Donna Barr – Veteranka stripa

Prije par godina sjedila sam (recimo da je to najbolji način da se opiše dotična poza) u busu, smjer Zadar. Imala sam sreću da je tog jutra izašao novi Q strip.

Ono na čemu sam stvarno zahvalna Darku Macanu je njegov izbor autora koje predstavlja u magazinu i taj put među njima nalazila se i Donna Barr.

Na žalost ne sjećam se koji broj Q-a je to bio (iz stalnog seljenja radne sobe, neke stvari su ostale zametnute) ali se dosta jasno sjećam teksta koji je stajao prije samog stripa. Sve u crtežu ove autorice ima karakter, od načina na koje iscrtala rubove kadrova do balončića za tekst. I to je stvarno istina i nešto što sam jako rijetko viđala u stripu, takvu igru sa formom. Mogu reći da sam tih par sati žuljanja u busu provela proučavajući detalje crteža. Do danas najbolja vožnja busom, ako mene pitate, hvala Donni Barr i Darku Macanu što me „upoznao“ s njom.

Donna Barr američka je strip crtačica.

Kada sam čitala o njoj, veći naglasak je uvijek bio na tome kada se počela baviti stripom, a ne gdje je rođena i tko su joj roditelji. Taj dio se može svesti na wikipedija rečenicu; rođena 1952. u Everettu (Washington), drugo od šestero djece. Godine koje su važnije su sljedeće: 1954. kada je počela crtati (majka ju je uhvatila kako šara po zidu uz kolijevku), 1963.-e počinje pisati, 1984. sama objavljuje strip iz kućne izrade (originalni „Stinz“) a 1986. je prvi put profesionalno objavljena¹, do 1997, njeni radovi su proputovali svijet. Ako je vjerovati Lambieku , popularna je u našim balkanskim predjelima, ali na žalost ja nisam imala takvo mišljenje dok sam tražila tekstove o njoj po internetu².

Uz ove godine valja nabrojati i naslove zbog kojih je poznata: ‘Stinz’, ‘The Desert Peach’, ‘Hader And the Colonel’, ‘Bosom Enemies’… Malo po malo stavlja sve što je napravila na www.desert-peach.com

Grafičke novele – > Crtani romani

U jednom ranijem članku spomenula sam kako u biti ne postoji dobar prijevod za termin graphic novel, te kako ću koristi doslovni prijevod toga u obliku „grafičke novele“. Barr svoj rad odbija nazivati na taj način. Na pitanje da kaže svoje mišljenje o tome kako je teško katkad ‘normalnim’ ljudima objasniti da i strip može biti na razini romana, odgovara:

“…ne koristim taj bedasti polu-latinski, polu-grčki termin.
On znači ‘Nešto novo što je napisano’. Stvarno dobar način da te knjižnica ili pismeni ljudi počnu poštovati.

Kažem ljudima da radim ‘crtane romane’ (drawn books). Odmah se razvesele kada to čuju.
Umjetnost i pisanje?, im govori mozak. Onda im opišem što radim. ONDA oni kažu Oh, kao stripovi?. Ali kada to kažu, već su zainteresirani, i ne odbija ih to. Utuvite si to u glavu ljudi: strip znači glupo-jeftino-dječje ili knjiga za adolescente.

Termin je uništen – i mi smo krivi za to.”³

Žena bez nazivnika

Pri pitanju kako to da se bavi baš takvim načinom izražavanja odgovara da zna crtat a zna i pisat, ali utjecaj definitivno ne veže uz već postojeće naslove.

Stripove je počela čitati nakon što ih je i sama počela raditi. Glavna inspiracija su joj bili srednjovjekovni oslikani spisi, Japanske grafike, Egipatske i Mayanske zidne slikarije, pećinske slike; u suštini sve što je moglo nositi priču uz pomoć slika. Neosporno je da se to vidi u njezinom radu, takva stilska samostalnost u ovom mediju.

Uz takav crtež a i zbog tema kojima se bavi mislim da je Barr jedna od rijetkih autorica koja se uz najbolju volju ne može stavit pod jedan nazivnik.

Ne smješta ju se konstantno pod „žena strip crtačica“. Niti ju se gura u potkulturu stripa koja se bavi Queer tematikom. To je zbog načina na koji funkcionira, načina na koji piše, ona je jednostavno a comic book author i to je to. Naziv je to za kojim teži dosta ‘mojih kolegica’ u ovom fahu, zbog želje da nas se gleda prvenstveno kroz naš rad, a ne po tome da li smo žene, gay, straight ili bi.

Tema, ili bolje rečeno zajednička nit priča Donne Barr je njemačka kultura, hibridi čovjeka i životinje i smještanje začudnih likova u zanimljive situacije kao u primjeru „Stinza“. U ovom crtanom romanu pratimo Steinheld Löwharda, kentaura koji skupa sa ostalima svoje vrste i par „dvonožaca“ (čitaj; mi) živi u fikcionalnom malom selu u Alpama, Gieselthal. Vrijeme u kojem žive podsjeća na Njemačku prije prvog svjetskog rata.

Ili u „Desert Peach“ koji se radi o mlađem gej bratu Erwina Pustinjske lisice Rommela.

‘Desert peach’

Odlučila sam se predstaviti vam Desert Peach, ne samo zato jer sam apsolutno zaljubljena u ovaj rad nego i stoga što ga se može naći na netu. Desert Peach je prvi puta izašao 1986. i izdane su 32 epizode po 60ak strana. Kako serijal nije bio uredno objavljivan, mogu se zamijetiti rupe u tiskanim izdanjima, te je Donna Barr odlučila sve, ali baš sve (od originalne serije do kratkih priča itd.) objaviti na internetu.

Ovo je hvalevrijedna briga o vlastitim čitaocima a uz svaku stranu su dodani i komentari same autorice, što je izvor odličnih anegdota vezanih uz priču.

Uzevši u obzir da se Desert Peach odvija u doba drugog svjetskog rata i da mi pratimo grupu nacista u Africi važno je naglasiti da su razlozi iza rata ukopani u 300godina europske povijesti, i da je to način na koji ova autorica pristupa temi. Bavi se i nacističkim zločinom ali i time da rat nije samo buknuo ničim izazvan.⁴ Naime, njezin rad povijesno je točan, a Barr ima vojnog iskustva. Veteranka je američke vojske (1970.-1973.)

Ideja za Desert Peach nastala je tokom rada u uredu za spise na Washingtonskom Sveučilištu. Zidovi su naime bili obojani u groznu polu-ružičastu, polu-kvarcanu boju. Dok je tražila ime za tu boju naletjela je na ‘pustinjsku breskvu’ što je vodilo do  Erwina Pustinjske lisice Rommela čiji je mlađi brat Manfred preminuo kao dojenče. Njenim vlastitim riječima ona ga je samo pustila da odraste. Desert Peach nadimak je Manfreda Pfirsich Marie Rommela (1900.-1990.), narednika jedinice u afričkom korpusu⁵ (1940.-1943.), jedinice koja je sama po sebi bila znana kao nepodobna.

Pfirsich (njemački za breskva) je pozitivan gay lik, nešto što još uvijek nije jako čest slučaj. Njegov ljubavnik je pozitivan bisexualan lik, što je još i mnogo teže za naći. Odmah na početku susrećemo i stereotipe i homofobiju i ljude koji su jednostavno to, ljudi. Stvar se možda događa u Drugom svjetskom ratu, ali tema je itekako aktualna. Ne želim ulaziti preduboko u analizu, već bih vas radije nahuškala da pročitate ovo djelo. Počnite čitati i pokušajte ne razviti ovisnost.

Prekrasan crtež i duboke priče se likovima koji se dok ih pratite, razvijaju i rastu je već samo po sebi dovoljan razlog. Redovito zdrava doza humora i sagledavanje situacija sa svih strana daje radu Donne Barr veliku težinu. Mislim da ovaj citat to najbolje objašnjava:

“On the face of it, the Peach is set up to offend just about everyone, and in the end it’s not offensive at all.”

The Comic Journal o Desert Peach⁶

Desert Peach adaptiran je i za kazalište. 1992. Mystic Fritcake company postavio je predstavu na daske u Empty Space theater u Seattleu. Simpatična trivia o ovome je da je glumac koji je nosio lik Peacha njegov savršen inkarnat. Drag, nježan, jako uljudan, feminiziran i užasno snažan. Barr usto spominje kao je rušio stereotipe o tome kako homoseksualni muškarci ne mogu fućkati. On je to mogao sa dva prsta i rukavicama, i to jačine koja je mogla razbiti staklo.

Na pitanje kako joj ovakve priče uopće padaju na pamet, Barr se gotovo ograđuje od pozicije autorice. Po njoj, priče dolaze a ona ih samo zapisuje. Na isti način ima odnos i sa likovima. Dobiva se dojam da uistinu postoji ta grupa ljudi koje promatra i o kojima piše. Oni se razvijaju, žive i funkcioniraju po svojim principima, Barr ih ni na koji način ne kontrolira.

Na pitanje da li žali što se počela baviti stripom, odgovara:

„Nikada. Svaki dan. Svaki sat. Prerezati ću vene prije no što odustanem; prestat ću, vrišteći, sutra. Uhvati me u pravo vrijeme i dobit ćeš odgovor kakav želiš. Kao s Biblijom.“

1. sa razlogom za sebe govori da je imala više izdavača no što su neki izdavači imali umjetnika. Lista je sljedeća: Eclipse Comics, Fantagraphics, Brave New Worlds, MU Press, Thoughts and Images, Aeon Press.
2. kritika na ovo je dobro došla, skupa sa linkovima!
3. moram priznati da sam htjela ostaviti doslovan prijevod u obliku nacrtanih knjiga, ali crtani romani uz to što se već koriste u krugovima strip autora i čitatelja, zvuči mnogo skladnije. Ubuduće ću koristiti taj termin umjesto graphic novel.
4. odličan intervju u kojem se dodiruje tema ovdje.
5. 469th Halftrack, jedinica za potporu i kopanje grobova, mjesto na kojem su završavali ljudi koji iz bilo kojeg razloga nisu bili prikladni za njemačku vojsku (ali su ipak u njoj završili)
6. „Na prvi pogled, Breskva bi trebala biti uvredljiva svima, ali na kraju to uopće nije.“