Violeta Parra, punim imenom Violeta del Carmen Parra Sandoval (4. listopada 1917., San Carlos – 5. veljače 1967., Santiago), bila je čileanska skladateljica, folk pjevačica i aktivistkinja, najpoznatija kao jedna od osnivačica pokreta Nueva Canción (“Nova pjesma”).
Skladala je više od dvjesto pjesama, kao i eksperimentalne komade za gitaru, dokumentarne filmove i glazbu za balet. Osim toga, slikala je, pisala poeziju, bavila se kiparstvom i tkala arpillere (narodne tapiserije). Njezinu najpoznatiju pjesmu “Gracias a la Vida” na zapadu je proslavila legendarna izvedba Joan Baez, u Argentini Mercedes Sosa i u Brazilu Elis Regina.
Parra je rođena u velikoj, siromašnoj obitelji u gradiću San Carlos u južnoj pokrajini Ñuble. Njezin otac bio je učitelj glazbe, a majka krojačica koja je Violetu i njezinu braću i sestre učila tradicionalnim narodnim pjesmama. Živjeli su u siromaštvu i lutali zemljom u potrazi za poslom, što ih je dovelo do Santiaga de Chilea, Lautara i konačno Chillána, gdje je Violeta počela pjevati i svirati gitaru.
Pjesme je počela pisati u ranoj dobi, a nakon što joj je otac umro 1929. godine, okolnosti u obitelji znatno su se pogoršale te su djeca bila prisiljena tražiti posao. Kako bi pomogla obitelji spojiti kraj s krajem, Violeta počinje nastupati u barovima, malim plesnim dvoranama i cirkusima, interpretirajući bolera, ranchere, meksičke corridoe i mnoge druge stilove. Na jednom od ovih nastupa upoznala je željezničara Luisa Cerecedu, za kojeg će se godinama kasnije udati i s njim dobiti dvoje djece, Isabel i Ángela. Cereda je bio militantni komunist, što je dovelo do Parrinog angažmana u progresivnom pokretu i u Komunističkoj partiji Čilea.
Godine 1952. na poticaj svog brata, pjesnika Nicanora Parre, krenula je na putovanje Čileom kako bi zabilježila bogatstvo i raznovrsnost čileanske narodne glazbe. Počela je prikupljati glazbu iz narodne baštine u ruralnim područjima, u predgrađima, selima i autohtonim zajednicama. Violeta kod tradicionalnih pjevača i pjevačica otkriva ne samo tekstove i pjesme, nego prije svega specifične načine govora, postojanja, mišljenja, uspostavljanja sebe kao subjekta.
Skupljala je, ponovno sastavljala i reinterpretirala ova glazbena djela. Bila je prva folkloristica koja je, polazeći od vlastitog iskustva, stvarala nova djela društveno-političkog sadržaja te ljubavne pjesme, ne odbacujući izvorni folklor na kojem su se temeljile, no izbjegavajući određene arhaizme i sheme svojstvene narodnoj glazbi u kojoj je nalazila inspiraciju. Prije svega, obogatila je instrumentalni aranžman miješanjem instrumenata s različitih područja Čilea, a kasnije i Latinske Amerike.
Ovo istraživanje narodne baštine poslužilo joj je kao inspiracija za Nueva Canción, glazbeni stil i pokret koji je nastao pedesetih, a bio populariziran tijekom šezdesetih. Nastojao je oživjeti tradicionalnu čileansku narodnu glazbu i spojiti je s društveno osviještenim tekstovima, kao i instrumentima i ritmovima karakterističnim za širu latinoameričku regiju.
Nueva Canción je često bio otvoreno politički pokret te je ostvarivao bliske veze s vladom Narodnog jedinstva (Unidad Popular) i progresivnim političkim pokretima u Čileu. Povezan je i s usponom ljevičarskih društvenih pokreta u regiji i bio je pod utjecajem povijesnih događaja poput Kubanske revolucije.
Uz Violetu Parru, najznačajniji solo umjetnik bio je Víctor Jara, a bendovi Quilapayún, Inti-Illimani i Illapu. Solo umjetnici skladali su vlastite pjesme i kasnije su postali poznati kao cantautores (pjevači-tekstopisci). Kantautori su istraživali latinoamerički repertoar kako bi pronašli nove ideje koje bi se uklopile u njihovu glazbu, a vukli su inspiraciju iz žanrova poput argentinske zambe, paragvajskog guaranija i meksičkog huapanga. Stihovi su govorili o problemima radničke klase i marginaliziranih skupina, ljubavi, siromaštvu, borbi za društvenu pravdu…
Parrine pjesme često su kritizirale bogate čileanske zemljoposjedničke elite, kao i crkvu i vojsku, koje je smatrala (su)odgovornima za socijalno i ekonomsko stanje obespravljenih i siromašnih u Čileu. Doprinijela je i nacionalnoj raspravi o chilenidadu (čileanskom identitetu) tijekom kritičnog razdoblja u ekonomskom, društvenom i kulturnom razvoju zemlje.
U Parrinim pjesmama nije bilo mjesta za pop-rock ili jazz. Kroz revival narodne pjesme, kroz stvaranje popularnog narodnog repertoara, željela je stvoriti kontrakulturu. Odnosno, kulturna baština potlačenih promatrana je kao novi oblik nacionalne kulture koji se suprotstavlja utjecaju dominantne kulture i njezinih brojnih varijacija poput anglosaksonskog pop-rocka.
Godine 1954. Parra je vodila uspješan radijski program “Sing Violeta Parra” za Radio Chilena, koji je najčešće bio sniman na lokacijama gdje se izvodila narodna glazba, poput restorana njezine majke u Barrancasu. Na tom putu Violeta je upoznala i Pabla Nerudu kojem će godinama kasnije posvetiti pjesmu “Elegia para Cantar”.
Godine 1954. pozvana je u Poljsku da svira na festivalu mladih. Svoju glazbu popularizirala je putujući po Sovjetskom Savezu i Europi, a provela je i dvije godine u Parizu, gdje je snimila nekoliko albuma. Život u Parizu prekinut je iznenadnom smrću njezine najmlađe kćeri te se 1956. vratila u Čile. Godine 1957. upoznala je već spomenutog pjevača Víctora Jaru i nadahnula ga da se pridruži pokretu Nueva Canción. Oboje su podupirali kandidaturu Salvadora Allendea za predsjednika, a Parra je održavala veze sa članovima čileanskih socijalističkih i komunističkih stranaka.
“Ja nisam moderna žena, ja sam primitivka,” izjavila je u TV intervjuu koji je dio biografskog filma Andresa Wooda Violeta Went to Heaven (2011). Kao središnju figuru čileanskog folk revivala šezdesetih, Parru su nazivali gorom od primitivne budući da je njezino populariziranje autohtone glazbe predstavljalo prijetnju izrazito rasističkom establišmentu u zemlji, gdje su vodeće pozicije držali gotovo isključivo bijelci.
Godine 1964. postala je prva Latinoamerikanka koja je imala samostalnu izložbu u pariškom Louvreu. Izložila je tapiserije, skulpture i slike, a tijekom trajanja izložbe redovito bi dolazila u muzej, ćaskala s posjetitelji(ca)ma, radila na tapeserijama i svirala gitaru.
Parra je počinila je samoubojstvo 1967. godine, u dobi od 49 godina, nakon što se čitavog života borila s depresijom. Nije doživjela pobjedu svog favorita, marksista Salvadora Allendea, na izborima 1970. godine, niti Pinochetov državni udar 11. rujna 1973., nakon kojega je započeo progon mnogih članova i članica Nueva Canciona kao dio šireg udara na ljevicu u zemlji.
Zaklada Violete Parre osnovana je 25 godina nakon njezine smrti na inicijativu njezine djece u želji da očuvaju i populariziraju njen rad, a 2004. je osnovan i Muzej Violete Parre u Santiagu. Zaklada je 1997. godine u suradnji s Ministarstvom vanjskih poslova Čilea organizirala izložbu u Louvreovom Muzeju primjenjenih umjetnosti. Njezini radovi bili su prikazani i na Venecijanskom bijenalu 2022.
