Kada je 1894. godine irska feministkinja Sarah Grand upotrijebila izraz „Nova žena“ za emancipiranu ženu koja svoju svrhu traži onkraj reproduktivne funkcije, time je nadjenula ime toposu koji se već bio dobrano proširio u angloameričkoj, napose britanskoj, kulturi. Bio je to jedan od najistaknutijih izraza krize rodnih uloga izazvane prodorom žena u svijet rada, obrazovanja i politike, a ubrzo je dobio i svoje inačice diljem Sjeverne polutke.
Na poseban je način „Nova žena“ figurirala u kasnom Osmanskom Carstvu. Tamo iskrsava tijekom perioda sveopćeg preustroja države po nazivu Tanzimat (1839.-1876.), i postaje svojevrsna crta razgraničenja između samopojmljene zaostale prošlosti i napredne budućnosti.
U duhu višestoljetnog teokratskog apsolutizma koji je postavljao ozbiljna ograničenja javnom diskursu, institucionalne promjene nisu se odvijale toliko u dosluhu sa zahtjevima populacije koliko su te zahtjeve tek imale uobličiti. Stoga je u usvajanju tanzimatskih odredbi veliku ulogu odigrala osmanska inteligencija. Modernistički osmanski intelektualci pisali su djela kojima je cilj bio mobilizirati, prosvjećivati i politizirati javnost kako bi s vremenom formirali građansko društvo kadro iznijeti do kraja put zacrtan uvedenim reformama.
Simbol toga novoga puta bila je upravo „Nova žena“. Do tada zaglavljen u koloturu obiteljske egzistencije, ženski identitet pretvorio se u svojevrsno bojno polje na kojemu se imalo raskrstiti s atavizmom, autokracijom i njima pripisanim vojnim neuspjesima zbog kojih je osmanski imperij i prozvan „bolesnikom na Bosporu“. Kada je ovaj bolesnik konačno i izdahnuo, „Nova žena“ predstavljala je i gradivni materijal nacionalne države koja je zauzela njegovo mjesto. Međutim, sve se to odvijalo po već dobro prokušanoj patrijarhalnoj formuli, pa je tako i sam Mustafa Kemal Atatürk, otac (!) Republike Turske, u svojim govorima isticao da najviša ženina zadaća ipak nije ništa drugo doli – majčinstvo.
Rodne uloge ostale su tako prilično fiksne, jer su i same imale fiksirati mladu tursku naciju razorenu teškim građanskim ratom i neimaštinom. Dakle, u turskom kontekstu ideal „Nove žene“ nije bio izboren kolektivnim snagama „odozdo“, nego nametnut vladajućom ideologijom. Književnost se ovdje ponovno pokazala kao moćan posrednik između vlasti i naroda; „Nova žena“ progovarala je turskom čitateljstvu u liku heroina turcističkih i socijalnacionalističkih romana, među kojima su se nedvojbeno isticali oni autorice Halide Edib Adıvar (1882. – 9. siječnja 1964).
Poput ostalih turskih pisaca ranog republikanskog perioda, Halide je pripadala klasi angažiranih intelektualaca, odnosno učitelja, akademika, umjetnika i novinara koji su aktivno sudjelovali u javnom životu. Osobno i političko u njezinim su se romanima potpuno prožimali, tvoreći dokument njezina vremena i nje same u tom vremenu. A kao svestrana intelektualka stasala u doba jedvitog provirivanja žena iz skrovitosti privatne sfere, Halide Edib imala je štošta za kazati.
Rođena u aristokratskoj obitelji u sumrak osmanske moći, Halide Edib odmalena je bila okružena različitim kulturama, što se odrazilo i na njezinu obrazovanju. Godine 1901. postaje prva osmanska muslimanka s diplomom američkog ženskog koledža u Istanbulu, a već u srednjoj školi počinje dobivati nagrade sultana za prevoditeljski rad. Nakon Mladoturske revolucije 1908. godine, kojom je restauriran ustav iz 1876. godine i otpočeto razdoblje ideoloških promjena, Edib se oglašava u domaćim časopisima kako bi se javno zalagala za ženska (i ljudska) prava. Time si priskrbljuje prvi od nekoliko progona iz domovine pod prijetnjom smrću te odlazi u Egipat i Englesku, a po povratku u osmansku prijestolnicu zapošljava se kao učiteljica i školska nadglednica. Također nastavlja s publicističkom djelatnošću te ubrzo objavljuje svoje prve romane.
U to doba Edib se rastaje od svoga prvoga muža uslijed njegova inzistiranja na uzimanju druge žene. S drugim pak mužem tijekom Rata za nezavisnost (1919.-1922.) odlazi na bojište u Anadoliju kao ratna reporterka i medicinska sestra, za što je kasnije odlikovana medaljom za posebne doprinose u ratu. S time na umu, njezin bi se ljubavni život mogao uzeti kao alegorija prelaska sa šerijatske tradicije Osmanlija na novi modus bračnog zajedništva procvao pod paskom patriotskog žara.
U tom smislu Halide Edib i sama utjelovljuje kemalističku viziju „Nove žene“ koju vješto artikulira u svojim pričama. Ženska borba za nju ne može biti sraz spolova, već pregnuće za ravnopravnom raspodjelom dužnosti i odgovornosti, skladnom ravnotežom rodnih uloga namjesto njihova nadilaženja. Razvidno je to u dvjema činjenicama: njezinom priključivanju čuvenoj skupini Türk Ocaǧɪ koja zagovara panturanizam, te osnivanju prvog turskog feminističkog društva zvanog Teali-i Nisvan Cemiyeti (Društvo za uzdizanje žena). Načelo ovoga kluba nipošto nije smjeralo emancipaciji žena od nametnutih društvenih ograničenja; štoviše, kroz aktivnosti poput brige za turske vojnike te satove domaćinstva žensko pitanje bilo je sasvim podređeno projektu osnaživanja nacije.
Što je onda kod Halide Edib bilo istinski feminističko? Je li se njezino djelovanje na ikoji način suprotstavljalo patrijarhatu koji je u kemalističkom režimu očigledno obnavljan pod krinkom emancipirane ali kreposne nacionalistkinje?
U odgovoru na to pitanje mogla bi nam pomoći epizoda američkog mandata. Naime, na samom početku Rata za nezavisnost Edib je otvoreno podržala prijedlog nekih osmanskih intelektualaca da SAD kao “neutralna sila” na neko vrijeme preuzme kontrolu nad tada već vrlo suženim osmanskim teritorijem kako bi se spriječio rasap zemlje i ubrzala njezina modernizacija. Mustafa Kemal, s kojim je do tada bila u prisnim odnosima, odbacuje ovu ideju, i premda Edib u tom trenu uživa status nacionalne heroine zahvaljujući svom vatrenom govoru na Sultanahmetu prilikom grčke okupacije grada İzmira, radikalni kemalisti nikada joj nisu oprostili ovaj istup protiv Atatürka. Ako je sama zamisao suradnje s Amerikom iz perspektive borbe za nezavisnost i bila promašena, u njoj je bilo znakovito suprotstavljanje dominantnom mišljenju i evet-efendijama koji su s vremenom ispunili predsjednikov kabinet. Ta će sumnja poprimiti jasnije obrise tijekom njezina drugog egzila iz zemlje zbog muževa priključivanja liberalnoj političkoj opoziciji.
Narednih četrnaest godina Halide tako provodi putujući, pišući i držeći predavanja po sveučilištima. U to doba nastaje i njezino djelo Dućan s muhama, bildungsroman o djevojčici Rabiji čiji razvojni put simbolizira tranziciju Osmanskog Carstva u Republiku Tursku, ali predlaže i antidot užurbanom pozapadnjenju koje je, čini se, prije otuđivalo tamo gdje je trebalo ujediniti. Znakovito je već i Rabijino ime, nadahnuto prvom ženskom sufijkom, Rabijom al-‘Adawiyyom, čiji nauk ističe moć božanske ljubavi da nadiđe kategorije dobra i zla.
Tu će misao Edib istraživati kroz univerzalni duhovni jezik (doduše s islamskim predznakom) koji spaja ljude različitih etnija, nacija i religija, pa tako i Turskoj, uglavljenoj između tradicionalizma i moderne, pokazuje put prema budućnosti. Rabija poštuje svoje religijsko nasljeđe, no prevladava i neka od ograničenja koja ono postavlja ženama; ona je Halidina verzija „Nove žene“: tradicionalna ali ne i submisivna, emancipirana ali ne i otuđena.
Kroz čitav svoj – prilično impresivan – literarni opus Edib će na ovaj ili onaj način istraživati modalitete života koji bi prihvaćali različitosti bez da izgube svoje kulturno uporište. Kako je njezin nacionalizam s vremenom prerastao u internacionalizam, tako je postajalo jasnije da, premda ne nužno izrijekom, žensko pitanje označava njegov temeljni dio.
Uzmimo njezinu autobiografiju, Memoari Halide Edib Adıvar. Premrežujući osobnu i kolektivnu povijest, Memoari opisuju aktivnu ulogu žena u krojenju mlade turske nacije, što se može protumačiti kao istovremeno učvršćivanje i razlamanje patrijarhata: žena je zaslužna za reprodukciju i ustrajanje patrijarhalnog društva, no sama ta činjenica, poput kakvog epistemološkog trika koji nas zavarava predodžbom jedinstva tamo gdje je zapravo mnoštvo različitih dijelova, pokazuje da historija, država i nacija nisu igrarije krvožednih pojedinaca, nego proizvod svakodnevnih ljudi čije djelovanje s vremenom dovodi do seizmičkih promjena. Autorica Sevinç Elaman povezat će ovo razlamanje monolitne moći Muškaraca, Otaca i Vođa s bahtinijanskim tumačenjem Halidinih romana.
Usuprot interpretima koji Halidin književni rad smatraju ideološkom potkovom kemalističkoj „Novoj ženi“, pa slijedom toga i tragične završetke njezinih brojnih ranijih priča čitaju kao upozorenje ženama koje zastrane od ovog normativa, Elaman se poziva na nazor filozofa Mihaila Bahtina da dijaloški roman nije izraz jedinstvene i cjelovite svijesti čiji su mnogi glasovi tek različite modifikacije, već međuodnos partikularnih, posvema zasebnih svijesti, odnosno polifonija ravnopravnih gledišta. Elaman će reći da Adıvar kroz opsežnu psihološku karakterizaciju svojih ženskih likova nastoji oslikati njihov unutarnji sukob između nametnutih uloga i težnje za samoostvarenjem izvan njih – za istinskim novitetom „Nove žene“.
Nažalost, suprotstavljenost ovih dvaju polova našla je svoje razočaravajuće ispoljenje u nedavno otkrivenim informacijama o Halidinu sudjelovanju u turcizaciji armenske siročadi. Neki su taj čin odmah izjednačili s genocidom nad Armencima, što je, s obzirom na veću lakoću s kojom su ljudi nekoć mijenjali identitet kako bi preživjeli, pomalo užurban zaključak. Izvjesno je da je u ratnim godinama zagovarala i provodila asimilaciju Armenaca, iako je kasnije osudila genocid i izrazila žaljenje zbog svojih postupaka.
Je li ova kontroverza dovoljna da se Halide Edib Adıvar potpuno izbriše iz feminističke baštine? Činjenica da autorica koja je čitava života isticala opasnost lažnih binoma i sama zapadne u proturječja možda ipak ne svjedoči njezinom osobnom neuspjehu i manjku integriteta, nego teškoj prohodnosti toga trećega puta, puta pomirenja i sinteze, u doba zaoštravanja sukoba, ratnih razaranja i opetovanog pakiranja patrijarhata u nova izdanja. Možemo li se danas imalo poistovjetiti s tom pozicijom?
