Objavljeno

Tracey Emin: Kada pomislim na seks pomislim na muškarce – žene, pse, lavove, grupni seks (I volim vas sve)

“To sam ja: sjebana, luda, anoreksična alkoholičarka bez djece, prekrasna žena. Nikada nisam mislila da će biti ovako.”

Traceyina umjetnost je sirova i vrlo osobna. Većina njezinih radova tematizira aspekte privatnog života, a sadržaj oscilira između uznemirujućeg i duhovitog. Ona je jednoglasno Alfa –Žena BritArt pokreta , a stekla je ozloglašenu reputaciju u javnosti kao besramna samopromotorica s apetitom za neukusne ispade. Kakva god bila presuda njezinom životnom stilu, njezina umjetnost je neumitno originalna, besramna i plodna, a silina njezine poruke kao i raspon umjetničkih medija i ideja jednostavno su zadivljujući.

Emin je rođena u Londonu 1963. godine istog dana kao i njen brat Paul. Rani život blizanaca nije bio lak. Njihova majka bila je djevojka s East Enda, a otac ciparski Turak u braku sa drugom ženom. Neko je vrijeme doprinosio obitelji, no potpora nije dugo trajala. Tracyini izgledi otežani su nesretnim djetinjstvom i moguće, odsutstvom autoriteta.

Odrasla je u obalnom gradiću Margate u Kentu. Iako o tome ne voli govoriti, poznato je kako je pretrpila silovanje u ranim tinejdžerskim godinama. Do vremena kada je započela sa ozbiljnim studijem umjetnosti na Maidstone Collegeu, moguće je da je već postala osoba kakvu percipiramo danas: impulzivna i ravnodušna sa autodestruktivnom crtom.

Gotovo da ne postoje tehnike i materijali koji su Tracey ostali strani tijekom godina stvaralaštva: grafika, akvarel, fotografija, film, instalacije u kojima koristi razne tkanine, neonska svjetla i nađene predmete, bronca i drvo pa čak i pisana riječ koja je zbog odsutstva bilo kakvih gramatičkih pravila postala Eminin svojevrsni trade-mark.

”Sad Shower in New York”, 1995.

 U prvom periodu njezinog stvaralaštva 80-ih godina vidljiv je utjecaj  koji su na nju izvršili Edvard Munch i Egon Schiele koji najbolje sama opisuje:

“Zaljubila sam se u rad Edvarda Muncha jer je napravio sliku nazvanu Ljubomora koja se odnosila na njega. Smatrala sam kako je to vrlo otvorena, suočavajuća i prkosna stvar za čovjeka ranog 20. stoljeća. Pokazati otvoreno svoje slabosti značilo je steći snagu.”

U ovom razdoblju započelo je njezino druženje s umjetnikom i glazbenikom Billyjem Childishom. Ni sama ne znajući, skovala je ime umjetničkom pokretu koji će nju i Childisha odvesti na suprotne strane kada se izrugala njegovom Van Gogh – hommage stilu riječima: “Your paintings are stuck. You are stuck! Stuck! Stuck! Stuck!” Childish je osnovao Stuckism pokret u suradnji sa Charles Thomsonom koji promovira figurativno slikarstvo u opoziciji prema konceptualnoj umjetnosti. Eminina eksplozivna reakcija na ovakav slijed zbivanja čini se dosljedna njenom karakteru.

Njezina slikarska postignuća osigurala su joj mjesto na Royal College of Art na kojem je diplomirala, no u stanju depresije koja je uslijedila nakon pobačaja, uništila je većinu svojih ranih radova. Kasnije se referirala na ovaj period svog života kao na svoje “emotivno samoubojstvo”.

”My Major Retrospective”, 1993.

Do trenutka prve samostalne izložbe 1994. godine u White Cube Gallery u St. James’, Emin je sastavila karakteristični portfolio. Neki od radova bili su nadogradnja prodajnih artikala koji su nagovijestili njezine vezene radove koji će uslijediti. Ipak, veći dio portfolia sadržavao je kolekcije vrlo osobnih predmeta i uspomena, kao i veliki broj fotografskih autoportreta te poneku grotesknu zanimljivost poput kutije cigareta koju je njen ujak držao u ruci kada je ostao bez glave u prometnoj nesreći. Svi ovi predmeti završili su na izložbi nazvanoj My Major Retrospective koju je tako nazvala misleći kako će to biti njezina prva i jedina izložba.

1995. godine Tracey je proizvela svoje prvo djelo koje će steći trajnu slavu: šator sa izvezenim imenima pod nazivom Everyone I Have Ever Slept With 1963-1995. Osim seksualnih partnera, u šatoru su se našla imena svih ljudi s kojima je dijelila krevet, uključujući svoju baku i dvoje nerođene djece. Na podu unutrašnjosti šatora ispisane su riječi: “With myself, always myself, never forgetting.”

”Everyone I Have Ever Slept With 1963–1995”, 1997.

Neke od  reakcija javnosti izvrtale su smisao ovog rada svodeći ga na egzibicionistički popis seksualnih poduhvata uz rečenice poput: “Spavala je čak i sa kustosom!” Pa tako ni kada je šator uništen u požaru Momart skladišta 2004. godine skupa sa stotinjak drugih radova Saatchijeve kolekcije komentari nisu bili dobronamjerni govoreći da je ionako vrijeme da Tracey napravi novi šator sa dopunjenim popisom imena. No Emin je gubitak podnijela flegmatično, izjavljujući:

“Vijest nam dolazi između bombardiranja iračkog vjenčanja i ljudi koji umiru zbog poplava u Dominikanskoj republici, pa trebamo stvari staviti u perspektivu.”

Emin je do tada već poznata u umjetničkim krugovima, no generalna javnost i dalje je nije svijesna. No to se promijenilo u večer dodjele Turner nagrade 1997. godine na TV debati na kojoj se Tracey pojavila očigledno pijana. Njezin doprinos emisiji sastojao se većinom od hihotanja i nekoherentnog mrmljanja, a prijenos je završio Emininom izjavom kako ionako nitko od “stvarnih ljudi” neće gledati emisiju. Novinari su uživali u spektaklu i tako je zbog razloga prilično nepovezanih sa umjetničkim postignućima “Luda Tracey iz Margatea” postala nacionalna zvijezda.

”My Bed”,1999.

Njezin doprinos ozloglašenoj Turner nagradi došao je dvije godine kasnije u obliku rada My Bed koji se sastoji upravo od onoga što naslov kaže: pravog kreveta prenesenog iz kućnog okruženja u galerijski prostor. Međutim, ne radi se o nikakvom mirisnom budoiru, već o razbacanoj posteljini natrpanoj stvarčicama koja prenosi atmosferu ujedno toplog utočišta i vlastite zapuštenosti.

Kontradikcije javnog razotkrivanja prljave intimnosti gotovo su uznemirujuće. Fotografije nisu uspjele zabilježiti detalje koji definiraju ovaj rad. Predmeti razbacani uokolo, isprva neprimjećeni, zazivaju varirajuće stupnjeve gađenja pri pobližem proučavanju. To uključuje prazne boce votke, ostatke cigareta, korištene kondome i donje rublje uprljano menstrualnom krvlju.

Sada joj je osigurana pažnja u svemu što radi i čini se kako ne namjerava uskoro stati. U filmu njezini značajniji radovi uključuju mučni biografski CV (1997.) i Top Spot (2004) koji portretira adolescentski život u Margateu kako ga se umjetnica prisjeća. Taj film je povukla iz javne distribucije nakon što su mu cenzori dodali +18 oznaku, no BBC ga je nakon toga ipak prikazao u potpunosti, uključujući uznemirujuće prizore samoubojstva mlade djevojke.

Emin također nastavlja sa svojim izvezenim sloganima koje prenosi i u druge medije, od neona do kaligrafije. Ponekad im je poruka mrzovoljna i obijesna, no većinom promišljena i kontemplirajuća, prožeta humorom i autoironijom. Kako god, uvijek uspijeva zadiviti i zgroziti u isto vrijeme.

David Bowie opisao ju je kao “ženskog Williama Blakea, napisanog od Mikea Leigha”, a Tom Lubbock nazvao je njezin rad “ekvivalentom masivnog durenja”. Čini se kako ima prostora za oba mišljenja kad se radi o umjetnici intenzivnoj poput Tracey i prije svega iskrenoj bez ostatka.


Povezano