Stvaralaštvo Camae Ayewa, američke pjesnikinje i producentice koja nastupa pod pseudonimom Moor Mother, ponekad i Camae Defstar, snažno je oplelo festivalsku post-free-jazz scenu angažiranom vokalizom u susretu tradicije, aktivizma, etike, estetike, politike i afrofuturizma. Posljednjih se godina nesmiljenim angažmanom s pregršt bendova i produkcijskih projekata nametnula podebljim dosjeom na streaming platformama. Kao istisnuta iz vremenske kapsule Greenwich Villagea ‘60-ih godina, ova kulturna radnica i profesorica klasične kompozicije i izvedbe pri Sveučilištu Thornton sjeverne Kalifornije, te gostujuća predavačica pri Institutu Clive Davis na njujorškom Tischu, u društveno-umjetničku je orbitu zakoračila suosnivanjem književno-umjetničkog kolektiva Black Quantum Futurism.
Rođena u saveznoj državi Maryland 1979. godine, Camae je stasala na sceni Philadelphije kamo je preselila radi studija fotografije krajem ‘90-ih. Još kao klinka je pjevala u crkvenom zboru, koji je napustila radi taekwondoa, a kao profesionalna košarkaška trenerica izdržavala se sve do uoči objave prvog albuma.
Počev na punk-sceni s hip-hop bendom Mighty Paradocs, kroz rad je s marginaliziranim umjetnicama ostvarila i 15 godina vodila koncertnu seriju Rockers!, koja je prerasla u festival. Svoj je prvi studijski album Fetish Bones objavila uz zbirku poezije na 122 stranice (Don Giovanni Records, 2016.), koji je završio u užim izborima godišnjih izdanja časopisa Pitchfork, Rolling Stone, The Wire i Bandcamp. Adresirajući svojim stavovima sustave kontrole američkog imperijalizma i emocionalnog straha pomoću industrial-noise tekstura, referira se na prtljagu kasnijih romana Williama Burroughsa kroz filter Disposable Heroes of Hiphoprisy, rijetkog alt-hip-hop projekta ranih ‘90-ih.
Najavivši se kao ždrijelo socijalnog aktivizma, sljedeće je godine objavila album Motionless Present (Vinyl Factory) s nekolicinom studijskih suradnika, te nastupila na austrijskom Donaufestivalu uz Justina Broadericka iz britanskog noise i metal miljea bendova Godflesh i Jesu, o čijim techno-uratcima piše renomirani portal Resident Advisor.
Godina 2015. izgleda da je bila prijelomna na više nivoa. Skupa je s kontrabasistom Lukeom Stewartom, kojeg prati od svojih hardcore-punk dana, i saksofonistom Kierom Neuringerom nastupila na akciji Musicians Against Brutality povodom policijskog premlaćivanja, prilikom kojeg im se pridružuju kubanski trubač i bubnjar te skoro nastupaju u koncertnoj seriji Kennedy Centra, kao i Ayewainoj kazališnoj produkciji Circuit City. Tim je okupljanjem rođen bend Irreversible Entanglements, čiji istoimeni prvijenac 2017. godine objavljuje čikaški International Anthem, a u rujnu 2023. objavili su najnoviji album. Time je njezin aktivističko-pjesnički izraz stupio u izravan kontakt s ljudsko-pravaškim diskursom ‘60-ih godina – mentorima ideje afrofuturizma, na tragu feminističkog ideološkog spektra alt-saksofonistice/skladateljice Matane Roberts koja je iste te 2015. godine majeutički krenula osvješćivati žensku povijest (herstory) “jazza” serijom albuma Coin Coin objavljen dosad u pet od najavljenih tucet poglavlja za kanadski Constellation Records.
U sezoni 2020./21. Camae je bila gostujuća umjetnica na Clive School of Music pri Art Institutu Chicaga i Bard Universityja. Predvodila je radionice Transmediale Festivala, Red Bull Arts New York, Black Digital Lab pri Sveučilištu južne Kalifornije, BAK Gallery itd. Projekti iz ovih sezona sastojali su joj se od narudžbi Atenskog Biennala, Sage Gateshead, Documente 14, REDCAT Gallery, Arts pri CERN-u, Skopje Jazz Festivala, Jazzfestivala Saalfelden, Adult Swim Festivala, Pitchfork Festivala, Broad Museuma, suradnje Akademie Schloss Solitude & NTS Radija.
Među generacijama street-knowledge-inteligencije Moor Mother je baštinica jedne tradicije koja se nalazi na neuobičajenoj strani rodovskog stabla. O čemu se radi? Veterane afroameričkih avangardista čuli smo uživo: Amirija Baraku u Teatru &TD-a kako izvodi repertoar pjesama posvećenih Curtisu Mayfieldu, ili začinjavce hip-hopa The Last Poets u dvorani Istra. Dok je prvi živio od kompleksa njemačkog poslijeratnog suočavanja s prošlošću, Poetsi spadaju među najpoznatije žrtve praćenja američke obavještajne agencije, baš kao i tragična heroina Jean Seberg. Da Barakinu poemu “Black Art” uostalom imamo u kulturi, zaslužan je Boško Petrović – čak ju je objavio ‘90-ih na etiketi Jazzette u vremena prikladna za takav naboj. A riječ je o programatsko-polemičkoj poemi koja od beat-pjesnika stvara ratnika koji stihove ispucava u rafalima, djelo koje Camae sa svojim bendom Irreversible Entanglements osebujno reinterpretira te posvaja.
Dok je Baraka svoj bijes dobro naplatio, Poetsi su za svoj buntovni kunst žrtvovali sve, do te mjere da se prva postava ‘poklala’ s potonjom, a pojedinci su prođirali život na crack, iako ostaju utjecajni kao glave bez prava na izbor. U tom je svijetlu valjda sinkrono da je njihov najeksponentniji suvremeni predstavnik, odnosno predstavnica jedna donna universale, kao iznimka koja potvrđuje pravilo o žanru kao skoro pa mitološkoj kozmogoniji… Podmetnimo lojtrice ovoj nadolazećoj instituciji i probazajmo joj časkom kroz diskografiju, budući da je od 2015. godine do danas objavila skoro 20 albuma.
Black Quantum Futurism, s/t, bandcamp, 2015.
S producenticom književnih događanja Rasheedah Phillips iz kolektiva The Afrofuturist Affair za promociju crnačkih SF-autorica, Camae suosniva kolektiv Black Quantum Futurism, nad kojim bdije djelo spisateljice Octavije Butler. Samostalna izdanja zvučni su krajolici s naracijama u stilu manifesta koji reflektiraju crnačku samosvijest, protegnutu k idejama iz kvantne fizike i futurističkih tradicija prošiveni teksturama visokofrekventnih beatova tradicijskog glazbala kalimba/mbira.
Moor Mother, Fetish Bones, bandcamp, 2015.
Ovo je punk-ploča sa svim svojim za & protiv stilskim elementima iz kućno-studijske lo-fi estetike: od tudumskih refleksija na zatvor svakodnevice do buktanja autentične lirske domene. U izrijeku Camae pušta strujama stihova da ju nose, ne zaokružujući ih ni fraziranjem, niti punktirajući ritmom pirsanih usnica kakve producentice. Ove podebele kulise dronova imaju više veze s kakvim ‘maksimalizmom’, nego li tek pukim minimalizmom. Soundtrack urbanog pokušaja za neki osuvremenjeni eksploatacijski žanr opustošenih betonskih platoa s kojih se smeće ne pobire redovno a kamo li da se tamošnjim žiteljima osigurava elementarnu zdravstvenu zaštitu. Samo gola istina.
Moor Mother, Analog Fluids of Sonic Black Holes, Don Giovanni, 2019.
Ovaj album je situacionistički hip-hop podboltan ostavštinom tekstura i loopova prve generacije industriala u dosluhu sa stvaralaštvom u nas svojedobno vjerno praćenog benda Dälek. Prljavo produciran, s vokalom ispartijanim do jutra, Camae ne podilazi publici skitovima za dolazne pozive. Kraći joj se instrumentali poput “Engineered Uncertainy” ne ostaju na idejnosti ispod jedne minute. U kompoziciji je “Black Flight” naraciju prepustila Saulu Williamsu, veteranu stihovane afroamericane, a tek jedna pjesma s albuma ulazi u radijski format od tri i pol minute.
Lamina Mofano/ KMRU/ Moor Mother/ Sarvenaz Mostofey, REUSE>REFUSE, Schloß Solitude/NTS Radio/Transmediale, 2022.
U svojem radu Moor Mother definira “zvuk kao svojevrsni otpor,” a akustičnu sferu prostora kao “neograničene mogućnosti” u kojima “možemo promijeniti sve što želimo”. Koprodukcija umjetničke rezidencije Schloß Solitude u suradnji s radiom NTS, čije playliste antologičarske klupske kulture guraju britanski novi jazz, istražuje audio-vizualni format. REUSE>REFUSE supotpisuje s umjetnicima zvuka: Irankom Sarvenaz Mostofey, Kenijcem KMRU-om, te sijeraleonsko-ganskim producentom iz SAD-a Laminom Mofanom. Rad nastao iz restlova zatečenih u folderu montaže, izveden je na festivalu Transmediale, koji poslovično zubatu berlinsku zimu čini još gladnijom.
700 Bliss, ‘Spa 700’, 2018.
700 Bliss, ‘Nothing to Declare’, Hyperdub, 2022.
A sad malo o clubbingu. Producentica Haram naklonjena je ambijentalnosti kao paleti produkcije Dälek, ta ona je Jersey Girl iz Philadelphije! Uvodni singl EP-ja Spa 700 iz 2018. godine, “Cosmic Slop” namig je na istoimenu kompoziciju legendarne afropsihodelične atrakcije Funkadelic. Kao motive Camae spominje i spaceship i mothership, ali je groove posložen na kaširanoj ritam-mašini uz kristalno rezak zvuk električnih klavijatura. Somnambulično osvrtanje preko ramena na roots u rana jutra pred odlazak s partija ravno na posao, zamijenio je prošivni bod izdavača Hyperdub. Pomak prema albumskom razmišljanju na kojem se šavovi demo-estetike guraju slušatelju u nos s nizom suradnika je očit. Kompozicije koje zvuče poput mokrih snova Briana Enoa izmjenjuju se sinkrono pulsoidnog post-dubstep-nihilizma.
Irreversible Entanglements, Open the Gates, Don Giovanni, 2021.
Inicijal suradnje s kolektivom koji će osnovati ovaj bend bila je retro-free-jazzistička opera Circuit City kojom Camae apsorbira suzvučja sa svih strana spektra benda poimanog kao živog organizma. Open the Gates ujedno je djelo profinjene kilometraže čiji su članovi nakon dva studijska te dva live albuma stasali u demokratičnu profiliranu jedinku. I čak svojim funk-grooveom, koji se tu tamo i prelomi pod paličnim iktusima Tschesera Holmesa, pristupili korak bliže publici, šireći diplomatski svoje alternativno-afirmativne polifonije.
