Objavljeno

Sophie Scholl: Učinila bih to opet

Moja trenutna karma je da kad god mi tekst dođe u ruke on na neki način mora biti povezan s holokaustom i drugim svjetskim ratom općenito. Kažem karma jer nije stvarno ona vrst štiva uz koju ću sjest, dići noge na povišeno, zamotati cigaretu i ispijati dobro vino. To je tekst nad kojim ću se grčit, psovat i smijat se kada trenuci postanu pre-apsurdni i dio mozga koji je zaslužan za neprikladne reakcije postane aktivan. Onaj trenutak kada se smijete, jer ne znate više što misliti o onome što gledate ispred sebe.

Ovo mi se dogodilo i čitajući April u Berlinu Daše Drndić pripremajući ovaj tekst o Sophie Scholl.

Miješam, jer si ne mogu pomoći, u ovaj uvod i stvari koje sa člankom možda neće imati mnogo toga zajedničkog, jer imam taj mučan osjećaj u želucu zbog toga što se znalo i što se događalo za vrijeme rata. Jer se znalo tko nestaje i zašto, i nije se radilo ništa ili oni koji su pokušali bi izvukli kraći kraj.

Ovo je tekst o toj drugoj vrst osobe, nekome tko nije samo ostao sjediti i kasnije se ispričavao da nije znao, da nije mogao znati.
Njenim riječima:

“Netko je ipak trebao započeti. Što smo napisali i rekli, vjeruju i mnogi drugi. Oni se samo ne usude izraziti na način na koji smo ti mi činili.”

Obitelj Scholl

Lagodni život i Hitlerova mladež

Sophie Magdalena Scholl rođena je 09.05.1921. u mjestu Forchtenberg na Kocheru. Kći je gradonačelnika spomenutog mjesta. Obitelj je na početku živjela u Ludwigsburgu u Njemačkoj, nakon čega su preselili u Ulm i naposljetku u Munchen. 

U posljednjem je pohađala srednju školu za djevojke, a 1940. počinje raditi kao učiteljica u vrtiću na Frobel Institutu (Ulm-Soflingen). Nadala se kako će to Nacionalni zavod za zapošljavanje uvažiti kao alternativnu službu, nešto što je bilo potrebno kako bi kasnije upisala fakultet. Ali to na žalost nije ispalo tako te je šest mjeseci morala odraditi u obliku pomoćne ratne službe kao nastavnica u vrtiću u Blumbergu. Ovaj vojnički režim je bio i jedan od razloga zbog kojeg je počela mijenjati svoj način gledanja na nacionalni socijalizam.

U petom mjesecu 1942. upisuje fakultet u Munchenu (biologiju i filozofiju), ali o ovome ćemo kasnije, jer na fakultetu počinje i njezin aktivizam.

Izbjegla sam da kronološki u prvi odjeljak stavim i to da je sa 12 godina postala članica Lige njemačkih djevojaka Bund Deutscher Mädel, ženski odjel Hitlerove mladeži, jer naravno da je u to doba bilo obavezno biti dio takve organizacije. Ono po čemu je ovo važno je da je za razliku od mnogih, njen inicijalni entuzijazam jako brzo zamijenjen kritikom režima.

Scholl je odrasla u neortodoksnoj njemačkoj obitelji gdje je skupa sa svojim starijim bratom Hansom imala slobodu izražavanja. Obitelj je bila religiozna ali uvijek otvorena za diskurs. Usto je bila okružena sa ocem, prijateljima i pokojim profesorom koji su dijelili kritički pogled na tadašnji režim.

 

Die weiße Rose – Bijela ruža

Vratimo se sada na 1942. kada je Scholl upisala fakultet u Munchenu. Njezin brat Hans je tada već studirao medicinu u istoj ustanovi i ubrzo ju je uključio u svoj krug prijatelja, a prije toga je odslužio dvije godine u vojsci kao liječnik na Istočnoj fronti. 

Te iste godine Hans je skupa sa spomenutim prijateljima oformio grupu “Bijela Ruža” – Die weiße Rose, grupu koja će kasnije postati poznata po svom političkom mišljenu i djelovanju ali koju je u početku povezivala ljubav prema umjetnosti, glazbi, književnosti, filozofiji i teologiji. Stalno se naglašava kako je ova grupica studenata uživala u planinarenju, skijanju, koncertima, kazališnim predstavama i sličnim aktivnostima. Članovi “Bijele Ruže” bili su: uz Hansa i Sophie Scholl, Inge SchollChristoph ProbstAlexander SchmorellWilli GrafJugen WittensteinKurt Huber, profesor filozofije na tom faksu.

Zašto ovo naglašavam i zašto sam usto prijašnji odio nazvala “Lagodan život…” je stoga što ovo nisu bili komunisti, židovi, nasilni disidenti, buntovnici i delikventi. Bili su uzorni njemački građani, srednje klase koji su težili visokom obrazovanju. Voljeli su svoju državu i htjeli su ono najbolje za nju. Za razliku od mnogih drugih, nisu mogli samo mirno stajati i praviti se da ne znaju što se zbiva oko njih. Sama Scholl je rekla da se moglo doći do informacija, da se sve znalo.

Dok sam čitala tekstove o Scholl, njezinom bratu i Bijeloj ruži, mnoge stvari su stavljene pod razloge da je uopće došlo do propitivanja i otpora načelima i politici Nacističkog režima. Neke od njih su: propovijed biskupa Galena gdje je isti govorio o eutanaziranju mentalno retardiranih osoba. Znači eugenika. (op. au. Više o toj propovjedi možete naći ovdje.)
Drugi razlozi su i uhićenje Schollinog oca. Robert Scholl proveo je kratko vrijeme u zatvoru zbog komentara kojeg je uputio jednom od svojih zaposlenika o Hitleru:

“Rat! Već je izgubljen. Taj Hitler je kazna za čovječanstvo, i ako rat uskoro ne završi, Rusi će sjediti u Berlinu.”


I ne zaboravimo da su neki od članova grupe bili i svjedoci monstruoznom tretmanu Židova.

Vrsta aktivizma koju su koristili članovi Bijele Ruže zove se pasivni otpor, strategija koju su vidjeli kod američkih studenata koji su se na taj način borili protiv rasne diskriminacije. Ovaj način se sastojao od tiskanja pamfleta koje su dijelili na fakultetu i ostavljali na različitim adresama i pisanju rečenica poput „Sloboda“ na pročeljima zgrada.

Prijevode pamfleta možete naći ovdje, tiskano ih je sveukupno šest, i posljednji je bio taj koji je doveo do uhićenja Sophie i Hansa Scholl. Suprotno popularnom uvjerenju Sophie nije sudjelovala u pisanju letaka. Pokazala se unutar grupe od neprocjenjive važnosti jer je kao žena bilo puno manje šanse da će ju zaustaviti na ulici i pretražiti.

Razloge za formiranje jedne ovakve grupe možemo u biti najbolje objasniti njihovim riječima:

„Mi pokušavamo pokazati da su svi u poziciji da pridonesu rušenju sistema. To se može napraviti samo suradnjom mnogo uvjerenih, energičnih ljudi- ljudi koji se slažu oko načina koji moraju koristiti. Nemamo mnogo izbora u načinu. Značenje i cilj pasivnog otpora je rušenje Nacionalnog Socijalizma, i u toj borbi ne smijemo ustuknuti od našeg puta, akcije, koje god da je prirode. Pobjeda fašističke Njemačke u ovom ratu imao bi nemjerljive, stravične posljedice.“

 Uhićenje i suđenje

U veljači 1943. Sophie i Hans donijeli su na fakultet kovčeg pun pamfleta. Na brzinu su bacili letke po praznim hodnicima za studente kojima je nastava trebala uskoro završiti. Uvidjevši da je još kopija letaka ostalo, odlučili su da bi bilo šteta ne podijeliti i njih, te su se vratili u atrij i uspeli stepenicama do najvišeg kata. Sophie je bacila ostale pamflete u zrak.

Ovaj čin je vidio čuvar koji je pozvao policiju. Gestapo je uhitio Schollove ali i druge članove „Bijele ruže“, a svi koji su na ikoji način bili povezani sa grupom su ispitani.

22.02.1943. Sophie Scholl, njezin brat Hans Scholl i prijatelj Christoph Probst osuđeni su na smrt. Sophie je imala samo 21-u godinu.

Else Gebel koja je dijelila ćeliju sa Sophie zapisala je njezine posljednje riječi prije no što je odvedena na suđenje:

“Tako je sjajan sunčan dan, a ja moram ići. Ali koliko njih mora umrijeti na frontama ovih dana, koliko mnogo mladih, običavajućih života. Što moja smrt znači ako će zbog naših akcija tisuće biti upozoreni. U studentskom tijelu sigurno će doći do revolta.”

Sophie je imala pravo. Nakon njezine (njihove) smrti kopije tih šest pamfleta prošvercane su iz Njemačke u Englesku. Nekoliko milijuna kopija bačeno je po Njemačkoj 1943.

Čuvar koji je bio nazočan smaknuću koje se dogodilo samo par sati nakon izrečene osude izjavio je:

“Otišla je ne trepnuvši okom. Nitko od nas nije razumio kako je to moguće. Krvnik je rekao kako nije nikada vidio da je itko otišao u svoju smrt na način na koji je ona to učinila.“

Zašto je toliki naglasak na Sophie? 2005. snimljen je film o posljednjim danima Sophie Scholl koji se bazira na neobjavljenim transkriptima policijskog ispitivanja i suđenju na nacističkom takozvanom Narodnom sudu.
Nahuškat ću vas da ga pogledate, ne samo jer je film „informativan“ već stoga što je i dobar i isplati ga se pogledati, trailer je desno.

Dok vas već „tjeram“ na gledanje filmova, preporučiti ću vam i strip u kojem  Winston Rowntree radi komparaciju između Getraud Junge i Sophie Scholl. Njegovi stripovi su uvijek krcati tekstom ali stisnite zube i čitajte, isplati se. Rowntree je i razlog zašto uopće znam za Sophie.

Ne želim se praviti da je bila sama u ovome i da se samo nju vrijedi spominjati iz cijele grupe, jer to nije istina.

Ali razlog zašto je ona toliko važna osoba je između ostaloga njezina mladost i hrabrost. Ona je dokaz da dob i status nisu važni ako se teži promjeni. Da svatko može nešto učiniti.

„Pravu štetu rade milijuni koji samo žele ‘preživjeti’. Iskreni ljudi koji samo žele da ih se pusti na miru. Oni koji ne žele da im život poremeti nešto što je veće od njih samih. Oni bez strana i razloga. Oni koji neće mjeriti vlastitu snagu, iz straha da ne antagoniziraju vlastitu slabost. Oni koji ne vole raditi valove-ili neprijatelje. Oni kojima su sloboda, čast, istina i načela samo literatura. Oni koji žive male živote, pare se mali i umiru mali.

To je redukcionistički pristup životu, ako ga držiš malenog, imaš ga pod kontrolom. Ako ne proizvodiš buku, Babaroga te neće naći. Ali to je sve iluzija, jer i oni umru, ti ljudi koji umataju svoj duh u male sitne lopte kako bi bili sigurni. Sigurni!? Od čega? Život je uvijek na rubu smrti, uske ulice koje vode na isto mjesto kao i široke aleje, i male svijeće izgore isto kao i plamteće baklje. Ja izabirem svoj način da izgorim.”

Zato što moram

Spomenula sam svoju karmu u tekstovima, ne samo zato jer sam već ustalila način pisanja gdje nužno polazim od sebe (op. au. primite moje iskrene isprike za ovo), nego i zato jer me jedna rečenica Daše Drndić iz ‘Aprila u Berlinu’ pogodila: 

„Kažu mi, dosadna si s tim holokaustom, što će ti to, piši o Hrvatskoj i o ljubavi.“

Provlači se ta misao da ne može drugačije no pisati baš o toj temi. Ovo je nešto s čime se slažem i zbog čega je važno pisati i prisjećati se ovih ljudi.

Treba biti svjestan prošlosti kako ju ne bismo ponavljali, i treba biti svjestan fantastičnih pojedinaca koji nam dokazuju da je najgore ostati pasivan. I uostalom kada čitamo i gledamo nešto o povijesti, to je samo na trenutak nešto što se dogodilo prije, to je uvijek nešto što možemo povezati i sa trenutnom situacijom.