Poznati oglasi Zlostavljane Božice već neko vrijeme kruže raznim društvenim mrežama, ali i po stranicama mnogih feminističkih i progresivnih siteova kao što su Bust, Ultraviolet, V-Day i Mediawatch, nerijetko popraćeni divljenjem i ganućem.
Prikazi na ovim reklamnim oglasima, kreiranima od strane bombajske marketinške agencije Taproot India, neobični su i svojim estetskim rješenjem privlače pogled. Vjerojatno nikome do tada nije palo na pamet prikazati Hindu božice kao što su Laxshmi, Saraswati ili Durga s licima umrljanim suzama i u masnicama, držeći se pritom vjerno drevnih hinduističkih prikaza do zadnje pozlaćene krune i lotosovog lista.
Ipak, bez obzira na to koliko dopadljivi, ovi oglasi u suštini nose duboku problematiku čiji razlozi su višestruki, smatra Sayantani DasGupta, profesorica na Sveučilištu Columbia.
Nasilje nije glamurozno
Postojanje problematike glamurizacije rodno utemeljenog nasilja nije novost, ista je i dalje sveprisutna u pop kulturi bez obzira osvrnemo li se na domenu mode, glazbenih videa ili televizijskih programa, no ono što je zabrinjavajuće i na što upozoravaju razni medijski kritičari/ke poput Jean Kilbourne je činjenica da takvi prizori u medijima potpomažu izgradnji kulture silovanja i društveno prihvaćenog nasilja u stvarnom svijetu.
Stoga, bez obzira na poruku koja se šalje, usvajanje estetskih postulata tzv. slomljene ljepote od strane kampanja za sprečavanje nasilja je duboko problematično. Radionica organizirana u suradnji s Praxis International Advocacy Learning Centrom istražila je trendove u nekim američkim, europskim i azijskim kampanjama protiv nasilja. Rezultati su pokazali da dominira grafički portret pasivne, ozlijeđene i pretučene žene napravljen na način da istovremeno izgleda iznenađujuće lijepo.
Zaključak je stoga da i same kampanje protiv nasilja glamuriziraju žrtvu (dajući joj ponekad čak i hollywoodsko lice) te prikazujući ju istodobno skoro uvijek pasivnom i nesposobnom da takvo nasilje uopće spriječi, tj, dajući joj isti izgled kakav su joj namijenile i patrijarhalne konstrukcije protiv kojih se bori.
Ženska pasivnost/ranjivost prečesto je valorizirana (i fetišizirana)
Fascinacija ženskom ranjivošću dio je cijele priče oko glamurizacije nasilja u medijima, a ova kampanja ni po čemu nije drugačija, počevši od imena. Plakati u sklopu kampanje Zlostavljane božice dio su organizacije Save Our Sisters, ogranka Spasimo Djecu Indije. Jedan od njih nosi tekst:
“Molimo se da nikad ne doživimo ovaj dan. Više od 68% žena u Indiji danas su žrtve nasilja. Čini se kao da sutra niti jedna žena neće biti pošteđena. Čak ni one kojima se molimo.”
Bez obzira na ičije vjersko opredjeljenje, teško da je molitva dostatno sredstvo djelovanja za rješavanje problema nasilja, barem ne za imalo progresivnu ili feminističku zajednicu. Zaboravimo na spašavanje naših sestara, zašto umjesto toga ne bismo ojačali/e naše sestre ili ustali/e uz naše sestre, a možda ih se i pripazili/e jer im je dosta viktimizacije?
Gledanje patnje bez ponuđene opcije djelovanja ubija empatiju
Za razliku od kampanje Bell Bajao, organizacije za ljudska prava Breakthrough, koja predlaže djelovanje na mjestu događaja koje može poduzeti bilo koja osoba, Zlostavljane božice ne predlažu nikakvu konkretnu akciju (osim molitve), a poruke na plakatima su generalizirane. Dok jedan plakat ipak navodi broj telefona za prijavljivanje (nespecificiranog) nasilja, drugi poziva na borbu protiv traffickinga. Događaji koji mogu uslijediti nakon prijavljivanja, poput policijskog nasilja nad ženama koje izvrše prijavu pa do društvene cenzure, ostaju nezastupljeni i prešutni rizik osobi koja prijavljuje.
O problemu pružanja suosjećanja bez ponuđene akcije pisala je i Susan Sontag:
“Suosjećanje je nestabilna emocija. Treba ju prevesti u djelovanje, inače blijedi. Pitanje je što s pobuđenim osjećajima i saznanjem koje je preneseno? Ako pojedinac uvidi da ne postoji ništa što ‘mi’ možemo učiniti – ali koga uopće zastupa to ‘mi’ – te ništa što ‘oni’ mogu učiniti –i tko su zapravo ‘oni’- on/a zapada u dosadu i postaje ciničan i apatičan.”
Prikazi podržavaju predodžbu o Indijkama/tamnoputim ženama kao posebice potlačenima i u potrebi za spašavanjem
Kreirana od strane indijske agencije za indijsko tržište, kampanja je pak najveću fascinaciju izazvala upravo među američkim feministkinjama. Postavlja se pitanje je li cijela ta fascinacija u stvari orijentalizam?
Doista, kampanja se savršeno uklapa u stav Gayatri Chakravorty Spivak o kolonijalizmu gdje bijeli muškarac spašava tamnoputu ženu od tamnih divljaka, samo što danas tamnoputu ženu spašava bijela žena? Sam izraz spasiti u nedavnoj je povijesti često bio eksploatiran i pridodane su mu razne nove konotacije, od političkog paternalizma do opravdanja za vojnu invaziju Globalnog Sjevera na Globalni Jug (ratovi u Iraku i Afganistanu često su bili opravdavani i kao spašavanja muslimanskih žena od vela)
Kampanja potpiruje samo srce zapadnjačke predrasude o Indiji, rodu i nasilju, odnosno mišljenje da je rodno nasilje puno gore u Indiji. Kako su je opisali na jednom portalu, “Kampanja jednostavno i učinkovito bilježi indijsko najopasnije proturječje: žene su štovane u religiji i mitologiji, dok nacija ostaje nevjerojatno opasan za svoje sugrađanke.”
Da, rodno nasilje je veliki problem u Indiji, ali i u ostatku svijeta. Pretpostavka da je u Indiji stanje gore jer su božice poprilično zastupljene i štovane u službenoj religiji, zaboravlja na staru dihotomiju Božica/Kurva koju podupiru mnoge patrijarhalne kulture.
Drugim riječima, jednostavno zato što postoje žene ili ženske figure koje se smatraju voljenima ili božanskima, ne znači da rodna opresija ili rodno uvjetovano nasilje ne postoji. Od Durge do Djevice Marije, filmskih zvijezda ili matrijarha, božice nisu jedinstvene za hinduizam, a niti je rodno nasilje.
Ovi prikazi na kojima su Hindu božice tužne i potlačene drugačiji su od njihovog uobičajenog kulturološkog prikaza. Durga je lako mogla biti prikazana kako u bijesu jaše lava i trga svog napadača kopljem i trozupcem (jer je tako i inače portretirana) ili su mogli prikazati božice kako organiziraju svoju božansku verziju pokreta za osnaživanje i protiv nasilja, nešto kao nebesku verziju pink sari brigade.
Umjesto toga, vidimo iste stare banalne slike lijepih žrtava, žena izoliranih u svojoj patnji koje kod javnosti pobuđuju sažaljenje i užitak gledanja.
Profitiraju li smrtnice?
Što su na kraju ovi prikazi postigli za stvarne Indijke suočene s nasiljem? Nakon kampanje protiv nasilja s Keirom Knightley jedan od odgovora, onaj Kire Cochrane Battered: Hollywood Style, poprilično je dobro sažeo stvar. Ne samo da se prave žene teško povezuju s celebrity ili božanskim portretom situacije, već stavljanje fokusa samo na žrtvu umjesto na počinitelja može biti duboko problematično.
Bilo da je božica, poznata osoba ili model, slike koje glamuriziraju rodno uvjetovano nasilje mogu narušiti njih prvotni cilj. Portretirajući božice kao lijepe, ali pasivne, ovi oglasi podržavaju iste patrijarhalne norme koje omogućuju rodno uvjetovano nasilje, kao i kolonizatorske narative koji uokviruju žene Globalnog Juga kao one koje je potrebno spašavati.
Potrebne su nam nove slike, slike pomoću kojih bi bolje mogli razumjeti rodno bazirano nasilje, a koje se ne oslanjaju na isti problematični narativ koji samo negira i fetišizira kategoriju ‘pasivne ženske žrtve’. Trebaju nam novi narativi kako bi feministkinje Globalnog Sjevera mogle, ne samo razumjeti, već i saslušati, biti poučene i surađivati sa svojim sestrama na Globalnom Jugu. Zašto? Zato što paternalizam, orijentalizam i glamurizacija rodno temeljenog nasilja nisu lijepi, bilo na nebu ili baš tu, na zemlji.
Prilagodila i prevela: Veronika Mesić
