. 1971. završila je postdiplomski studij iz javnog zdravstva, a 1974. doktorirala iz područja organizacije zdravstvene službe na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Od 1969. radi u Zavodu za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih znanosti JAZU, gdje od 1980. vodi Odsjek za povijest medicinskih znanosti. Uz to od 1975. predaje povijest medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. God. 1977. je izabrana za člana suradnika JAZU. Kao dobitnik stipendije »Zlatko & Joyce Baloković« provela je akademsku godinu 1978/1979. na postdoktorskom studiju povijesti znanosti i povijesti medicine na Sveučilištu Harvard (SAD). Područje njenog rada su istraživanja gnoseoloških i socioloških odrednica razvoja medicinske misli te povijesnih i socijalnih aspekata medicinske prakse, razvoja zdravstva, zdravstvenih prilika i zdravstvene kulture naših naroda od srednjeg vijeka do XX. stoljeća. Članica je Zbora liječnika Hrvatske, Međunarodnog društva za povijest medicine u Parizu, Američkog društva za povijest medicine i dr. (izvor: Hrvatski biografski leksikon)
