Objavljeno

Zsófia Lóránd: Seksualna revolucija u Jugoslaviji bila je dio patrijarhalnog sustava

Detalj s naslovnice knjige (Fraktura, 2020.)

U izdanju Frakture objavljen je hrvatski prijevod knjige Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji (The Feminist Challenge to the Socialist State in Yugoslavia, Palgrave Macmillan, 2018.) mađarske povjesničarke Zsófije Lóránd, koja je nedavno gostovala na festivalu Feminizam je za sve u Zagrebu. Knjiga donosi povijest feminističkoga pokreta u Jugoslaviji, ali i niz osobnih povijesti. Riječ je o segmentu povijesti koji često ostaje neosvijetljen u velikim političkim narativima, ali je bez njega zapravo nemoguće dobiti cjelovitu sliku događaja prije raspada Jugoslavije i ratova koji će uslijediti.

Sa Zsófijom smo razgovarale o marksizmu i “ženskom pitanju”, odnosu feminizma i umjetnosti, dvostrukim standardima i seksualnosti, feminističkim časopisima i nasljeđu aktivizma 1970-ih i 1980-ih.

Što razlikuje feminizam u Jugoslaviji od feminističkih pokreta u ostatku Europe i Sjevernoj Americi? Kako se „žensko pitanje“ moglo objasniti s pozicije marksističke kritike na društvo?

Razlika, naravno, leži u socijalističkom kontekstu. Moja knjiga obrađuje feminističku kritiku marksističkog viđenja „ženskog pitanja“, koje se uvijek smatralo sekundarnim u odnosu na pitanje klase, kao nešto što više neće biti problem jednom kada klasna podjela društva nestane. U isto vrijeme, dogodio se nevjerojatan proces emancipacije socijalističke žene, s društvenim i ekonomskim pravima koja su do tada bila nezamisliva.

No, feministkinje u Jugoslaviji, iako su bile svjesne da je socijalizam učinio puno za žene, isticale su da je ugnjetavanje žena kompleksnije od biološki predodređene razlike ili nečega što se može riješiti klasnim pitanjem. Bile su među prvima koje su ukazale na rodnu utemeljenost ženskog ugnjetavanja i načina na koji društvo, kultura, odnosi između spolova kao i, naravno, ekonomske prilike utječu na to. Kada je u pitanju kritički ili revizionistički marksizam, smatram da je rad Nadežde Čačinovič i Nede Ler Sofronić izrazito bitan. One čitaju Blocha i Marcusea, ali nadilaze njihove argumente, priznajući u isto vrijeme važnost i socijalizma i klase. Čačinovič je isticala da je oslobođena i samosvjesna žena ključni preduvjet za stvaranje pravednog društva. Promjena se treba dogoditi na više razina – ne samo na društvenoj, nego i osobnoj.

Kako vidite vezu između feminizma i umjetnosti u Jugoslaviji?

Umjetnost je bila prostor gdje su feminističke ideje mogle biti izražene na kompleksan i višeznačan način. Bila je to izuzetno bitna interakcija između kustosa, teoretičara, kritičara i umjetnika, koja je pridonijela izvanrednom korpusu umjetničkih djela, književnosti i teorije koji su promišljali društvo i politiku. Iz tog razloga, tome sam posvetila cijelo poglavlje, ali čak ni u njemu nije obuhvaćeno sve. Naglasila bih važnost djelovanja feminističkih kustosica, osobito u beogradskom SKC-u, a to je vrijeme kada danas poznate književnice i umjetnice, kao što su Sanja Iveković i Slavenka Drakulić, započinju svoje karijere. Irena Vrkljan već je bila poznata kao pjesnikinja, ali njezini su se romani, izrazito bitni za feminizam, pojavili u isto vrijeme kada su započele aktivnosti novog jugoslavenskog feminizma. Nisu se sve umjetnice i književnice identificirale kao feministkinje, ali to ne znači da njihova djela nisu doprinijela novim formama feminističkog i ženskog pisma.

U knjizi navodite da se periodizaciji feminističke aktivnosti treba pristupiti s oprezom. Možete li razjasniti tu tvrdnju? Mislite li da je pogrešno “razlamati” feminističku aktivnost na valove, odnosno periode?

Feministička povijest je kompleksna i prilično ovisna o kontekstu. Važno je moći govoriti o fazama, periodima, pa čak i valovima. Ono o čemu govorim u svojoj knjizi jest da je „drugi val“ problematičan izraz iz razloga koji su mnogi prije mene istaknuli, a to je da nosi opasnost od pretjeranog pojednostavljivanja feminističke povijesti. S jedne strane sugerira da je feministički pokret sve do 1960-ih bio jedan homogeni „val“, ili pak da se ništa nije dogodilo u razdoblju između sufražetskog pokreta na prijelazu stoljeća i 1960-ih. U isto vrijeme, uvijek naglašavam da izraz „drugi val“ može biti koristan u svrhu identifikacije oživljavanja feminističke misli i prakse 1960-ih i 1970-ih koja je započela na Zapadu, a imala globalni utjecaj. Stoga, kada se spomene „drugi val“ svi znaju na što se misli, što je dobro, ali trebamo biti svjesne toga da je izraz sam po sebi problematičan.

Zsófia Lóránd

Jedno od poglavlja posvetili ste „seksualnoj revoluciji“ kao obliku oslobođenja žene. U ovom kontekstu spominjete neke književnice i umjetnice. Koja je bila njihova interpretacija „seksualne revolucije“?

Zapravo, pišem o suprotnom, o tome kako je ono što je tada prezentirano pod krinkom „seksualne revolucije“ bilo ustvari iznimno patrijarhalno. Ta situacija otvorila je neke mogućnosti za otvoreniji razgovor o seksualnosti, čak ga je i forsirala, ali to ne znači da je ona bila oblik oslobođenja za žene, nipošto. Jako mi se sviđa kritika Jasenke Kodrnje i Slavenke Drakulić tog novonastalog veličanja seksualne revolucije: obje autorice tvrde kako bi revolucija u marksističkom smislu sa sobom trebala donijeti radikalnu društvenu promjenu, što se nikako nije dogodilo u spomenutom slučaju. Žene su i dalje viđene kao pasivne, kao seksualni objekti umjesto subjekti. U tom smislu, seksualna revolucija bila je dio patrijarhalnog sustava, bez revolucionarne promjene.

Kada su u pitanju časopisi koji se Jugoslaviji objavljuju 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, koji biste istaknuli kao najutjecajniji u smislu promicanja feminističkih ideja i zašto?

U svojoj knjizi pišem o Bazaru, Svijetu i Startu, kao i o Jani i Mladini iz Slovenije. Ovi su časopisi bili oni s najviše feminističkih sadržaja, dopirući do stotina i tisuća čitateljica. Svi su, naravno, bili različiti: Bazar je, na primjer, bio klasični tabloid i mnoštvo tema trebalo je biti predstavljeno na pojednostavljen način, dok se Start ponosio svojom intelektualnom kvalitetom. Stoga, kada bismo ih usporedili, mogli bismo reći da su oba služila svojoj svrsi. Bilo je izrazito pozitivno što postoje raznoliki mediji za širenje feminističkih ideja, bila to recenzija najnovije knjige Shere Hite ili Élisabeth Badinter u Startu ili serija članaka o obiteljskom nasilju u Bazaru. U Jani se, recimo, pojavljuju tekstovi Mace Jogan, koja tvrdi da nema potrebe za feminizmom u Jugoslaviji, kao reakcija na feministička pisanja filozofkinje Blaženke Despot. Tu su i akademski časopisi poput Argumenata ili pak studentska štampa (Student i Vidici), koji objavljuju posebne temate ili rubrike o feminizmu.

Muška nagost bila je poprilično kontroverzna pojava u Jugoslaviji, kao što možemo vidjeti iz situacije kada je izdanje Poleta iz 1980. godine cenzurirano zbog nagih fotografija golmana Mirana Šarovića, a sudsko vijeće Okružnog suda u Zagrebu opisalo je taj broj časopisa kao pornografiju. U isto vrijeme časopis Start, jugoslavenska verzija američkog Playboya, bio je vrlo popularan, ciljajući prvotno na mušku publiku. Kakvo je stanje danas postoje li i dalje dvostruki standardi kada su u pitanju muška i ženska nagost?

Itekako. Dvostruki standardi postoje i kada je u pitanju ženska nagost: modeli u bikiniju na billboardima sasvim su normalna pojava, dok dojenje u javnosti ili na poslu još nije tolerirano, a majke dojilje trpe komentare i neprijatne poglede. Također, u slučaju Starta, bilo je važno da se koriste fotografije agencija sa Zapada, a ne žena iz Jugoslavije, jer bi to sa stajališta vlasti predstavljalo problem. Dodala bih i da je Start bio većeg intelektualnog karaktera nego Playboy: ovdje su bili objavljeni razgovori s Rolandom Barthesom, Ericom Hobsbawmom i I. B. Singerom. Isto tako, Start je bio kritičniji kada je u pitanju politika u Jugoslaviji, što si je mogao priuštiti s obzirom na financijsku neovisnost. Takvu neovisnost stekao je, naravno, prodajom mnoštva primjeraka, čemu je zasigurno pomogao pornografski sadržaj. Ovo predstavlja fascinantan primjer načina na koji je funkcionirala cenzura u socijalističkoj Jugoslaviji i načina na koji je ona povezana sa ženskim pravima.

Što se dogodilo s feminističkim „sestrinstvom“ nakon nasilnog raskida Jugoslavije? Je li bilo nacionalističkih težnji unutar feminističkog pokreta, kako je početak rata utjecao na pokret?

Ana Miškovska Kajevska napisala je odličnu knjigu o tome, uspoređujući feminističku scenu u Beogradu i Zagrebu tijekom rata. Ona nudi suptilnu analizu različitih stajališta i napetosti između antinacionalistički nastrojenih feministkinja i onih koje su zauzele više patriotski ili nacionalistički stav (postoji, naravno, jasna granica između ta dva termina). U knjizi se na istančan način pristupa ovim uistinu teškim i bolnim sukobima i nastoje se prikazati razlozi koji stoje iza odabira žena. Jugoslavenska se mreža, međutim, nije raspukla samo iz političkih razloga: do rastrojavanja je došlo i jer više nije bilo zajedničkih platformi, ni fizičkih, zbog granica, ni onih intelektualnog karaktera s obzirom da časopisi, konferencije i klubovi više nisu bili na raspolaganju.

Koliko su bili bitni međuodnosi feminizma i drugih pokreta za ljudska prava, kao što su to LGBTQ ili multikulturalizam, kao i pokreta za očuvanje okoliša?

U 1970-ima i 1980-ima djelovala je važna platforma, prvenstveno u SKUC-u u Ljubljani, gdje su se „zeleni“, punk, gay, lezbijske i feminističke aktivistkinje i aktivisti mogli sastajati i učiti jedni od drugih. Treba spomenuti i mirovne pokrete. Postojale su neke nesuglasice i rasprave između tih skupina, ali su lezbijski i feministički pokret bili usko povezani, što je, po mom mišljenju, bilo sjajno za feminizam. Postojalo je toliko ideja i novih razina kritičnosti, što je dovelo do osnaženog i ohrabrenog feminizma 1980-ih. Ako pogledate povijest ostalih disidentskih i protestnih pokreta u socijalističkoj istočnoj Europi, uključujući Jugoslaviju, vidite da su muškarci preuzeli vladajuće uloge sve do promjene režima 1989. godine. U jugoslavenskim feminističkim krugovima, kroz organizaciju diskusijskih grupa namijenjenim isključivo ženama, žene su naučile kako preuzeti vodeće uloge, kako se bolje izraziti i organizirati te kako se bez straha nazivati feministkinjom.

Za potrebe pisanja knjige razgovarali ste s nekoliko feministkinja koje su aktivno zagovarale prava žena u Jugoslaviji. Kakvo je vaše viđenje tog perioda aktivizma i njegove ostavštine?

Nadam se da se to vidi i u knjizi: duboko sam impresionirana bogatstvom, inteligencijom i hrabrošću feminizma tog vremena. Tada je postojala neka vrsta znatiželje i osobne otvorenosti ka novim idejama, iz čega bismo mogle učiti i danas. Također, trebale bismo provoditi više vremena čitajući tekstove iz tog razdoblja: o klasi i rodu, ali i ženama i umjetnosti, ženama i književnosti. A da ne govorimo o tekstovima o nasilju nad ženama. Postoji mnogo teorijskog znanja, kao i onog aktivističkog, koje se tijekom vremena nakupilo, a koje bismo trebale više cijeniti.


Povezano