28.10.1989.

Moja Afrika, ili, tražeći Vedu

Veda Zagorac na Akropolisu (foto: Zdravko Pečar / Wikimedia Commons)

O Vedi Zagorac, političkoj radnici, ekonomistkinji i spisateljici, čije se ime nalazi upisano uz ime dr. Zdravka Pečara na ulazu u Muzej afričke umjetnosti u Beogradu, danas se malo zna. Iz niza razloga Veda je uglavnom zaboravljena i isključena iz muzejskog, ali i šireg društvenog diskursa usprkos ključnoj ulozi koju je imala za pokretanje ovog jedinstvenog projekta.

Rođena je kao Cvijeta-Đurđica Zagorac 1914. godine u selu Šišinec pored Lekenika, u obitelji Andrije Zagorca i Slave Ugrenović. Nakon smrti oca u Prvom svjetskom ratu, majka se brinula o Vedinom obrazovanju te joj prenijela revolucionarne ideje. Nakon završetka realne gimnazije 1931. godine, Veda upisuje studij filozofije i njemačkog u Beču, a kasnije i Ekonomski fakultet u Zagrebu, koji je završila 1941. godine.

Za vrijeme studija politički se aktivira; već 1934. ulazi u Savez komunističke omladine Jugoslavije, a dvije godine kasnije u Komunističku partiju, za koju je obavljala različite zadatke na relaciji Zagreb-Pariz-Beč. O Vedinoj posvećenosti idealima komunističke partije svjedoči njezina izjava da “otkako sam postala svesna društvenih zbivanja, moj je život tako povezan sa partijom da nema nikakvih drugih doživljaja koji bi se događali izvan toga.” Bila je urednica lista Žena u borbi, članica redakcije Ženskog svijeta i članica glavnog odbora AFŽ-a. Postala je bliska suradnica Josipa Broza Tita, na čiji je nagovor 1939. kupila kuću u Zagrebu u kojoj je Tito često tajno boravio, a koja se danas nalazi u sklopu Vile Zagorje. Iako je 1963. Veda kuću poklonila Gradskom komitetu SKH Zagreb, zbog nesređenih zemljišnih knjiga desetljećima kasnije kuća će postati predmetom vlasničkog spora.

Zanimljivo je sagledati i njena kasnija razmišljanja o položaju žena u narodnooslobodilačkoj borbi (čijim je idealima ipak ostala vjerna do kraja):

žene [su] u ilegalnom periodu života i rada naše Partije bile ravnopravne sa muškarcima. Tek pri kraju rata naše društvo postaje muško. Danas je ono totalno muško društvo. Žene su u toku rata bile sjajne. To im niko ne može poreći kao i to da im je bilo neuporedivo teže. Vidite žene su u ratu gubile menstruaciju, zbog velikih fizičkih napora i gladi.”

Veda i Zdravko s Titom i Jovankom (foto: Muzej Jugoslavije)

Nakon smrti prvog supruga Teodora Stanivukovića, Veda se udaje za novinara Zdravka Pečara, s kojim će provesti više od dva desetljeća na afričkom kontinentu. U tom periodu mnogi Jugoslaveni putuju u zemlje Afrike i Bliskog istoka u svrhu jačanja veza u okviru Pokreta nesvrstanih. Veda je, primjerice, neko vrijeme obavljala funkciju atašea za kulturu u jugoslovenskoj ambasadi u Tunisu te pisala reportaže za Borbu i Oslobođenje, a Zdravko je radio kao diplomat i ambasador u sedam afričkih država. Zajedno su pisali tekstove i knjige o Africi, ali i ženskom pitanju. Primjerice, knjiga Egipat: zemlja – narod – revolucija (1958.) sadrži poglavlje posvećeno položaju žena u Egiptu, u kojem se navodi da unatoč “ogromnom progresu” žene se i dalje susreću s diskriminacijom u polju obrazovanja i tržišta rada, a spominju se i prve feminističke organizacije i aktivistkinje kao što su Hoda Shaarawi i Doria Shafik.

Na njezinu inicijativu Veda i Zdravko u Africi su počeli sakupljati umjetničke i svakodnevne predmete, a 1974. godine svoju su zbirku od 1200 predmeta darovali Gradu Beogradu,​*​ koji je tri godine kasnije osnovao Muzej afričke umjetnosti: zbirka Vede i dr Zdravka Pečara, prvi i jedini muzej u regiji posvećen kulturama i umjetnosti afričkog kontinenta.​†​

Sve što smo putujući uporno savanama zapadne Afrike svakodnevno sretali – od bleštavog plavog afričkog neba bez oblačka, baobaba, akacija, drveća sa plodovima kapoka ili karitea, nekoliko metara visokih termitnjaka kao veličanstvenih katedrala, ili onih niskih nalik na goleme pečurke što se neprekidno sudaraju sa osovinom i kardanom lendrovera, a sve to na temperature od preko 50 stepeni na suncu – transponovalo se u nestvarne oblike koji su nam stalno lebdeli pred očima, a koje je Afrikanac sa toliko mašte znao da pretvori u određene forme. Zato su te plastike, ti izražaji u drvetu, bronzi, keramici, kamenu, kao i crteži na tekstilu, za nas, uporne afričke lutalice, lepi, bliski i razumljivi, uvek viđeni i doživljeni na licu mesta, kao deo te prirode i deo nas samih.” (iz teksta kataloga Muzej afričke umetnosti, 1977.)

Zgrada Muzeja afričke umetnosti

Zbirka je, kako navodi Olga Manojlović Pintar, “promovisala ideje multikulturalizma i nužnost medijacije razlika kroz inovativne kulturne prakse, kao način senzibilizovanja građana i sinhronizovanja razlika unutar same Jugoslavije.” Otvaranje Muzeja stoga možemo promatrati kao značajan moment u definiranju kulturne politike druge polovice ’70-ih godina, kada se Jugoslavija nastojala pozicionirati kao važan akter u globalnom povezivanju kultura i političkih sistema, promišljajući pritom drugačije modele muzejske reprezentacije.

Uslijed raspada Jugoslavije i raskida s prošlošću, ali i patrijarhalnog modela pamćenja, ime Vede Zagorac danas se percipira gotovo isključivo kroz prizmu uloge koju je imala kao partnerica Zdravka Pečara. U želji da reevaluira Vedin doprinos zbirci te ponudi “kritičko feminističko sagledavanje implikacija (i posledica) koje isključivanje žena iz razmatranja prošlosti ima,” kustosica Muzeja afričke umetnosti Emilia Epštajn istražila je muzejski arhiv u potrazi za Vedom. Svoje istraživanje nazvala je “činom feminističkog čitanja istorije muzeja (i društva),” ali i “neophodnom reakcijom na prisutnost rodno-isključivog modela pamćenja.”

Naime, arhiv Zagorac/Pečar (koji čini tridesetak kutija i fascikala) bio je percipiran kao nevažan, nepristupačan javnosti i isključen iz muzejskog diskursa, a upravo je iz tih materijala razvidno koliko je Veda bila prisutna u društvenim zbivanjima. Izvještavala je o društveno-političkim temama i ženskom pitanju u zemljama Afrike; često bila pozivana da iznese sjećanja i iskustva vezana uz svoj revolucionarni rad te da komentira položaj žena u Jugoslaviji generalno; a iz tekstova o arheološkoj baštini vidljiv je i njen interes za muzejske prakse.

Veda u Karnaku (foto: Wikimedia Commons)

Godine 1967. Veda odlazi u mirovinu, ali nastavlja raditi na izgradnji zbirke. Epštajn posebno ističe pažnju s kojom je Veda pristupala predmetima, osobno ih pakirajući i pazeći da imaju sve potrebne dozvole i plaćene takse. Posebno se potrudila da prenese sidro s jednog broda kojim je prevoženo crno roblje za Ameriku, a upravo to sidro danas stoji na ulazu u Muzej, što Epštajn čita kao “muzeološki čin temeljnog koncipiranja samog Muzeja u okvirima narativa antiimperijalizma i antikolonijalizma.”

Veda i Zdravko razveli su se 1981. godine, no ostali su u dobrim odnosima. Ostatak života provela je u Beogradu, gdje je i preminula 28. listopada 1989. godine.

Veda Zagorac je, zaključuje Epštajn, “značajna za sve one koji istražuju i produbljuju znanja o istoriji KPJ, ali i načine na koje je ona kao žena formirana kroz borbu u Drugom svetskom ratu i rad u novostvorenoj državi SFRJ. U tom smislu ona je dosledno i do kraja života čuvala i implementirala ključne ideje vezane za ovaj period naše istorije.”

Samostalnost, ravnopravnost, slobodu – niko i nikada ne poklanja!” (V. Zagorac)


Izvori:


  1. ​*​
    Ana Sladojević navodi daje Zdravko Pečar zbirku najprije ponudio Rovinju, ali nije naišao na odgovor kakav je očekivao.
  2. ​†​
    Dio zbirke je digitaliziran: http://www.digimau.org/lat

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano