Ana Lua Caiano rođena je 1999. godine u Lisabonu. Odrasta uz zvukove klasičnih portuglaskih kantautora koje su obožavali njezini roditelji. Kao djevojčica, učila je klasični klavir, a kasnije pohađa školu jazza. S 15 godina počinje stvarati vlastite skladbe, piše i pjeva za nekoliko bendova i svira sintisajzer. Sluša umjetnike poput Björk i Portishead, ide na radionice, uči o musique concrète, grupnom pjevanju…
Slobodu koju je priželjkivala, a nije pronalazila u glazbenom obrazovanju, dobila je tek za vrijeme pandemije, kada je počela eksperimentirati kod kuće, u izolaciji, spajajući elektroničku glazbu s tradicionalnim portugalskim folkom, koji opisuje ovako:
“Kada govorim o tradicionalnoj portugalskoj glazbi, ne govorim o fadu, govorim o vrsti zvučnosti koja se pjeva na selu koristeći kanone, harmonije i zbor. Uglavnom se prenosilo usmeno.”
Ana Lua vjeruje da tradicionalna glazba konstantno evoluira, govoreći da “danas možete stvarati tradicionalnu glazbu pomoću računala i otvarati teme koje nisu bile relevantne ili nisu postojale u prošlosti.” Tradiciju je, kaže, važno čuvati, ali ona u tu, često okamenjenu, tradiciju udahnjuje novi život, reinterpretira je i transformira za 21. stoljeće.
Budući da za vrijeme lockdowna i izolacije nije mogla svirati s drugim glazbenicima, Caiano je kod kuće počela eksperimentirati s elektro-teksturama i klupskim ritmovima. Sa sestrom Joanom smišlja “vježbu” koja im pomaže prebroditi lockdown: Ana Lua bi svaki tjedan napisala novu pjesmu, dok bi Joana snimila popratni video. Pjesme gradi koristeći ritmičke instrumente (bas bubanj, adufe, brinquinho) inspirirane portugalskom tradicijom iz regija Beira Alta, Madeira i Minho. Zatim bi dodala klavijature i tekstove preko melodija koje slijede naslijeđe portugalskih protestnih pjesama iz 1970-ih i politički angažiranih umjetnika poput Josea Afonsa, Fausta Bordala i Sérgia Godinha, ali i modernije utjecaje. Također, kao veliku inspiraciju navodi zvuk kudura – žanra koji spaja tradicionalne ritmove afričke zemlje Angole s technom i houseom – i bend Buraka Som Sistema.
Godine 2022. snima prvi singl, “Nem Mal Me Queres”, prvu online sesiju uživo, i predaje materijal Womexu, utjecajnoj globalnoj glazbenoj izložbi koja se te godine održavala u Lisabonu. Polako pronalazi međunarodnu publiku. Uslijedilo je par EP-a (Cheguei Tarde a Ontem iz 2022. i Se Dançar É Só Depois iz 2023.) i nastupa na festivalima, uvijek kao samostalna izvođačica ili one-woman bend, s midi klavijaturom, samplerom, looperom i kolekcijom udaraljki.
Caiano priprema teren za izlazak prvog albuma, Vou Ficar Neste Quadrado, na kojem se vraća početnoj zbirci pjesama napisanih tijekom pandemije, dorađujući ih i koristeći u međuvremenu stečeno znanje i iskustvo, a njezini tekstovi dobivaju nove slojeve značenja. Kaže da se tijekom procesa stvaranja albuma osvrnula na ono što je radila prije nekoliko godina i shvatila kako te pjesme i sada mogu imati smisla. Album je izašao 15. ožujka 2024. i fascinantna je fuzija art i glitch popa, portugalskog folka i utjecaja eksperimentalne globalne klupske glazbe. Ritmičan, misteriozan, eklektičan, prožet osjećajem anksioznosti, koristi mehaničke ritmove, višeglasje, ponegdje i a capella pjevanje, distorziranu i minimalističku elektroniku i zakučastu i nedokučivu “vibru” i atmosferu.
Anin stvaralački proces obično počinje s malom idejom o melodiji, koju snima i stavlja u računalo, gdje stoji na “čekanju” i do godine dana dok ona ne prođe materijale i odabere one koji funkcioniraju. U kreativnom procesu koristi “sve što pronalazi oko sebe” – objekte koje nalazi uokolo za proizvodnju zvučnih efekata, sjećanja na glazbu koju je slušala kao dijete za inspiraciju za nove melodije… Na pozornici, ona demonstrira osobni proces pisanja pjesama, ponavljajući isječke ritmova i vokala, dodajući klavijature i melodije koje se ponavljaju, postupno oblikujući pratnju svojem prekrasnom, ekspresivnom glasu.
Ana bi voljela da se njezina glazba i “vidi”, a ne samo čuje. Zato koristi video kao važan način predstavljanja svojih pjesama. Vizualni identitet svake pjesme je ključan, pa zato snima kratke nadrealističke filmove koji pokušavaju proširiti ideje glazbe. Kad god misli da je relevantno, u svoje videozapise i na pozornicu ugrađuje elemente iz portugalske tradicionalne kulture.
Njezini tekstovi bave se političkim temama (npr. stambena kriza u Portugalu) i povezuju je s tradicijom revolucionarne portugalske glazbe iz sedamdesetih koja je dala znatan doprinos svrgavanju diktature. Ona sama se referira na tu tradiciju kao polazišnu točku i veliku inspiraciju. Pjesma “Se Dançar É Só Depois” kritizira prekarni, iscrpljujući rad (lik u pjesmi, unatoč napornom radu, ne uspijeva osigurati “sobu za dvoje”), a kako bi naglasila nedostatak vremena i količinu posla nametnutog ljudima, u ovoj pjesmi Ana je upotrijebila zvukove zidnih satova i strojeva.
Kaže da je većina njenih tekstova inspirirana razgovorima koje je načula ili kojima je prisustvovala. Neki su pak zapažanja o životu, poput naslovne pjesme s albuma, koja daje sarkastičan pogled na način na koji ljudi provode dane, zaglavljeni u “kvadratu”, udobnom mjestu koje se boje napustiti: „Sjedni i gledaj sunce, sunce daleko, gledaj sunce tako daleko / Ostanimo sjediti dok se noć ne vrati doma.”
Tradicionalni utjecaji koje Ana navodi uglavnom su muški umjetnici, ali u njezinoj glazbi i videima u središtu su žene i ženski glasovi. Sama navodi da za vrijeme diktature žene nisu imale ista prava kao muškarci, a kantautorice su bile izuzetno rijetke. Čak ni prije 15 godina u Portugalu nije bilo mnogo žena koje su i pjevale i pisale vlastitu glazbu. Ipak, u današnje vrijeme može se vidjeti mnogo više kantautorica, što je, smatra Ana, “stvarno poticajno i za druge žene.”
