Iako je živjela kraće od većine vas koji upravo čitate ovaj tekst (samo 22 godine) Francesca Woodman može nam puno toga ispričati.
Francesca Woodman rođena je 3. travnja 1958. godine u Denveru. Njezini roditelji, George (keramičar, slikar i fotograf) i Betty Woodman (keramičarka) bili su vezani uz Italiju pa osim što su joj nadjenuli talijansko ime, Francesca velik dio djetinjstva provodi na selu u okolici Firence, a neko vrijeme i studira u Rimu.
Rano se počinje baviti fotografijom: najstarija sačuvana snimka je autoportret iz 1972. snimljen u Coloradu na kojem ima samo trinaest godina.
Bajkovita, iznimno scenična atmosfera firentinske ladanjske kuće (visoki stropovi, klasične dekoracije, crno-bijelo popločenje) koju je upila već kao dijete bitno je utjecala na njezinu estetsku koncepciju često se prožimajući s gotičkim, viktorijanskim poimanjem ženstvenosti.
Sama je izjavila da se identificira s viktorijanskim heroinama, iz čega je proizašla i strast za sakupljanjem viktorijanske odjeće koja joj je omogućila da uvjerljivo dočara prostore prožete aurom prošlih vremena. Prošlost je tako bitna komponenta njezina djela: osim atmosfere tipično europske povijesti (ali ovoga puta zatvorene u interijer vile, daleko od velikih povijesnih događaja) i medij crno-bijele fotografije koji koristi obilježen je povijesnošću: već je u sedamdesetima dobio predznak retro. Osim zatvorenosti vile i male dimenzije snimaka te kvadratni format sugeriraju intimističku tajnovitost, mali skroviti privatni svijet.
Omiljena su joj tema autoportreti: unatoč izloženosti i ranjivosti koje karakteriziraju svaki autoportret (tijelo postaje objekt snimke, ne može se obraniti od pogleda), Woodman obrće konvencije žanra: ne da promatraču da je vidi (skriva lice već na prvom autoportretu!), a na studiju (Rhode Island School of Design) počinje koristiti efekt maglovitosti koji autoportrete čini još nejasnijima i manje dokučivima: Woodman se pojavljuje kao gotovo u obličju duha, a čak se nagađalo da je to bio njezin način da najavi samoubojstvo.
Ako i pokazuje lice, i dalje se prikriva, samo na drugi način – kostimiranjem (u viktorijanskom stilu i istovremeno kao Carrolova Alisa u Zemlji Čudesa) i tako preuzima drugi identitet uspješno skrivajući vlastiti.
Enigmatičnost je pojačana nadrealističkim utjecajima, među ostalim i odlukom da ne tumači svoja djela. Osim vlastitoga, Woodman rado prikazuje i druga ženska tijela, gotovo isključivo u temi akta.
Žensko tijelo istovremeno je ogoljeno i zagonetno, često usnulo ili mrtvo (dakle nesvjesno, opet nedostupno), njegovi su oblici meki, s odgovarajućim blagim sjenčanjem.
Woodmanin je odnos prema vlastiton tijelu često izravniji i grublji, što dobro ilustrira autoportret s autoričinim nogama čvrsto omotanima ljepljivom vrpcom: ona ga istražuje dublje i manje nježno nego na ostalim portretima. Upravo su (auto)portreti ti koji su oduševili publiku; nakon njezine izložbe u Parizu 1998. godine mnogo se gledatelja osjetilo dirnutima i inspiriranima; Francesca Woodman uspješno uvlači promatrače u svoj svijet, sasvim izvan svakodnevnog.
Francesca Woodman je za života objavila samo jednu knjigu s vlastitim fotografijama, Some Disordered Interior Geometries, koja je objavljena u siječnju 1981. godine, neposredno prije njezine smrti. Knjiga na samo 24 stranice sadrži 16 fotografija u kojima autorica istražuje kontrast između geometrije arhitekture interijera (mehaničke linije) i organskih, valovitih oblika ženskoga tijela. Zbog male naklade knjigu je danas gotovo nemoguće nabaviti, a može se pregledati samo u okviru posebnih kolekcija i u sličnim strogo kontroliranim uvjetima.
Some Disordered Interior Geometries
Njezina smrt sa samo 22 godine (skok s jednog od newyorških nebodera 19. siječnja 1981.), kulminacija duboke depresije, još je tajnovitija; gotovo bismo mogli pomisliti da je to njezin zadnji pokušaj da ostane zagonetkom zauvijek ili barem jako jako dugo. Ipak, njezini roditelji oštro se protive svođenju njezine umjetnosti na traganje za signalima koji bi upućivali na samoubilačke namjere. Riječima njezine majke: “Things were not rosy and wonderful for Francesca. That was her choice. It is there. It’s hard for us. I know I just tend not to make this be what the work is about.”
Iako je snimila oko 800 fotografija, javnosti je poznato tek stotinjak, a još uvijek iznenađuje njihova zrelost i stilska koherentnost neobična za umjetnicu koja je djelovala samo u ranoj mladosti.
O njezinoj popularnosti svjedoči i velik broj njezinih (najčešće nepotpisanih) fotografija koje kruže internetom: magičan svijet njezinih fotografija i danas oduševljava promatrače: svijet istovremeno istovremeno blizak (emocionalnim sadržajem) i udaljen (daleko u prošlosti i imaginaciji).
