Objavljeno

Diane DiMassa: Not your fucking spritz head girlfriend

Koliko puta ste htjeli, recimo, baciti se preko stola i po mogućnosti sa stolicom/golim rukama/primjerkom Ane Karenjine zatući osobu preko puta sebe?

Slušate kako: “Bi se stvarno mogla potrudit da izgledaš ko cura, ne?” / “Moraš biti gluplja od svog muža, žene ne smiju biti pametne.” / “I pokušao sam svakako, na lijepo, razgovorom, šakom…(komunicirati sa svojom ženom)” (ne zajebavam se, to su sve citati) i trudite se, ostat smireni, ruke vas bole jer se grčevito držite za stolicu na kojoj sjedite. U nekim situacijama kao da se uopće ne bi ni isplatilo objasniti toj osobi, razgovarat s njom, dođe vam da izvadite uzi od nigdje i riješite to.

Naravno ovo ostane u predjelu nas, u koji samo mi imamo pristup, te nam je bilo koja količina nasilja u toj fantaziji dopuštena i oproštena.

Zato ćemo se danas družiti sa nekim tko radi ono što normalna osoba želi, ali nikada ne bi napravila; Hothead Paisan; Homicidal Lesbian Terrorist i njenom kreatoricom Diane DiMassa. Kako podnaslov sajta kaže:

“Comics for the fed up. Way cheaper than therapy.”
(Strip za one kojima je dosta. Puno jeftiniji od (psiho)terapije.)

Tko je Diane DiMassa?

Američka feministkinja i strip crtačica, rođena 1959, odrasla je u West Havenu (Connecticut). (dianedimassa.com)

Ako je vjerovati njenoj biografiji na sajtu samouka je što se tiče umjetnosti. Talent je naslijedila od majke (koja nije svjesna svojeg). Nema diplomu sa likovne akademije. Provela je šest mjeseci na Paier College of  Art u Hamdenu (CT), a par godina potom pokušala je upisati Cooper Union u New Yorku, ali nije uspjela.  Dodajmo tome da je prošla par tečajeva u slikarstvu, skulpturi, crtanju i da ima dvogodišnju diplomu u “vizualnim komunikacijama” što je poslužilo samo tome da otkrije kako mrzi dizajn, posjeduje znanje u programima koji su bili zastarjeli kad je diplomirala i dobije studentski dug (“famozni” student loan debt).

Sudjelovala je u podosta strip antologija i ilustrirala pokoju knjigu, među kojima su Pussycat Fever (napisala Kathy Acker, 1995.), My Gender Workbook (Kate Bornstein, 1998.) i Sexing the Body: Gender Politics and the Construction of Sexuality (Anne Fausto-Sterling, 2000.) Trenutno živi u Bridgeportu (CT).

Tko je Hothead Paisan?

Lezbijka teroristkinja sa sklonošću ka ubojstvu? Naravno! Sam naslov stripa to kaže, ali kako je došlo do stvaranja jednog takvog lika? (hotheadpaisan.com)

Tokom odvikavanja od droge i alkohola, psihijatrica je DiMassi preporučila da se počne baviti svojim problemom sa ljutnjom na kreativan način. Može se reći da je originalna Hothead od 12 strana nešto kao dnevnički zapis i DiMassa ga nije imala namjeru objaviti. Stacey Sheehan (njena partnerica) je bila ta koja ju je nagovorila da plasira strip u obliku malog zinea (izdano 1991. u sklopu vlastite izdavačke kuće Giant Ass Publishing) i od tada je krenulo.

Hothead je poprilična kult figura među lezbijkama, biseksualkama i strejt ženama u SAD-u, Australiji, Kanadi i Engleskoj. Naime, o kultnom statusu dovoljno govori i to da je imala vlastitu liniju čokoladica; Hothead’s Homicical Lesbian Terrorist Booster Bar i The Femme Dyke Bitch Bar (izradili: True Confections, San Francisco, 2002.), a strip je stavljen i na kazališne daske…

Ali zašto?

Ona je psihotična, televizijom (medijima) iziritirana lezbijka, urokana sa previše kofeina i sa fetišem za pištolje, granate i općenito oštre predmete. O divljoj kosi da ne govorimo.

Ono zbog čega je toliko popularna je to što doslovno služi kao terapija za ljude koji su marginalizirani, nezadovoljni i kojima je generalno dosta svega u pogledu “društvenih bolesti”. Ona radi za nas nešto što mi nikada ne bismo mogli  (municija je preskupa – a recesija je,  moralni razlozi i sl.) i radi to bez osjećaja krivnje.

U trenucima je užasno nasilna i neke stvari koje radi, ponekad su malo previše brutalne za prosječnog čitača/teljicu, ali ostatak likova i jedna zanimljiva duhovna nota koja se provlači tokom cijelog stripa, stvaraju jako zanimljiv balans. Kada kažem drugi likovi mislim na Chicken; njenu mačku sa dozom mudrosti, Roz; njezina najbolja prijateljica, (starija slijepa žena- uvijek strpljiva sa Hothead i prije svega pacifist)… ne želim napraviti preveliki spoiler onima koji će poželjeti uzeti strip u ruke* recimo samo da je autorica dobro predvidjela problematiku koju ovakav lik nužno nosi sa sobom.

Kako bih naglasila važnost ovakve vrst literature ukrast ću dio osvrta na koji sam naletjela i koji mislim a svatko koga je moj tekst iole zainteresirao, treba pročitati:

“Fantazije o osveti koje Hothead iživljava su dobre za vas. Naomi Wolf je tokom svog posljednjeg posjeta tvrdila kako je od esencijalne važnosti za žene da počnu stvarati priče o ženskoj moći za sebe, i zvati ih “Dijaninim mitovima” (lovina postaje lovac). Nisam imao prilike pitati Wolf dali je čula za strip, ali mi se čini da je Hothead takva vrst mita, makar ekstremna verzija.

DiMassa tvrdi da je strip nastao iz njene “očajničke potrage za načinom da se riješi vlastite srdžbe ali bez da se ozljedi.” I kaže da Hothead iživljava fantazije “koje nikad ne bismo sami obistinili, makar ih mislimo.”

Ja to zovem zdravim, i lezbijka-luđakinja u stvarnom životu koja bi izredala metke na pro-life prosvjedu nekad u sljedećih par godina, neće dokazati suprotno, čak i ako nađu Hothead strip u njezinom stanu.”

Stoga, da zaključim, preporučujem strip, naročito kad ste van sebe od ljutnje na sranja koja vas okružuju zbog načina na koji smo odgojeni i uloga koje moramo nositi; garantiram dobru zabavu i zadovoljštinu (ili barem svojevrsni ispušni ventil).

Što DiMassa radi sada?

 


Slika. Na Hothead je radila oko 10 godina, i koliko sam shvatila, nije sigurna da li će joj se vratiti, usprkos tome što joj mala nakaza (lil’ freak kako ju od milja zove) nedostaje.

Ono što je meni interesantno je koliko su DiMassina apstraktna platna smirujuća. Hothead stilski možda neće biti vrhunac estetike svakome, ali moramo priznati da stil jako paše uz radnju. Uz to moramo priznati da vidjeti autoričina sadašnja platna nakon stripa je kao ući u mirne vode nakon oluje.

Ne bih oprostila samoj sebi da ne kažem kako se bavi i street artom i kako je dosta toga iz njene umjetnosti bazirano na stripu.

Dok sam čitala i pripremala ovaj članak došla sam i do teksta gdje DiMassa opisuje svoj odnos prema slikanju, bolje rečeno odnos prema platnu:

”Paintings will start as slow as they like, take as long as they like, and will declare when they are finished with you.”

 

I  za kraj, odgovorimo na pitanje:

Tell us, how does one become a homocidal lesbian terrorist?

(Hothead odgovara:) How does one not you asshole?
What fucking planet did you grow up on?


*postoji kopija u Lezbibu, i ostaviti ću na vama dali ćete poći po nju, dodat ću samo da se među likovima nalazi i jedan koji se pojavi tek kasnije ali koji je mnogima zapeo za oko zbog rodnog identiteta, iliti neobjašnjenosti istog.


Povezano