Fotografkinja Vesna Prica rođena je 15. ožujka 1947. kao kćer jedinica Zdenke Reiser i slikara Zlatka Price. Djetinjstvo je provela i školovala se u Zagrebu i Samoboru. Upisala je studij prava i filozofije, no ubrzo ga napušta kako bi se posvetila fotografiji.
Na poziv Toše Dapca 1970. počinje raditi u njegovom atelieru, a iste godine provodi i mjesec dana u foto-laboratoriju u Stuttgartu. Iduće godine radi u atelieru snimatelja i fotografa Frana Vodopivca.
Godine 1973. održala je prvu samostalnu izložbu u zagrebačkom Studiju Galerije Forum, koja je zatim održana u Samoborskom muzeju. Na izložbi je predstavila 38 fotografija pod nazivom Staklari samoborski koje su nastale 1972. godine. Fascinirale su je suprotne sile: “vatrena gustoća zemljine magme i staklasta prozirnost zraka. U tvorničkim halama otkrila je nestvarnu stvarnost,” zapisala je Andriana Škunca.
Idući ciklus fotografija pod nazivom Portreti rezultat je susreta i druženja s nekima od poznatih figura jugoslavenske kulturne scene koji su posjećivali njenog oca (Edo Murtić, Nikola Eeiser, Antun Augustinčić, Jure Kaštelan, itd.). “Kombiniranim načinom pristupa modelu, izoštrivši oko kamere vlastitom zjenicom i dušom, Vesna hvata gotovo uvijek najizražajniji (najtipičniji) trenutak i osobinu portretiranog,” piše Marina Baričević. “Vesna Prica znala je osloboditi ličnost – duh u svakom osobno.”
Osamdesete godine nose drugačiju priču. U ciklusu Amerika prikazuje vizure visokih hladnih nebodera i neprirodnih perspektiva s kojima se susrela. Fotografije iz ovog ciklusa, kako piše Ive Šimat Banov, odlikuje “jaka konstrukcija, strogost i neumitnost horizontala, a još više vertikala”.
Otprilike u isto vrijeme nastaje i značajno drugačiji ciklus Tarske lagune, u kojem bilježi jedno tada usnulo ribarsko mjesto, tihe istarske gradiće, ribare i napuštene barke.
“Vesna Prica od realističnih djelića gradi snovitu cjelinu. Njezina fotografija naizgled je dokumentarna, sasvim realistična, ali isječak iz skrivene stvarnosti u takvom poslanju zadobiva moć magičnog,” zapisala je Andriana Škunca.
Krajem života, devedesetih godina, Vesna Prica radi ciklus Izbjeglice u kojem fotografira ljude pristigle iz Slavonije za vrijeme rata.
“Sve ideje koje je imala,” navodi Ive Šimat Banov, “dolazile su neposredno iz (upravo) gledanog i viđenog svijeta […] Ona je stvari prepoznavala ‘u hodu’, po podudarnosti s vlastitim slutnjama i po trenucima svojih raspoloženja. Vrednovala je tako stvari po subjektivnim treptajima bića, ostajući prema nekim motivima ravnodušna a grleći druge kao svojevrsne simbole svojih stanja.”
Godine 1993. Vesna Prica održala je 15. samostalnu izložbu u Pečuhu u Mađarskoj, kojom je obilježila 20 godina rada. Posljednju izložbu održala je 1995. u Galeriji Narodnog sveučilišta u Poreču.
Preminula je 1996. godine, nakon teške bolesti, u dobi od samo 49 godina.
U periodu od 20 godina snimila je tisuće fotografija, iskazavši interes za različite teme i motive, od portreta djece i prognanika do pejzaža i cvijeća. Vesnino stvaralaštvo bilo je izuzetno plodno, što potvrđuje i bogata ostavština donacije Zlatka Price Gradu Samoboru iz 2002. godine. Osim njegovih slika u Galeriji Prica danas se nalazi i zbirka Vesninih fotografija.
Izvori:
Nikolina Šimunović, “Crno bijele fotografije iz donacije Zlatka Price gradu Samoboru”. 4.5.2020. https://www.samobor.hr/galerija-prica/vesna-prica-n5981
Vesna Prica: fotografije, autorice: Ive Šimat Banov, Andriana Škunca, Marina Baričević. Samoborski muzej i Kontura, 1999.
