Neumorna borkinja protiv zatvaranja tvrđave Europe Aigul Hakimova jedna je od pet dobitnica Fierce Women Wow nagrade u Sloveniji, koja je ove godine dodijeljena po drugi put u organizaciji udruge Mesto žensk.
Aigul Hakimova aktivistkinja je s dvadesetogodišnjim iskustvom u borbi za prava migrantskog radništva, intenzivno se bavi organiziranjem migrantske zajednice s naglaskon na zajedničke prostore, te surađuje s inicijativama na balkanskoj ruti, pri čemu poseban naglasak stavlja na nasilna potiskivanja izbjeglica.
Aktivistkinja ste u Sloveniji već 20 godina. Možete li opisati kako se situacija mijenjala i razvijala kada su u pitanju migracijski problemi u tom periodu?
Situacija se definitivno pogoršala. Ljudi u pokretu, izbjeglice, pa čak i migranti, moraju imati devet mačjih života da bi uspjeli ući na teritorij Slovenije Čak i ako uspiju ući, ne postoji garancija da će se poštovati njihova najosnovnija prava propisana međunarodnim ili zakonima Europske unije. Granice ubijaju, a to je zato što države nije briga. Dopuštaju da ljudi umiru. Odgovor na ovo pitanje zapravo je savršeno sročila kanadska aktivistkinja Harsha Walia, koja je pomogla organizirati međunarodnu mrežu No One Is Illegal, koju ću ovom prilikom citirati:
Granica ne služi samo za isključivanje migranata i izbjeglica, već i za stvaranje uvjeta hipereksploatacije, gdje neki migranti i izbjeglice ulaze, ali u situaciji krajnje nesigurnosti. Ako nemate dokumente, radit ćete za manje od minimalne plaće. Ako se pokušate udružiti, suočit ćete se s prijetnjom deportacije. Nećete imati osjećaj da možete pristupiti javnim službama ili će vam u nekim slučajevima javne usluge biti uskraćene. Granice održavaju rasno državljanstvo i stvaraju skup hiperizrabljive jeftine radne snage. Ljudi nikada zaista ne postanu dio zajednice, uvijek žive u strahu, neprestano na oprezu.
Slovenija, kao i Hrvatska, dio su ovog sustava. Smještene su u predgrađu Europske unije i igraju ulogu svojevrsnog “čuvara”. Kad osvijestite što ta uloga znači, shvatite koliko je zapravo grozna.
Slovenska migracijska politika sastoji se od dva glavna stupa: ekonomske migracije s vrlo velikim brojem radnika iz zemalja bivše Jugoslavije i migracije temeljene na međunarodnoj zaštiti ili konvenciji o izbjeglicama. Posljednja se nije posebno promijenila. Tijekom posljednjih 25 godina Slovenija je zajamčila zaštitu za približno 900 ljudi. To je samo 36 ljudi godišnje, možete li zamisliti? Kad je riječ o trenutnoj situaciji, pogoršalo se pravo radnika migranata na ponovno ujedinjenje sa svojim obiteljima, kao i drugi uvjeti za produljenje boravka i ostanak u Sloveniji. Nedavne restriktivne promjene Zakona o strancima zapravo su dobar odraz trenutne vlasti. Ne radi se samo o populističkoj propagandi protiv izbjeglica i rasističkih komentara protiv radnika migranata, već je riječ o čitavom aparatu koji je demokraciju vratio korak unatrag. Neovisno o tome, ljudi će nastaviti pronalaziti načine da dođu, jer je utočište ponekad jedini način da prežive.
Unatoč lošoj situaciji na državnoj i zakonodavnoj razini, tijekom svog aktivističkog staža uspjeli ste poboljšati situaciju barem u društvenom smislu. Kroz kreiranje zajedničkih prostora pomogli ste da se ljudi osjećaju dobrodošlo i prihvaćeno. Iako konkretnog prostora više nema, ono što je on značio za ljude koji su tamo provodili svoje vrijeme, sigurno je ostalo. Možete li nam reći nešto više o tome, o samoj ideji, razvoju i značaju zajedničkog prostora?
Prije svega, htjela bih istaknuti da je stvaranje i sudjelovanje u stvaranju zajedničkih prostora – koji su bili važni ne samo za izbjeglice i migrante u određenom vremenskom razdoblju, već i za lokalno stanovništvo, aktiviste i nove generacije angažiranih pojedinaca i kolektiva – vjerojatno najljepša i najinovativnija praksa posljednjih desetljeća u Ljubljani u kojoj sam imala priliku sudjelovati. Iako takvog prostora više nema (uništen je dva puta, 2018. i 2021.), znanja, veze i iskustva koja smo tamo stekli ostat će s nama zauvijek. Društveni centar Rog bio je revolucionarna praksa. Mi koji smo bili okupljeni tamo tvrdili smo da su diskriminacija, segregacija i isključivanje institucionalni, ugrađeni u državni aparat, ali i u druge institucije neoliberalnog društva i odnosa. Logika privatnog vlasništva jednog dana će ubiti nas siromašne, stoga se moramo boriti za opće dobro.
To je zajednička točka različitih borbi koje se vode širom svijeta – ne biti izložen ugnjetavanju i razvijati potrebe koje nisu suštinski usmjerene i ovisne o kapitalističkim odnosima. Moja generacija i generacija radnika migranata i izbjeglica jesu i bit će najsiromašnija populacija, pa je za nas bit zajedništva, javnog obrazovanja i zdravstva presudna. Ali možemo biti kritični i prema državnoj politici. Trebali bismo biti uključeni u društvo.
Osim što radite na borbi za prava izbjeglica unutar države, pratite i situaciju na granicama te izvještavate o tome. U zadnje vrijeme nevladine organizacije širom Europe naglasak stavljaju na nasilje na granicama i nasilna potiskivanja ljudi. Kakva su vaša saznanja u tom kontekstu kad je riječ o Sloveniji?
Dio sam kolektiva Infokolpa, koji je napravio sjajno izvješće o tome što država radi od 2018. na ovamo. Kolektiv je snimio i dokazao djelovanje kolektivnih potiskivanja iz Slovenije u Hrvatsku, što možete vidjeti ovdje. Dvostrana i lančana potiskivanja zapravo su akcije koje poduzimaju države članice Europske unije da još više utvrde “tvrđavu Europu,” da svoju migracijsku politiku eksternaliziraju prema trećim zemljama. Zapravo, to je obrambeni mehanizam u kojem svoje probleme prepustite drugima i onda ih za to još okrivite. Ili igrate igru mrkve i batine, koristite blagi i tvrdi pristup kako biste kontrolirali ne samo migracije već i način na koji se svijet razvija, i održavate jaz između globalnog juga i sjevera kako biste zadržali privilegiju “odabranih”.
U proteklih 20 godina napravili ste ogroman posao i djelujete zaista neumorno. Možete li opisati svoj životni put i što vas je potaknulo da se uključite u aktivizam?
Preselila sam se u Sloveniju 2001. godine na studij u Ljubljanu, gdje sam se pridružila školskim kolegama u akciji koja je bila organizirana od strane inicijative Gibanje I-Kapak! s ciljem izgradnje solidarnosti s izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine u borbi za njihova prava. Tad su službeno imali status privremeno preseljenih osoba. Od početka rata u bivšoj Jugoslaviji bili su smješteni u vojarnama u predgrađu glavnog grada. Danas se isto mjesto (nalazi se u okrugu Vič, Cesta v Gorice 15, Ljubljana) koristi kao službeni kamp za izbjeglice koje dolaze u Sloveniju. Bosanske izbjeglice morale su se preseliti, neki od njih vratili su se kući, ali prije ulaska u EU slovenska je vlada srušila vojarne i izgradila kamp za nove izbjeglice. U skladu s europskim standardima, naravno. Bilo je to negdje oko 2004. kad sam bila ponosna članica pokreta Dost je! koji je bio povezan sa Zapatistima iz Meksika, tj. artikulirajući globalizaciju svjetskog razvoja u smislu kapitalizma s jedne strane, i ogromne i svjetovne borbe s druge strane.
Već sam spomenula Rog i koliko je bio značajan za sve nas koji smo unutar njega djelovali. Tamo sam najviše naučila o raznim temama i borbi, osobito za one koji su bili skriveni i nevidljivi iza sloja tranzicijskih procesa i izgradnje novog ekonomskog i društvenog poretka. Raznolikost i heterogenost Roga, kao i “dugo ljeto migracija” 2015. godine donijeli su i prostor koji je bio izričito posvećen pitanjima migracija i izbjeglica, nazvan je Drugi dom. Aktivizam je za mene bio način učenja, angažman mi je značio jako puno. Ne samo zbog pravde i načina gledanja na nepravdu, već i kao jednog od oblika sreće koju ljudi slijede i koja vuče korijene iz kolektivnog rada i kolektivne mašte, barem u jednom dijelu života. Ljudsko biće raste i uči, proizvodi znanje, izaziva status quo, a ako se to radi kolektivno, to je bolje i socijalno radikalnije djelovanje.
Zadnjih godinu dana cijeli svijet se suočava s pandemijom koronavirusa. Je li se ona odrazila i na vaš rad? Koji su izazovi s kojima ste se susreli u novim uvjetima?
Da budem iskrena, ljudi s putovnicama ne mogu putovati uokolo, no kada tražite utočište i nemate što izgubiti, možete prijeći stotine granica unatoč zatvaranju uzrokovanom pandemijom. Dakle, ljudi su dolazili i prolazili pored Slovenije i tijekom lockdowna. Jednako tako ljudi su bili i još uvijek jesu nasilno potiskivani. Mnogi su izgubili izvore prihoda. Bilo je toliko poražavajuće biti zatvoren i nemati priliku upoznati nove stanovnike Ljubljane, odnosno izbjeglice koje su pristigle u tom periodu. Uz rad nevladinih organizacija, moramo težiti otvoriti što više prostora za stvaranje inkluzivnih praksi. Da citiram napomenu iz opisa Društvenog centra Rog:
Ako želimo ispoljiti stvarnu kritiku diskriminacije i isključenosti, oblikovati stvarne alternative, moramo stvoriti nove institucije koje su vanjske od postojećih, ali aktivno interveniraju u one koje postoje. Samo na taj način možemo definirati nova prava i nove prakse uključivanja, slobode i jednakosti, koje će ili reformirati postojeće društvene i političke institucije ili stvoriti nove.
Također nam treba još znanja da bismo stvorili prakse koje će djelovati dugoročno, trebamo više solidarnosti, i ako nam je protekla godina išta pokazala, to je da nam ipak trebaju plesovi na ulici.
Iako su glavno područje vaše borbe migracije, neprestano propitujete uspostavljene patrijarhalne društvene obrasce i norme i borite se protiv kapitalizma. Zašto je to važno ili, bolje, neodvojivo?
Sam čin migracije korak je prema kritici i rušenju patrijarhalnih obrazaca. Napustiti sve i migrirati negdje drugdje iskustvo je koje definira život. Sigurna sam da ljudi migriraju kako bi se iselili i izbjegli iz vrlo tradicionalnih i hijerarhijskih odnosa i pravila. Iz konvencionalnih zajednica. Nije uvijek riječ o “trbuhom za kruhom”, kako se često kaže. Da, prihod ili blagostanje su neophodni, ali ne i jedini. Vjerojatno ponekad želimo vrlo brze promjene, želimo da se izbjeglice i migranti što prije prilagode našim predodžbama o emancipaciji, našem načinu života, kritiziramo ih kad vidimo da ljudi sa sobom donose svoje patrijarhalne obrasce, “šokirani smo” što spol još uvijek predstavljala bitan faktor u njihovim društvenim strukturama, a zaboravljamo da isti obrasci postoje i u zapadnom svijetu, samo su puno bolje “zamaskirani”.
Dakle, potrebna nam je samokritika unutar samih inicijativa koje rade s migrantima na rodnim temama, emancipaciji i antipatrijarhalnim pitanjima. Jednostavno rečeno, razumjeti pokret Black Lives Matter u Europi znači razumjeti suvremenu migraciju i integraciju koja je uokvirena racionalizacijskim diskursima i institucionalnom diskriminacijom. Aktivističke skupine nisu imune na racionalizaciju, nisu imune na nametanje rasnog karaktera i/ili nametanje određenog sadržaja… Trebamo više rasprava kako bismo došli do zajedničkih temelja, jer sigurno ih imamo.
Aktivizam može biti/je vrlo naporan i ljudi brzo izgaraju. Imate li savjet za naše čitateljice i čitatelje koji se bore za promjene, kako ustrajati?
Društveni aktivizam često djeluje po načelu hitnosti, a izgaranje najčešće proizlazi iz osjećaja beznađa. Prekarnost je jedan od primarnih razloga zašto aktivisti/kinje brzo izgore. Nagledali smo se puno takvih slučajeva uslijed zajedničkog upravljanja mjestima u okupiranom Rogu. Da se ne bi povukli iz političkog angažmana, važno je raditi na izgradnji kolektiva. Također, važno je poštovati ljudsku autonomiju i ljude doživljavati u njihovoj cjelini, a ne ih reducirati na osobe izložene ugnjetavanju, represiji i diskriminaciji. Uz to, presudno je imati aktivnosti koji oslobađaju stres i skreću misli s neimaštine. Zajedničko znanje, infrastruktura, osnovni dohodak i kolektivni aspekt nužni su kako bi se omogućili kreativni postupci i uzrokovalo manje umora.
