Objavljeno

Kombinatke – ujedinjene u pjesmama pobune

Foto: Kombinatke.si

Na 8. mart i ove su godine, po treći put zaredom, u organizaciji slovenske feminističke organizacije Mesto žensk, dodijeljene nagrade Women on Women / Ženske o ženskah. Nagrađeno je pet kolektiva/pojedinki koje su svojim zalaganjem i radom doprinijele rodnoj ravnopravnosti i društvenoj pravednosti. Dobitnice za 2022. godinu su: Ženski pjevački zbor Kombinat, Zavod Koroška Pride, Suzana Tratnik, Društvo S.O.S. telefon i Pravna mreža za zaštitu demokracije.

U nastavku donosimo razgovor o povijesti i sadašnjosti Ženskog pjevačkog zbora Kombinat, o kojemu je govorila njihova članica, sopranistica Tiva Vlaj koja je zadužena za vođenje društvenih mreža i web stranice.

Ženski pjevački zbor Kombinat osnovan je 2008. u ljubljanskom Rogu.  Možete li se prisjetiti političkog trenutka u kojemu je osnovan?

Kako je javno poznato, ideja se rodila na djevojačkoj večeri jedne od osnivačica. Naime, primijetile smo da živimo u svijetu u kojem vrijednosti koje smo imale više nisu poželjne. Osim toga, te 2008. godine sram nas je bilo izgovoriti riječ solidarnost. Tada još nismo imale djece, odnosno na putu je bilo prvo dijete Kombinata. Možda je to bio razlog zašto smo bile zabrinute oko toga u kakvom društvu živimo i kakav svijet ćemo ostaviti našim potomcima. Svijet u kojem je čovjek čovjeku vuk? Ovaj svijet nije imao nikakve veze s vrijednostima koje smo dijelile u studentskom domu u to vrijeme. Nijedna od nas nije imla dovoljno za sebe, ali zajedno smo imale sve.

Ove ste godine između 150 nominiranih, zajedno s još četiri kolektiva i pojedinke, dobile nagradu Ženske o ženskah” koja vam je dodijeljena za kontinuirano kolektivno djelovanje i neumoran aktivistički angažman. Kako ste dočekale vijest o dodjeli?

Isprva smo bile iznenađene! Nismo znale da smo nominirane za nagradu i vijest nas je zatekla nespremne neposredno nakon razdoblja pandemije koronavirusa koja je imala veliki utjecaj na društveni život, ali i na naš angažman. Zbog epidemioloških mjera dugo nismo imale probe i nastupe. I bila nam je velika čast, ova nagrada je jako vrijedna. Doživljavamo je kao priznanje zajednici koja nastoji eliminirati nejednakosti i otvara pogled na neuralgične točke društva: ugnjetavanje, mučenje, izrabljivanje najranjivijih i stigmatiziranih. Posebno smo bile sretne što imamo više pobjednica jer to znači da radimo na različitim poljima, ali smo istovremeno usmjerene na isti cilj. Vjerujemo da se promjena može dogoditi samo u množini, u zbroju neustrašivosti, srčanosti, suosjećanja i solidarnosti pojedinaca. Ili, da odgovorim refrenom pjesme iz vremena čileanske revolucije: “El pueblo unido jamas sera vencido” (“Ujedinjeni narod nikada nećebiti poražen”).

Zašto su nam danas, u kasnom kapitalizmu, važne revolucionarne, protestne i antifašističke pjesme? Koliko je u Sloveniji još uvijek živa tradicija pjevanja takvih pjesama u javnom prostoru?

Pjesme pobune koje pjevamo su pjesme koje govore o slobodi, solidarnosti, o zajedničkoj pobuni i povezivanju anonimnih glasova u snažnom odgovoru na društvene nepravde. Pjesma nas prati kroz povijest borbe za slobodu i ljudska prava. Očito ima veliku snagu, pomaže nam izraziti tugu i artikulirati je, daje nam glas i povezuje nas unutar zajednice. To je uvijek relevantno i bez obzira gdje nastupamo, kod kuće, u inozemstvu, te pjesme o slobodi su dobro prihvaćene. Nakon koncerata ljudi nam dolaze sa suzama u očima: od toga da nikad nisu mislili da će čuti ove pjesme, do toga da su sretni, da su srčanost i riječi poput solidarnosti i jednakosti i dalje žive vrijednosti. Kažu da smo im dali snagu za svakodnevni život, da smo im dali hrabrosti, vratili im vjeru u zajednicu.

Pjesme koje pjevamo ponekad se nazivaju partizanskim pjesmama, a neke od njih su zaista nastale tijekom narodnooslobodilačke borbe. Ali pjevamo buntovničke pjesme iz cijelog svijeta, iz različitih razdoblja borbe za ljudska prava, a na našim koncertima uvijek kažemo kada je koja pjesma nastala i kako se mijenjala tijekom godina iu različitim zemljama. Pjevamo pjesme na našem materinjem jeziku i u prijevodima nastalim u raznim zemljama.

U Sloveniji postoji još nekoliko zborova koji pjevaju partizanske pjesme i snažan prekogranični zbor: Tršćanski partizanski zbor Pinko Tomažič i Partizanski zbor iz Ljubljane. Nekoliko puta smo udruživali snage. Zatim još jedan zbor s kojim smo već surađivali, koji ne pjeva partizanske, već pjesme bunta: Feministički zbor Z’borke. One pjevaju pjesme otpora i aranžiraju narodne, šovinističke pjesme u novom ruhu, ukazujući na društvene nepravde poput nejednakosti spolova i nasilja nad ženama. Odmah smo se, da tako kažem, vjenčale.

Koje društvene vrijednosti kao zbor zastupate?

Najbolje ih može opisati naš kredo:

Crvenom kredom pisati tradiciju pobune. Ne na zidovima, na ušnim membranama. Sačuvati glasom sjećanje na glas(be)nu tradiciju uspravnog držanja kralježnice, koja nije podložna socijalnoj skoliozi.

Ujedinjene smo u pjesmi i uvjerenju da je pobuna jedno od osnovnih ljudskih prava. Vjerujemo da kritička misao može proklijati samo iz buntovničkog stava. Naše vrijeme guta ljudsku dušu, na oltar stavlja uspjeh, natjecanje i pojavu. Nije ga briga za ljudska prava, iako ih često posuđuje za alibi.

Znamo da se svijet ne može promijeniti, ali duboko vjerujemo da ga uz gotovo zaboravljene vrijednosti kao što su solidarnost, srdačnost, socijalna pravda, drugarstvo i hrabrost možemo učiniti podnošljivijim i ljepšim.

Nismo bile u šumi, nikad nismo bile gladne, nismo morale razmišljati o tome da svoje živote stavimo na oltar ideologija i, otkad pamtimo, možemo pričati na svom jeziku. Iz poštovanja prema svima koji su digli svoj glas i dali svoje živote oživljavamo pjesme koje su hrabrile duh u revolucijama i ustancima diljem svijeta i pjevamo ih na njihovim izvornim jezicima. Za nas ove pjesme nisu samo glazba i riječi, već vrijedna i potresna svjedočanstva ljudske vjere u bolji svijet, za sve ljude.

Osim spomenutih zborova, s kojim još organizacijama i kolektivima iz najčešće surađujete?

Surađujemo s mnogim glazbenicima i zborovima, od snimanja zajedničkih pjesama, do društvenih akcija i sudjelovanja u prosvjedima. Surađujemo i s inicijativama koje teže boljem svijetu, s organizacijama koje njeguju tradiciju antifašizma i pobune, s humanitarnim organizacijama koje rade za prava izbjeglica, žena, djece, beskućnika, sa sindikatima koji skreću pažnju na nepravde prema radništvu, mladima, prekarnim radnicima. Zajedno smo skrenuli pozornost na, primjerice, problem plaćene kontracepcije, jaz u penzijama između muškaraca i žena, problem žica na granici i odnos prema izbjeglicama, uništavanje autonomnih prostora u Ljubljani, ekološka pitanja kao što je Anhovo, gdje smo prisustvovali međunarodnim ekološkim inicijativama # Rezolucija2020 i pjevali Pjesmu Rezolucije… Pjevali smo ispred tvornica i podržavale radnike kojima je prijetio otkaz ispred žice na granici. Uzeli smo riječ na Slovenskom sajmu knjiga, gdje smo u znak protesta pjevali “Sestrama samo sunce, sloboda!” zajedno s feminističkim zborom Z’borke. U većini slučajeva takve napore podupiremo same: na društvenim mrežama dijelimo inicijative koje smatramo važnima, napore udruga i nevladinih organizacija za ljudska prava.

Koje suradnje biste izdvojili i zašto su vam bile važne?

Na festivalu “Svi u jedan glas” smo upoznale mnoge zborove iz zemalja bivše Jugoslavije: LeZbor iz Zagreba, Horkestar, Proba i Svetonazori iz Beograda, Raspeani Skopjani iz Skoplja… Tu su i glazbenici: Ksenija Jus, koja je također članica zbora i autorica je naše himne “Pesem upora”. Među nama je spisateljica i prevoditeljica Polona Glavan, koja je jednom prilikom napisala i pjesmu “Svoboda” i mi smo je uzele za svoju. Tijekom pandemije koronavirusa s Vladom Kreslinom snimili smo adaptaciju pjesme Nocoj bomo mi prižgali dan. Aranžmane pjesme za nas je napisao mladi skladatelj Jaka Škapin, a s njim smo snimile pjesmu Oče naš Hlapca Jerneja. Evo i glazbenika koji nas redovito prate, neki od početka: Boštjan Benčič na kontrabasu, Robert Slanič, neko vrijeme Katja na gitari, a sada nam se pridružuje Janez Valant. Na harmonici su nas pratili Miran Pečenik, Jari Jarc, Rok Šinkovec, Jernej Pikel i sada Petra Božnik… S Tinkarom Kovač smo snimile pjesmu o ratu, Nič novega pod mesecem. Organizirale smo Pesmi upora s buldozima… Upoznale smo Rudija Bučara, surađujemo s Dragom Mislejem Mefom (Moji ljudje). Sigurno ćemo učiniti nepravdu prema mnogima s kojima smo ujedinile svoje glasove, a koje smo sada zaboravile spomenuti.

Prema kojim kriterijima birate članice? Održavate li audicije za primanje novih članica i što treba zadovoljiti potencijalna članica zbora Kombinat?

Svake godine imamo audicije za nove članice. Javljaju nam se tijekom cijele godine pojedinke koji bi nam se htjele pridružiti. Ne pitamo ih zašto jer one to same kažu. Uz radost pjevanja, svi kažu da ih privlače vrijednosti za koje se zalažemo, naša energija, naš trud, te da žele biti aktivan dio ove zajednice. Za redovito vježbanje i odlazak na nastupe potrebno je srce, predanost i volja.

Koliko stalnih članica i članova ima Kombinat?

Broj stalnih članica uvijek se kreće od 30 do 40. Kad je zbor nastao, nitko od članica osnivačica nije imao djece, ali sada nismo samo majke, već imamo i prve unuke! Naši su se životi jako promijenili u ovih 14 godina: od razvoja karijera do preseljenja. I tako se neke članice nakratko povuku, dođu nove, bivše članice se opet, kako mi to zovemo, “odlede” i vraćaju se. Na pozornici nas je između 20 i 30. Naša dirigentica je Mateja Mavri, a u tome joj povremeno pomaže Urša Vavpotič.

Foto: Nada Žgank

O vašem zboru tri autorice, Zvonka T. Simšič, Valerie Volf Gang i Urša Bonelli Potokar, su snimile dokumentarni film. Kako je on nastao i možete li nam reći nešto o njemu?

Autorice koje spominjete već su poznavale mnoge od nas. Kad su došle na ideju o filmu, brzo smo se našle. Na neki način smo ih usvojile i prihvatile kao jedne od nas. Šetale su s nama i snimale nas: na probama, nastupima, dok smo se vozile i putovale; nismo to ni doživljavale kao nešto uznemirujuće, kao nešto zbog čega bismo htjele biti drugačije. Bile su profesionalne i iskrene u svojim namjerama. To se svakako vidjelo u dokumentarcu koji je vrlo izravan, iskren, vjerodostojan, zrači našom energijom i našim vrijednostima.

Koliko često vježbate, i kako izgledaju vaše probe?

Sada, nakon razdoblja koronavirusa, s obzirom da već dugo nismo vježbale, vratilie smo se normalnom funkcioniranju. Probe imamo jednom tjedno u trajanju od dva sata ili više, do 22 sata, kada na snagu stupa policijski sat. Sada održavamo i glasovne probe jer nas mora biti manje u zajedničkom prostoru zbog koronavirusa. Tako jedan dan u tjednu ima probe 3. glas, sljedeći 2. glas, i opet sljedeći put soprani, 1. glas. Otprilike jednom mjesečno imamo intenzivne vježbe pjevanja koje traju cijelu subotu i jednom do dva puta godišnje intenzivne vježbe pjevanja po nekoliko dana zajedno. Učimo nove pjesme i uvježbavamo stare. Redovito imamo vježbe za pravilnu tehniku ​​disanja, pjevanje, govorne vježbe za pravilnu artikulaciju… Jedna od pjevačica zna ruski i uči nas pravilnom ruskom, druga zna španjolski, naša primorska članica zna talijanski i upozorava nas na prave riječi. Vježbe mogu biti jako zabavne, ali i iscrpljujuće – poput sportskog dana! Teške su i našoj zborovotkinji koja na svim probama isprobava nove metode kako bi nas smirila: znamo biti vrlo brbljave i svaki put kad imamo probe imamo si toliko toga za reći, a i uvijek se nađe jedna ili dvije kojoj je rođendan, pa moramo malo proslaviti… Volimo se družiti i vježba je odlična izlika za to!

Koje je najneobičnije mjesto u Sloveniji ili na svijetu na kojemu je nastupao ŽPZ Kombinat?

Treba istaknuti turneju u Parizu i Berlinu jer je to svakako bilo jedinstveno iskustvo. Također, nastup na otvorenju Muzeja pobjede u Šibeniku. Poseban nastup imali smo i na državnoj proslavi Dana otpora okupatoru i 70. obljetnice OF 2011. jer smo imale vojnu vježbu s ravnateljem proslave i brojnim pratećim glazbenicima: tada je npr. Pesem upora dobila novi glazbeni aranžman koji ima i danas. I prošle godine, kada smo na blagdan ustanka pjevale s prozora na Križevniškoj ulici u Ljubljani i tako sudjelovale u velikom prosvjedu.

Postoji i programski odbor ŽPZ-a Kombinat, čime se on sve bavi?

Riječ je o skupini pjevačica koje među sobom biramo otprilike svake dvije godine kako bi se bavile pozivima na nastupe, organizacijom nastupa, autobusnim prijevozom, koordinirale inicijative unutar zbora i izvan zbora, plaćale račune za naš prostor…

Kako biste opisali današnji društveno-politički trenutak Slovenije? Država se nalazi pred novim parlamentarnim izborima koji se održavaju 24. aprila. Čemu se nadate?

Ovako ćemo reći: jedva čekamo dan izbora. Nadamo se da će donijeti prijeko potrebne promjene i da će završiti ova noćna mora posljednje dvije godine. Atmosfera u Sloveniji je u posljednje vrijeme znatno morbidna, teška, neprijateljska i isključujuća. Puno straha, neizvjesnosti, bez ikakve nade u bolju budućnost. Želimo da se uspostavi politika koja vraća kulturu dijaloga, poštovanja i osjećaja zajedništva među ljudima, koja vraća vjeru u pravnu državu. Nadamo se i da će se uspostaviti mehanizmi kada se politika više neće doživljavati kao “namještenje” za istomišljenike i sljedbenike, već će značiti uspostavljanje demokratskih, društvenih i kulturnih standarda za jednake mogućnosti svih građanki i građana Slovenije.


Povezano