„Kao feministkinja, uvijek sam pretpostavljala da borbom za emancipaciju žena gradim bolji svijet,” piše Nancy Fraser u nedavno objavljenom članku za The Guardian, „no u posljednje vrijeme počela sam brinuti da feministički ideali više nemaju istu svrhu… Strahujem da je pokret za žensko oslobođenje stupio u opasan odnos s neoliberalnim naporima izgradnje slobodnog tržišta.“
Strahovi Nancy Fraser definitivno nisu neopravdani. Nevjerojatna moć kapitalizma da kooptira različite oblike otpora i radikalne društvene prakse nažalost nije dovoljno česta tema suvremene feminističke (samo-)kritike. Dok je drugi val feminizma oštro napao „brak“ kapitalizma i patrijarhata, fokusirajući se na ulogu obitelji i rodne podjele rada na reprodukciju kapitalizma, danas je određeni dio feminističke retorike razvodnjen i prisvojen od strane tržišta, ispražnjen od političke moći i stavljen u funkciju konzumerističke ideologije. Fraser opisuje sudbinu feminizma u neoliberalno doba kao paradoks: s jedne strane, došlo je do uspješnog širenja pokreta na globalnoj razini, dok su s druge strane feminističke ideje doživjele promjenu značenja u okvirima novog oblika kapitalizma, postavši podložne njegovom utjecaju i potrebama.
Teško je reći treba li to pripisati slabljenju marksističke linije u feminizmu, razočaranju postignućima drugog vala u borbi protiv rodne nejednakosti, podlijeganju liberalističkim idealima ili nečem trećem, no činjenica je da je površno, seksigradovsko shvaćanje „feminizma“ sve prisutnije, kako u javnom diskursu, tako na tržištu.
Korporativni lean in pseudofeminizam Sheryl Sandberg ili nedavna kampanja časopisa Elle, koji je pozvao tri reklamne agencije da u suradnji s tri feminističke grupe rebrendiraju feminizam (!), samo su neki od zabrinjavajućih primjera. Sam koncept rebrendiranja nosi problematične konotacije, implicirajući ideju feminizma kao poželjne robe namijenjene širokoj konzumaciji, pri čemu se promiče iluzija autonomnog subjekta koji sam odabire „proizvod“ vođen imperativom individualnosti-kroz-konzumaciju.
Najrecentniji blasfemični primjer je pak paviljon Vlastita soba slovenske dizajnerice Nike Zupanc, kojeg je osmislila za izložbu Miss Dior modne kuće Dior, uzevši za polazište slavni esej Virginije Woolf iz 1929. godine.
Zupanc je jedna od petnaestero umjetnika/ica što ih je kustos Herve Mikaeloff pozvao da sa svojim radovima sudjeluju na izložbi posvećenoj popularnom Diorovom parfemu. Izložba će biti postavljena u pariškoj Galerie Courbe od 13. do 15. studenog.
„Taj tekst simbolizira žensku emancipaciju”, objašnjava dizajnerica, „i govori o materijalnim uvjetima koji su ograničavali pristup žena pisanju.“ Ona je željela osmisliti „malo utočište u kojem žena može pisati knjige, pjesme i pisma, ili jednostavno razmišljati.“ Ovo, na toliko razina pogrešno, prisvajanje navodi na zaključak da je feministički zahtjev za vlastitom sobom zapravo bio vapaj za vlastitim dubokim džepom koji će nam u konačnici omogućiti da se počastimo vlastitom Diorovom sobom u kojoj, namirisane Diorovim parfemom, možemo sjediti na ružičastoj stolici i kontemplirati o uspjesima feminizma.
Ironično je da to „metafizičko utočište s emancipacijskim potencijalom“ zapravo izgleda poput predimenzioniranog crnog kaveza ukrašenog prozirnom ružičastom zavjesom, u kojem se ne nalazi ništa osim već spomenute stolice s naslonom u obliku stilizirane mašne („ima nešto odvažno u ovom predmetu kontrolirane ljupkosti“), ružičaste Lolita svjetiljke i malenog stola. Pisaća mašina očito nije uključena u cijenu, pa ako želite tragom Virginije Woolf, morat ćete je ipak sami pribaviti.
