„Zbunjena sa svim mogućnostim koje joj se nude, Žena-mačka okreće se prijatelju i upita ga: ‘Što ću učiniti sa svojim životom?’, na što joj prijatelj odgovara: ‘Pa uvijek možeš postati umjetnica poput Carrie Mae Weems.“ (Catwoman)
Životna priča američke umjetnice Carrie Mae Weems započela je 1953.godine u Portlandu, Oregon. Već kao tinejdžerica i mlada majka napušta roditeljski dom i odlazi u San Francisco kako bi studirala suvremeni ples i umjetnost. Politički aktivna u mladoj dobi, o tadašnjem viđenju vlastite fotografije kaže:
„Svoj prvi fotoaparat dobila sam za 21.rođendan od svog dečka. Tada je politika bila moj život i fotografiju sam vidjela više kao način za izražavanje svojih političkih stavova nego kao umjetnost.“
Iako se tijekom svoje duge karijere bavila različitim medijima poput tekstila, zvuka, digitalnih slika i video instalacija, danas je ova umjetnica najpoznatija upravo po svojim serijama fotografija koje naglašavaju ljudsko iskustvo i razumijevanje čovjeka.
U njenim fotografijama posebno treba naglasiti neograničenu sposobnost pripovijedanja, prisutnu i u najranijim radovima, primjerice u seriji fotografija Family Pictures and Stories (1978-1984). Ove su fotografije u središtu imale autoričinu obitelj koja je poslužila kao model za sve obitelji koje su se selile s američkog Juga na Sjever. Fotografije su popraćene opisima i audio snimkama koje nude dublji uvid u brojke i različite aspekte zajedničke povijesti. Weems ne skriva razne probleme s kojima se obitelji suočavaju; iznoseći ih u širem kontekstu, a ne kao puku statistiku, umjetnica pruža kompletniji i suosjećajniji pogled.
U svojim daljnjim radovima kao što su Ain’t Jokin’ i American Icons Weems se usredotočila na pitanje rasizma, dok u svojoj najpoznatijoj kolekciji The Kitchen Table predstavlja probleme rodne neravnopravnosti. U ovoj fotografskoj istrazi zajedničkog prostora umjetnica je postavila scene obiteljske bitke između žena i muškaraca, prijatelja i ljubavnika.
O Family Pictures and Stories i The Kitchen Table fotografijama kaže:
„Koristim vlastitu sliku kao za propitivanje uloge tradicije, prirode obitelji, monogamije, poligamije, odnosa između muškaraca i žena, između žena i njihove djece te između žene i drugih žena, naglašavajući pritom kritične probleme i moguća rješenja.“
Riječ je o radovima kroz koje umjetnica posebno naglašava sumnju i zabrinutost o isključenju slika crnačke zajednice (pogotovo žena) iz medija. Upravo zato baš ove skupine zauzimaju centralno mjesto u ukupnosti njezina rada.
Unatoč šarolikosti umjetničkih istraživanja, njezin je cilj uvijek je bila, kako sama kaže, „odgovornost da radi, da zarađuje za vlastitu večeru, da stvara lijepu i moćnu umjetnost koja dodaje i oslobađa, da uljepšava prostor ovog neusklađenog svijeta, da liječi bolesne i hrani bespomoćne, da hrabro kliče s krovova zgrada, da ruši zatvorena vrata te naglašava posebnosti naših povijesnih trenutaka.“
Susan Cahan je o ovoj jedinstvenoj umjetnici rekla:
„Njeno težište na prikrivanju i maskiranju promiče ideju da su društvene hijerarhije posljedice razlike u odnosu moći, a ne određene rođenjem.“
