Dorothy Hewett (Perth, 21. 5. 1923. – Springwood kraj Sydneyja, 25. 8. 2002.) odrasla je u mjestu Wickepin na obiteljskoj farmi pšenice. Osnovnu školu završila je dopisno, a srednju u Perthu, gdje je studirala i francuski i engleski na Sveučilištu Zapadne Australije (UWA). Tijekom studija, nakon pada na ispitu iz francuskog, doživjela je mentalni slom i pokušala izvršiti samoubojstvo, no uspjela se oporaviti i nastaviti pisati. Naposljetku je diplomirala engleski.
Od djetinjstva je pisala poeziju i manje komade u kojima je glumila s mlađom sestrom. Djed joj je u Perthu vodio prvo kino Regal Theatre, pa je uronila u film još kao djevojčica. Prve pjesme objavila je sa 17 godina, a s 22 godine osvaja ABC National Poetry Prize.
Politički se opredijelila rano: s 19 godina pridružila se Komunističkoj partiji Australije, iz koje je istupila 1968. u znak prosvjeda protiv sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj, no razočaranja su se gomilala još od gušenja revolucije u Mađarskoj 1956. i putovanja u SSSR i Kinu 1960.
Privatni život obilježile su joj tri velike veze i šestero djece. Godine 1944. udala se za studenta prava Lloyda Daviesa, s kojim je imala sina (rastali se 1948.), a potom je u Sydneyju živjela s kotlarom Lesom Floodom, s kojim je imala trojicu sinova. Istodobno je radila razne poslove i uređivala komunističke novine Worker’s Star. Njezin roman Bobbin Up (1959.) nadahnut je iskustvima radnica u industrijskom predgrađu Sydneyja. Godine 1960. udala se za pomorca i pjesnika Merva Lilleyja. Vratili su se u Perth, gdje je Dorothy predavala engleski na UWA-u i rodila dvije kćeri; objavila je više pjesničkih zbirki te jednu zajedničku s Lilleyjem.
Njezin dramski rad započinje sredinom 1960-ih i prati selidbe između Pertha i Sydneyja. Prva drama, This Old Man Comes Rolling Home (1965.), smještena je u radnički Redfern; radi se o realističnom portretu kvarta s naglaskom na ženske sudbine, a publika i kritika dobro su je prihvatile.
Mrs. Porter and the Angel (1968.), nadrealna, crnohumorna fantazija o inteligentnim ženama stiješnjenima brakom i institucijama, u Sydneyju nije naišla na razumijevanje i brzo je skinuta s repertoara. Njezino najpoznatije djelo, The Chapel Perilous (1971.), ekspresionistička je kronika potrage pjesnikinje Sally Banner za identitetom te otvoreno progovara o ženskoj seksualnosti, no izazvala je podijeljene reakcije, uključujući i moralnu paniku.
Bon-bons and Roses for Dolly (1972.) nostalgično i ironijski secira holivudske snove koji se lome na realnosti ženskog starenja; The Tatty Hollow Story (1974.) poigrava se s muškim projekcijama „nedostižne“ žene; a The Golden Oldies (1977.) intimno i pesimistično prati ženske živote kroz „zlatne šlagere“.
U Sydneyju 1978. otvara se Paris Theatre Company s Dorothynom satiričnom dramom Pandora’s Cross o četvrti King’s Cross; neuspjeh predstave i financijski gubici doveli su do zatvaranja kazališta i bacili autoricu u depresiju. Ipak, narudžba National Theatrea u Perthu dovela je do glazbene drame The Man from Mukinupin (1979.) – panorame maloga grada i kolektivne memorije, inače njezin najveći scenski hit, koji je doživio hvalospjeve kritike i publike u Perthu, Sydneyju i Melbourneu.
Karijeru je zaključila dvjema dječjim dramama – The Golden Valley (1983.) i Song of the Seals (1985.) – te izborom poezije Rapunzel in Suburbia i autobiografijom Wild Card (1990.). U Sydney se preselila 1974. zahvaljujući stipendiji Australskog vijeća za umjetnost, i ondje je živjela do smrti 2002.
Iako se rijetko otvoreno deklarirala feministkinjom, gotovo sve njezine junakinje traže nešto drugačije od društveno zadanog: samoodređenje, autonomiju tijela i glasa. U njezinim dramama, ispod humora, songova i teatra spektakla uvijek je prisutan i politički implus – kritika konzervativizma, klasnih i rodnih odnosa, seksualne represije.
Sama autorica često je isticala osjećaj perifernosti: kao dramatičarka iz Zapadne Australije koja se potom preselila u Sydney, ostajala je „izvan centra“ i po poetici i geografski. Upravo je zato njezin rukopis autentičan, riskantan i inventivan, s hibridnim formama (songovi, lutke, ekspresionizam, kolaž i realistični prizori iz svakodnevice), a snažna usmjerenost na ženske figure otvara prostor za čitanja uz bok drugim feminističkim dramatičarkama angloameričke scene.
Hewett je, unatoč svim preprekama, izgradila jedinstvenu poetiku: koloritni ansambli, songovi, izmjena žanrova (realizam–nadrealizam–ekspresionizam), upotreba lutaka i snažan ženski fokus. Njezine su priče često politične ne zato što drže lekcije nego i zato što prikazuju situacije u kojima se društvene pukotine najbolje vide – obitelj, mali grad, radnička četvrt… Zbog toga je ostavila pionirski trag u australskoj dramskoj književnosti – i kao glas „s ruba“ i kao autorica koja je u mainstream uvela teme ženske autonomije, želje i cijene otpora.
