Utjecaj je američke skladateljice i pjevačice Meredith Monk kao “kume neofolka” koji se pojavljuje 80-ih godina nesumjerljiv ostalim glasovima akademske avangarde te gotovo da je se u tom svjetlu smatra reinkarnacijom opatice Hildegard od Bingena, koju povijest kulture smatra glavnom demistifikatoricom fame o “mračnosti” srednjeg vijeka.
Na europskom je području Monk ostvarila utjecaj na zvuk glazbenica predstavljenih u tekstu Alternativna suvremena ženska narodna predaja, kao i Dunje Knebl, sve do toga da ju je Björk prozvala svojom duhovnom majkom. Načulite uši & oči, ovo je jedan tekst za sve darkerice i one koje se tako osjećaju.
Počeci djelovanja skladateljice, pjevačice, redateljice/koreografkinje i autorice nove opere, radova glazbenog teatra, filmova i instalacija, Meredith Monk, rođene u Peruu 1942. godine, a preseljene u Connecticut 1950., sežu od prvih a capella vokalnih performansa iz sredine ’60-ih, do prijelomnih radova iz ’70-ih i ‘80-ih – kako je predstavlja kompilacija Beginnings (Tzadik, 2009.).
Porijeklom iz ruske židovske obitelji u New Yorku koja nije prakticirala religiju, Monk je stasala uz majku profesionalnu pjevačicu koja je po dolasku u SAD snimala songove za reklame. U studentskim se danima zainteresirala za budizam te je osvijestila pripadnost četvrtoj generaciji kantora (ta pradjed joj je pjevao u sinagogi!). Predavala je na Sveučilištu Oberlin, s kojeg do danas dolaze generacije radoznalih glazbotvora i glazbotvorki.
Povodom ovog reizdanja-kompilacije pri svojoj eminentnoj izdavačkoj kući, skladatelj John Zorn, alt-saksofonist, ali prije svega dobri duh suvremene glazbe, najprije je s udivljenjem udahnuo:
“Meredith Monk beskompromisno postavlja nove puteve u muzici, umjetnosti i performansu od sredine ‘60-ih. Njezine izuzetne vokalne tehnike su prijelomne, revolucionarne i dokazale su se beskrajno nadahnjujućim na mnogim razinama. Jedna od izvornih rušiteljica granica, prigrlila je glas, ritual, zvuk, pokret, tekst, film, svjetlo, a i više od toga u svojim izvedbama, nadahnjujući pritom generacije kreativnih umjetnika/ca da odrješito prate svoja srca i zamisli bez obzira na granice, kategorije ili konceptualna ograničenja. Meredith je istinska renesansna žena, i majka sviju nas.”
Beginnings otvara izvedba “Greensleeves,” tradicijske engleske balade koje su se u svojim aranžmanima laćali velikani kao što su John Coltrane i Leonard Cohen, prije nego li izbor prijeđe u eksperimente s looperom i delayem iz sedamdesetih kakvih se ne bi postidio ni Bebe na Vole. No, ulaskom ostinato-dionica klavira album prerasta u žudnju za istraživanjem predverbalnog folklora te je prati na tom putu. Osamdesetih je Monk osvanula kao jedno od imena punkom načetog Manhattana, gdje su na istoimenoj Downtown-sceni stasavale već generacije umjetnika i umjetnica multimedije, od Yoko Ono nadalje.
Sljedeća je etapa sudjelovanje na kompilaciji Better An Old Demon Than A New God (Giorno Poetry Systems, 1984), s Psychic TV-jem, Lydijom Lunch, Williamom Burroughsom, Anne Waldman, itd., dok istodobno vodi Meredith Monk and Vocal Ensemble. Album je objavljen pri etiketi pjesnika Johna Giorna u svijetu koji je netom izgubio dva ključna postmodernista – Theloniousa Monka (nisu u rodu) i Andyja Warhola, ali se pritom i definitivno odcijepio od zapadnoeuropske kulturne matrice (o čemu je povodom elektronske opere Einstein on the Beach skladatelja Philipa Glassa još nadrealist Arabal pisao slavno pismo kolegi Bretonu).
Na političkom planu, nastupila je jesen patrijarha, poslužimo li se naslovom Marquezovog romana. Reganomika (ekonomska politika Ronalda Reagana), koja je naposljetku stvorila i Miloševića, nezainteresirano je odmjeravala rat race AIDS-a, otprilike kao što vladajuće elite u Hrvatskoj prepuštaju vodene stihije žiteljima Podravine. Snađi se, druže! Što je sida kao svojevrsna spolna kuga kraja 20-stoljeća značila, s refleksivnom simboličkom poantom govori dokumentarac Laure Poitras All the Beauty and the Blooodshed (2021). Što je alarmirala u umjetnosti, naposljetku kao kotao aktivističkog performansa, pitajte Diamandu Galas, koju neki nazivaju “muzom side.”
Počela je također producirati “veću” multimediju, bilo igrane filmove koji objedinjuju čitavu njezinu izražajnu paletu, poput Turtle Dreams (1983.) ili A Book of Days (1988.), a uz Johna Cagea se pojavljuje i u TV-dokumentarcu o četvero suvremenih američkih skladatelja u režiji Petera Greenawaya. A Book of Days, objavljena kao audio-izdanje ECM-a dvije godine kasnije, ujedno sedmi album autoričine diskografije, dio je spomenutog box-seta.
Iz lofta na John Streetu Manhattana tada izranja profil Meredith Monk koji se drži neizlizan sve do danas. Referencijalnim LP-jem Dolmen Music (1981.) obrisala je granicu između tzv. nove glazbe i one stare, a kamen je temeljac 13-strukog box-seta koji je povodom četiriju dekada posvećen njezinom radu, a početkom ga je ove godine objavio čuveni njemački izdavač ECM iz Münchena.
Igrani je crno-bijeli film snimljen poput found footagea o srednjovjekovnoj zajednici pogođenoj epidemijom kuge, što je alegorija pandemijskog vihora side koji je poharao društveni krajolik, ali i reminiscencija na Bocacciovih Deset dana/Dekameron. Glavna je junakinja židovska djevojčica iz 13-stoljetnog srednjovjekovnog sela iz teme naslovne “Eve’s Song”. Priviđaju joj se avioni i ina modernjačka čuda, koja njezin djed dešifrira kao drevne religijske pripovijesti. Pored pregnantne vokalne monodije, soundtrack je podebljao mješoviti komorni vokalni sekstet uz pokoji zuj gajdi. Nedavno je u intervjuu za BBC Monk izjavila da nije mogla ni suspregnuti ni izbjeći političke konotacije s današnjim vremenom ovog zapravo jednog vrlo poetičnog filma.
Uslijedilo joj je svojevrsno otriježnjenje. Na postavljeno pitanje o mogućnosti umjetnosti u vrijeme pandemije, odgovara da je uvijek htjela raditi art koji je koristan jer je njezina primarna namjera ljubav. A istovremeno je izrazila udivljenje što pored političkog konteksta suvremena umjetnost još uvijek ima vrlo istančanu spiritualnu potku.
Godine 1990. postavila je ATLAS, operu u tri čina posvećenu putovanjima i duhovnom putu istraživačice Alexandre David-Neel s 18 glasova i malim orkestrom. Prigodom ponovnog postavljanja ATLAS-a na scenu, s Filharmonijskim orkestrom Los Angelesa pod ravnanjem dirigenta Yuvala Sharona 2019. godine, požalila se da joj je ponestalo ideja pri organizaciji partiture. Počela je od svojevrsne karte djela, koju je okretala vodoravno ili okomito, no ni na trećoj probi orkestar je nije uspio pohvatati. Stoga je organizirala radionicu s orkestrom, objasnivši im da se ponajprije smatra baštinicom usmene predaje. Da smatra da se skladbu poput “Do You Be” (arija opere iz 1987.) ne smije zapisati. Kao i da je njena preferencija da izvodi “odavde,” što bi mogla biti pozajmica od pristupa razmišljanja jazz-muzičara, ako ne i onih romskih. O tome i sličnim zanimacijama Monk je razgovarala proljetos s engleskim časopisom The Wire, koji već desetljećima piše o glazbi, odolijevajući pisati o glazbenoj industriji.
Björk je slušala Dolmen Music još kao 16-godišnjakinja kada je osnivala vlastitu izdavačku kuću, a sa suvremenom glazbom koketira kroz čitav svoj opus u pop-formi. Dvije se su glazbenice ulančale još kad je žrtvama napada na Manhattan 2001. godine Björk posvetila izvedbu Monkine “Gotham Lullaby” u izvedbi s gudačkim Brodsky Quartetom s kojim je išla na svjetsku turneju, te su ostale u korespondenciji, no susrele su se tek 2005. godine. Monk su kao autoricu koja je nositeljica stipendije zaklade Genius MacArthur za 1995. godinu, braća Cohen ovjekovječila u sceni kada dripping-umjetnica u izvedbi Julianne Moore poziva Velikog Lebowskog u svoj atelje.
Pretprošle je godine Björk producirala dokumentarni film Meredith Monk: Dancing Voice, Singing Body, čijem budžetu je pridonio i Steven Spielberg, u režiji tandema Billy Shebar i David Roberts, kojima je odobren pristup pustim arhivima ove židovsko-američke umjetnice.
Poveznice koje Dunja Knebl ima s vokalnim poslanjem Meredith Monk razbacane su tijekom čitave karijere; možda je prvi tip “Eve’s Song”, podjednako prigrljen od Ive Bittove kao i Dunje Knebl. No, upravo trostrukim albumom 33 balade (GNGR, 2017.) pučkih popijevki, pretežito iz kontinentalnih dijelova Hrvatske, od kojih mnoge nisu dotad snimljene te se baziraju na zapisima stihova i nota prema istraživanjima i interpretaciji Dunje Knebl, zaslužila je to mjesto. Popevke koje izvlače refleksivnu višedimenzionalnost iz odnosa selo-grad, ljubavnih balada, kao i murder ballads koje zadiru u metier ranije spomenute Diamande Galas (koje je Nick Cave, zapravo, učinio pristupačnijima svojim istoimenim albumom), Knebl je u produkciji Hrvoja Nikšića i Toma Sombolca zagrebala grlo neofolka na dosad u našim okvirima nezapamćen način. Tražite li možda autentični diluvijalni soundtrack za hladne noći pod dekicom? S okarinama, harmonijem i kalimbom? Na sigurnom? Ne zaboravimo na jasan glas naroda spram crkve, kao ni na odjeke feudalističkog društvenog ustroja koji nas prati sve do hrvatske moderne. Trip kakav bi Meredith Monk samo poželjeti mogla.
U amsterdamskoj galeriji Oude Kerk u tijeku je izložba posvećena Meredith Monk, koja traje do 17. ožujka 2024.
