S otoka Réunion u Indijskom oceanu, Christine Salem najveća je živuća predstavnica maloye, glazbene tradicije koja je još relativno donedavno bila na rubu izumiranja, a korijene ima u radnim pjesmama i napjevima robova s tog otoka. To je zabranjena glazba kreolskih potomaka robova koji su radili na otočkim plantažama šećera.
Hipnotička plesna glazba vođena gromoglasnim udaraljkama temelji se na ritmovima koji se sviraju tijekom ceremonija posvećenih precima. Djelomično improvizirani vokali slijede obrazac poziva i odgovora, poput onih što se mogu naći u blues glazbi (moglo bi se reći da je maloya odgovor Indijskog oceana na blues). Tradicionalna maloya ima sirovi zvuk: odsutnost melodijskih instrumenata prilično je uobičajena. Često se koriste samo vokali i udaraljke kao što su roulèr, pikèr, bobre, a prije svega kajambe, tradicionalno reunionsko glazbalo.
Za razliku od sége, koja je bila prihvaćena u bjelačkim krugovima od 18. stoljeća na Mascarenskom otočju, maloya se dugo povezivala s ‘cafres’, tj. crnim robovima. Nakon ukidanja ropstva 1848. godine, maloya pjevači nastavili su koristiti glazbu kako bi progovorili o uvjetima života siromašnih ljudi na otoku, te s ciljem održavanja tradicije predaka i podsjetnik na ropstvo.
Katolička crkva nije odobravala izvođenje maloye jer se koristila u ceremonijama servis kabaré, u kojima bubnjanje i pjevanje dovode sudionike do stanja sličnom transu, u kojem se navodno suočavaju licem u lice sa svojim precima. Vlastima se nije sviđala zbog subverzivnosti i veza s robovskom kulturom i bili su zabrinuti da je u sekularnom obliku koriste političke stranke koja se zalažu za veću autonomiju ili neovisnost od Francuske. Sviranje maloye ostalo je zabranjeno od strane vlasti sve do 1981. godine. Firmin Viry i Granmoun Lélé glavne su figure ere prije 1981. godine, kada maloya postaje sve popularnija u La Réunionu.
Christine Salem piše društveno osviještene tekstove na kreolskom, malgaškom, komorskom jeziku i svahiliju, dok drži tempo na tradicionalnoj pravokutnoj zvečki od trske, kayamnu. Kao da nas nosi u neko drugo vrijeme i mjesto, s pozornice potiče publiku da s njom padne u trans. Prije samo jedne generacije, policija bi joj bila razbila instrumente, a Salem bi bila uhićena.
Christine Salem rođena je 20. prosinca 1971. u siromašnoj četvrti grada Saint-Denisa na otoku Reunion. Njezina majka radila je kao čistačica i kuharica. Oca nikada nije upoznala, “ali čula sam da je svirao harmoniku”. Nije učila glazbu u školi, ali se sjeća da je kao dijete slušala maloya bend Ziskakan kako svira u Saint-Denisu. Počela je pjevati s osam godina i ubrzo se duboko zainteresirala za maloya glazbu. Svoju prvu pjesmu, “blues, na engleskom, o ljubavi”, napisala je s 12 godina. Kao tinejdžerica naučila je svirati gitaru i slušala proslavljenog reunionskog pjevača Danyèla Waroa, a kasnije se pridružila različitim grupama koje su svirale segu, plesni stil Indijskog oceana, u turističkim hotelima, “samo zbog iskustva i zato što sam voljela pjevati”. Bila je u ranim dvadesetima kada je prisustvovala – samo kao promatračica – svojoj prvoj ceremoniji servis kabaréa, koja ju je očarala, te je počela proučavati glazbu koja je pratila takve ceremonije.
Osnovala je grupu Salem Tradition 1997. godine. Njihov prvi album, Waliwa, snimljen je uživo 2001. Njezin prvi album kao solo umjetnice bio je Lanbousir, objavljen 2010. Njezina ambicija bila je učiniti maloyu popularnom i cijenjenom. Godine 2011. dobila je odlikovanje Chevalier des Arts et des Lettres (odlikovanje francuskog Ministarstva kulture kojim se nagrađuju osobe koje su se istaknule svojim stvaralaštvom na umjetničkom ili književnom polju ili doprinosom umjetnosti i književnosti u Francuskoj i u svijetu).
Godine 2021. Salem je objavila svoj četvrti album pod nazivom Mersi. Ova snimka kombinira udaraljke s otoka Reunion s virtuoznošću violine, zvukovima maloye, bluesa i rocka. Teme pjesama uključuju ode precima, slavljenje žena i progovaranje protiv nasilja nad ženama, kao i radost, duhovnost i dobrotu.
Kada Salem danas pjeva, lako je shvatiti zašto Katolička crkva nije odobravala maloyu. “Mislili su da je glazba koja vodi u trans đavolja… ali to je sjajna glazba”, kaže ona. Salem svoju inspiraciju crpi iz vjerskih oblika maloye i vlastitih iskustava na ceremonijama transa.
Prije nego što se ona pojavila na sceni, maloyu su pjevali uglavnom muškarci. “Nije bilo zabranjeno ženama da je pjevaju, ali čak i sada je ljudima čudno čuti ženu kako pjeva. Kad me publika prvi put čula, mislili su da pjeva muškarac jer imam tako dubok glas. Bili su iznenađeni kada su me vidjeli”, kaže uz osmijeh.
Salem vjeruje da maloya zaslužuje širu publiku, pa je proputovala Madagaskar, Komore i Zanzibar istražujući korijene žanra i eksperimentirajući s modernizacijom, surađujući s američko-francuskim folk-blues bendom Moriarty, a nekim svojim pjesmama dodala je za tradicionalnu maloyu netipični bas i gitaru. Ipak, uglavnom nastupa s tradicionalnom postavom udaraljki koje se još uvijek koriste u ceremonijama transa.
„U školi nas nisu učili povijest mog otoka, Reuniona, i nisu nam govorili o ropstvu. Kada sam otkrila povijest svojih predaka, to me zaintrigiralo i željela sam saznati više o svojoj povijesti. Tada sam otkrila maloyu i ona me inspirirala. Umjetnici poput Lo Rwa Kafa, Danyèla Waroa i Granmoun Léléa su borci jer se na maloyu gledalo s mržnjom i predrasudama… Nije smatrana glazbom i nije bila cijenjena. Katolička crkva predstavljala ju je kao nešto zlo, poput vještičarenja. Umjetnici, glazbenici i pisci promijenili su taj mentalni sklop,” kazala je Salem u jednom intervjuu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.