19.01.1954.

Cindy Sherman – Identitet kao igra i subverzija

Jedna od najznačajnijih umjetnica koje za polazište svog rada uzimaju reprezentaciju žena, ili, terminologijom Rosalind Krauss, ikonografiju mizoginije, jest Cindy Sherman.

Sherman je rođena 19. siječnja 1954. u Glen Ridgeu u New Jerseyju, a odrasla na Long Islandu u obitelji koja nije pokazivala previše interesa za umjetnost. Sherman se počela zanimati za umjetnost tek nakon srednje škole, kada je upisala Sveučilište u Buffalu. Razočarana nastavnim programom i mogućnostima tradicionalnog slikarstva, okreće se fotografiji. Nakon završetka studija 1976. seli u New York i tamo počinje fotografirati vlastiti lik.

Iako o svom radu odbija govoriti jezikom feminističke teorije, Sherman adresira pitanja ne samo reprezentacije ženskog već i samog autorstva, odnosno što znači biti žena-autor(ica). Propituje i granice medija fotografije te njen odnos sa slikom s jedne strane i filmom s druge.

Kroz upisivanje sebe u već postojeći repertoar stereotipa,ona formira identitet kao svojevrsnu igru, isprobavanje različitih uloga, čime skreće pažnju na činjenicu da je fiksni identitet puka fikcija.

Untitled Film Stills

Njena prva serija fotografija, kojom se i proslavila, nosi naziv Untitled Film Stills, a sastoji se od 69 fotografija koje su nastajale u periodu između 1977. i 1980. Sve fotografije su izvedene u crno-bijeloj tehnici i čine svojevrstan kolaž vizualnih elemenata iz 1950-ih, novog vala, neorealizma, Hitchcocka i holivudskih filmova B-produkcije. Ono što je najkarakterističnije za Sherman je činjenica da je upravo ona model na fotografijama.

Međutim, teško možemo ustvrditi da su njene fotografije autoportreti; naime, Sherman se za svaku fotografiju iznova kostimira gotovo do neprepoznatljivosti i pozira u različitim „scenarijima“. Tako je nalazimo kao arhetipsku kućanicu, prostitutku, glumicu, plesačicu, ženu u nevolji i slično.

Sherman ovdje koristi formu koja pripada filmskom mediju, ali ukida svaki narativni impuls svodeći tako svoje fotografije na čistu vizualnost koja uzvraća pogled (muškom) gledatelju i prisiljava ga da se suoči s vlastitim procesom gledanja.

Osjećaj nelagode u njenom radu proizlazi iz reinterpretacije muškog gledalačkog zadovoljstva iz pozicije žene fotografkinje. Uznemiravanjem podjele na muškog nositelja pogleda i ženu kao objekt, Sherman ne samo da dekonstruira tradicionalne rodne uloge, već traži od gledatelja da se kritički postavi prema samoj strukturi konzumacije vizualnog.

Sex Pictures & Fairy Tales

U serijama Sex Pictures i Disasters and Fairy Tales bavi se pitanjem seksualnosti, fetiša i morbidnog. To su ujedno i prve fotografije u kojima se Sherman ne pojavljuje, već koristi plastične lutke, odnosno njihove dijelove tijela, i postavlja ih u seksualne poze, pa se tako prostetičke genitalije, bljuvotina ili otpad često pojavljuju u krupnom kadru.

Tema problematiziranja samog medija sve više ustupa mjesto subverziji estetike te raspršenom stanju subjekta u postmodernom svijetu, a  šokantnost, bizarnost i groteska glavni su alati kojima se gledatelja pokušava navesti na distanciranje i kritički stav.

Kasnih ’80ih Sherman pak radi History Portraits u kojima za polazište uzima neka od najpoznatijih djela starih majstora od 15. do 19. stoljeća (Rafael, Caravaggio, Fouquet) i reinterpretira ih sa značajnom dozom parodije.

Bogate i naborane: zrcalo američkog visokog društva

Najrecentnije fotografije (2008.) prikazuju pripadnice američkog visokog društva. Sherman opet donosi ekstatičnu parodiju, ovaj put koristeći nove tehnološke mogućnosti medija. Riječ je o (auto)portretima slikanima u studiju kojima su naknadno kompjuterski dodane pozadine (npr. interijer palače ili raskošni vrt) kako bi se naglasio društveno-ekonomski položaj likova. No stapanje pozadine i lika izvedeno je na način da je artificijelnost cijele scene jasno uočljiva.

Maskiranjem u bogate žene u zrelim godinama Sherman tematizira jedno od glavnih traumatskih mjesta zapadnog društva – starenje. Samodopadni glamur i društvena hijerarhija u njenoj interpretaciji pretvaraju se u komičnu, ali istovremeno gotovo tragičnu reprezentaciju starenja, odnosno pokušaja da se taj proces sakrije ispod groteskne šminke i razmetljive odjeće.

U ovim fotografijama Sherman daje sliku kulture koja je u potpunosti određena površnom, fantazmatskom vizualnošću.


Povezano