Anne-Gaëlle Hoarau, poznatija pod umjetničkim imenom Ann O’aro, glazbenica je i spisateljica s afričkog otoka Réunion u Indijskom oceanu. Koristi glazbu, poeziju i ples kako bi se suočila s traumama iz djetinjstva i prenijela poruku osnaživanja i emancipacije, sve uz tradicionalne Maloya ritmove.
Francuzi su kolonizirali ovaj dotad nenaseljeni otok u 17. stoljeću, i bio marginalna kolonija sve dok financijski gubici tijekom haićanske revolucije nisu doveli do ponovnog interesa Francuske za otok. U ravnicama se otvaraju nebrojene plantaže šećerne trske, na kojima u zajedničkim kućama sa slamnatim krovovima žive sluge i robovi. U planinama se uzgajaju duhan, kava i geraniji (i danas je cijenjeno esencijalno ulje lokalnog Bourbon geraniuma, koje se koristi u proizvodnji parfema).
Maloya, prepoznatljiva glazba Réuniona, vođena je udaraljkama i s karakterističnim poliritmovima, a temelji se na strukturi poziva i odgovora. Izvorno madagaskarska riječ koja znači “bol”, Maloya kao žanr nastaje na otočkim plantažama šećera, potječe od glazbe koju su afrički i madagaskarski robovi donijeli na otok u 17. stoljeću.
U 1960-ima i 1970-ima Réunion postaje epicentar radikalne politike, a Maloya pomalo gubi elemente tradicionalne akustične glazbe i sve više preuzima instrumente poput električne gitare, dok tekstovi sve više pozivaju na prosvjede i revoluciju. Promovira ju i PCR, komunistička partija Réuniona. Maloya je 1970-ih zabranjena. Ponovno se pojavljuje 1981., kada je ljevica došla na vlast, kao izraz kreolskog identiteta.
Ann O’aro rođena je 1990 godine. Još od malih nogu bavi se glazbom i plesom, svira klavir, orgulje i flautu. Kao djevojčica preživjela je seksualno zlostavljanje od strane vlastitog oca, koji je počinio samoubojstvo kada je ona imala 15 godina.
Nakon što je završila školu, napušta otok i živi u Parizu i Québecu, gdje radi kao tattoo umjetnica i ulična sviračica. Otkriva tradicionalnu glazbu svoje domovine i živi po skvotovima, sve dok 2011. godine, kao 21-godišnjakinja, nije osjetila da je spremna vratiti se kući.
O’aro se nakon povratka u rodni Tan Rouge počinje baviti plesom, i prvi put pronalazi načine da se kroz umjetničko izražavanje suoči s traumama iz djetinjstva. Piše vlastite pjesme i autobiografsku poeziju na reunionskom kreolskom dijalektu, inspirirana usmenom poezijom Réuniona poznatoj kao fonnkèr. U svojem se radu često bavi tabu temama poput odrastanja u nasilnim obiteljima i nasilja nad ženama na Réunionu, referirajući se na vlastito iskustvo. Njezinu poeziju često prati maloya glazba, ali izvodi je i a cappella ili samo uz udaraljke.
Nakon što ju je otkrio Philippe Conrath, menadžer drugih poznatih fonnkèr umjetnika poput Danyèla Wara i Zanmarija Baréa, te jedan od najvećih svjetskih autoriteta za world glazbu i jazz, O’aro za izdavačku kuću Cobal 2018. izdaje album Ann O’aro, prepun predivnih kreolskih šansona, za koji je jedan kritičar napisao da je zvuk samog Réuniona.
Na albumu su instrumenti – truba, sati, rouleur, euphonium, piccolo, kayanm, flaute – mješavina tradicionalnih i modernih. Sa spomenutim Danyèlom Warom, najpopularnijim i najcjenjenijim izvođačem maloye, 2019. i 2020. ide na turneju po Francuskoj i Réunionu.
Godine 2019. objavljuje dvojezičnu francusko-reunionsko-kreolsku zbirku poezije pod naslovom Saplë lo shien – Cantique de la meute. Sljedeće godine izdaje svoj drugi album, Longoz, a 2024. godine i treći album, Blueu.
U intervjuima ističe da joj je pisanje stihova lakše na reunionskom kreolskom, koji je intimniji i siroviji od francuskog. Kreolski je također i „jezik zabrana“. Pjeva, dakle, uglavnom na kreolskom, a svoje francuske prijevode naziva ne toliko prijevodima koliko interpretacijama; progovaranje o vlastitoj prošlosti na dva jezika pomaže joj da je bolje razumije.
Poput ploča koje je Brigitte Fontaine napravila sa svojim partnerom Areskijem, O’aro reinterpretira i redefinira tradicionalne zvukove. Tu i tamo njezin se glas pojavljuje bez pratnje, dok joj se na drugim pjesmama pridružuju članovi benda kao harmonijska pratnja.
Ann ima izuzetno karizmatičan scenski nastup. Uz instrumentalnu pratnju benda, tradicionalne udaraljke, trombon i elektroniku, njezin glas oduzima dah svojom jasnoćom i snagom. U svojoj glazbi koristi kompleksne melodije, maštovitu instrumentalizaciju… Ona je glas otpora žena s Réuniona.
Gostovala je u nekim srednjim školama, uključujući Moulin Joli, gdje su djeca uvježbavala njezinu pjesmu “Kap Kap”, koja se bavi silovanjem djece i uključuje reference na ejakulaciju. U toj se pjesmi suočava sa svojim ocem. Pjesmu u bilješkama albuma opisuje kao „preklapanje gledišta tijekom incestuoznog seksualnog čina.“ Govoriti o tome, pjevati, stvarati glazbu znači naučiti razmišljati, objašnjava.
Kaže da je nakon prvog albuma često čula komentare od ljudi koji nisu bili oduševljeni njenim odabirom tematike. “Ah, to što radiš je super. Ali kada ćeš pjevati o nečemu drugome?”, govorili bi joj. “Da pjevam ljubavne pjesme, nikad mi nitko ne bi postavio to pitanje,” odgovorila je Ann. Htjela je na određeni način uvažiti te komentare, ali istovremeno nastaviti s temama koje su joj osobno najbitnije. Stoga je uzela materijal s prvog albuma i poigrala se njime, koristeći neobične ritmove, izokretanje jezika… „To je za mene elastičnost. Omogućilo mi je da nastavim raditi što želim, bez svih tih komentara i zabrana,” kazala je.
O’aro je odabrala glazbu ne samo kao način suočavanja s traumom incesta, već i da da glas nečemu što je općenito potisnuto na Réunionu. Za portal Pointbreak kaže: „lokalno društvo još uvijek je mizogino, nesigurno i opasno za žene. Imamo rekordnu stopu incesta i nasilja nad ženama unutar obitelji. Takvi incidenti u medijima se nazivaju “zločinima iz strasti”, iako je zapravo riječ o femicidu. Stvari se kreću, puno je nade, ali i dalje su tu problemi s alkoholom i još uvijek je vrlo prisutna objektivizacija žena.”
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
