Nakon što je jučer u medijima proširena alarmantna vijest da je ministar obrazovanja Vedran Mornar odlučio odložiti dugopripremani program građanskog i zdravstvenog odgoja u školama, javnost se uzbunila. Nekoliko sati kasnije ministar je ovu vijest opovrgnuo, no i priznao kako još uvijek nisu stvoreni uvjeti da se GOO-u konačno da status obaveznog predmeta u sedmim i osmim razredima osnovnih škola.
O prijeporima vezanim za uvođenje građanskog odgoja u nastavu razgovaramo s jednom od autorica ovog programa – profesoricom Vedranom Spajić Vrkaš.
Jučer su u dijelu medija prenesene najave kako novi ministar obrazovanja Vedran Mornar planira odustati od već pripremljenog programa građanskog odgoja u školama. Vi kao koordinatorica eksperimentalne provedbe kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja te koautorica nastavnoga plana i programa proveli ste godine istraživanja i rada na ovom području. Pretpostavljam da ste isprva bili revoltirani i razočarani kad ste čuli da bi se moglo dogoditi da se GOO stopira?
Da, nakon što sam pročitala prve medijske napise, bila sam i razočarana i revoltirana. U tom sam smislu promptno pismenim putem ministra zamolila da me kao koautoricu nastavnog plana i programa GOO-a i koordinatoricu eksperimentalne provedbe Programa primi na razgovor. Nisam još dobila njegov odgovor, ali mi je laknulo kad sam preko naknadnih medijskih napisa razaznala da je riječ o nesporazumu. Nakon zadnjeg sastanka Povjerenstva održanog u utorak, vjerujem da nesporazuma više neće biti i da će se problem s kojim se objektivno suočavamo, a to je prvenstveno nedostatak pravnog okvira za uvođenje GOO-a prema predviđenom Programu uskoro riješiti na zadovoljstvo velikog broja nastavnika i učenika koji su zainteresirani za GOO.
Spominje se nepostojanje zakonskog uporišta za uvođenje novih predmeta i takozvano rasterećenje nastavnog programa?
Postoji nekoliko suštinskih problema s kojima smo se suočili, a da na to nismo ranije bili ranije upozoreni. Radna je skupina 2012. godine izradila Kurikulum GOO-a, dakle dokument u kojemu su definirani ishodi i modeli provedbe, a ne teme, kao što je to uobičajeno u nastavnim planovima i programima. Takav je dokument eksperimentalno proveden i nadopunjen na temelju rezultata praćenja eksperimentalne provedbe.
Međutim, nekoliko tjedana pred javnu raspravu, rečeno nam je da za uvođenje kurikuluma treba mijenjati zakon, da se u 7. i 8. razrede GOO ne može uvesti kao poseban predmet, što je nama, inicijalno bio prioritet, zbog maksimalno opterećene satnice učenika ta dva razreda itd.
Drugim riječima, za uvođenje kurikuluma GOO nisu učinjene predradnje – definiranje strategijskog i pravnog okvira, što se, osim izmjene zakona, odnosi i na izradu strategije razvoja odgoja i obrazovanja. Dobro je da je ministar upravo dovršavanje tog okvira najavio kao svoj prioritet, zajedno s rasterećenjem učenika. Sljedećih nekoliko dana ćemo vidjeti jesmo li uspjeli prekinuti taj začarani krug.
Jučer se susrelo Povjerenstvo za kurikulum građanskoga odgoja. O čemu se razgovaralo na tom sastanku i koje zahtjeve ćete uputiti ministru Mornaru?
O nizu operativnih i organizacijskih pitanja, no prvenstveno o tome kako uskladiti naše zahtjeve s planovima ministra. Raspravljalo se o minimalnom paketu ispod kojega se ne bi smjelo ići u škole, no za konačnu se odluku čeka razgovor s ministrom, nakon kojega, pretpostavljam, će on donijeti konačnu odluku. Ostaje nam još nekoliko dana pričekati da vidimo što će od GOO-a škole na kraju imati.
Ima li smisla nove generacije učenika učiti zastarjelom konceptu građanstva koje nema utjecaja na politička tijela? Hoće li to ovakva odluka, ako se na njoj bude inzistiralo, pretvoriti još jednu generaciju mladih ljudi u poslušnike s niskom političkom pismenošću koji nemaju kapaciteta participirati u političkom životu?
Na žalost, do sada ih nismo poučili ni o kojemu konceptu građanstva, ali smo ih uspjeli materijalno, duhovno i intelektualno osiromašiti. U svijetu se i danas sukobe dva pristupa učenju u tom području: jedan u sklopu kojega se na to gleda prvenstveno kao na dužnost prema državi i drugi, u sklopu kojega dužnost pripada državi da stvori uvjete za neovisnost i emancipaciju pojedinca-građanina.
Mi smo se u konceptualnom smislu opredijelili za drugi pristup uvažavajući načelo međuovisnosti prava i odgovornosti. Drugim riječima, zalažemo se za pristup koji će hrvatskim građanima omogućiti da vlast vide kao servis odgovoran za njihovo blagostanje, a ne za interese pojedinih moćnika ili grupa moćnika. Vrlo je zanimljivo promatrati kome uvođenje GOO-a smeta u Hrvatskoj i, primjerice, tko dobiva ekskluzivni medijski prostor kako bi se uvođenje onemogućilo.
Riječ je o snagama koje svoju moć isključivo duguju nedovoljnoj političkoj pismenosti građana pa im je stalo da ih se zadrži na razini feudalnog podaništva. I, ono što je najinteresantnije, te snage uopće nisu ideološki povezane, ali ih vezuje nevjerojatno čvrsta veza – strah od gubljenja moći pred osnaženim građanima.
Koliko uspješnim procjenjujete dosadašnju eksperimentalnu provedbu kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja u satnicama sedmih i osmih razreda?
Eksperimentalna provedba je uspjela utoliko što je, koliko je meni poznato, prvi put izrađen i provjeren vrlo složen instrumentarij za praćeno i vrednovanje učinaka uvođenja novog kurikuluma (predmeta) u osnovne i srednje škole. Na temelju rezultata mogli smo provesti odgovarajuće izmjene kurikuluma. To je tzv. pristup temeljen na empirijskim dokazima. Istraživanje je pokazalo da je kurikulum primjeren didaktički okvir za uključivanje i povezivanje niza srodnih odgojno-obrazovnih područja kojima se danas nastoje kod učenika razviti životno važne vještine, da se njime istovremeno ostvaruju ciljevi odgoja i obrazovanja za ljudska prava, mir i nenasilje, solidarnost, osvještavanje i uklanjanje stereotipa, spolnu i rodnu ravnopravnost, aktivno i odgovorno građanstvo, ali i da se njime promiče društvena pravda i nacionalni identitet, interkulturalizam i europska dimenzija, prava radnika i potrošača te društveno odgovorna ekonomija.
Također se pokazalo da kurikulum nosi snažan potencijal za osiguranje demokratskih promjena na individualnoj i institucionalnoj razini. Tri četvrtine ispitanih učitelja i nastavnika smatra da on vodi uspostavljanju ozračja solidarnosti u školi i razvoju škole kao demokratske zajednice, a između 60% i 70% njih je potvrdilo da je kurikulum učinkovit instrument razvoja svih promatranih komponenti aktivnoga građanstva, od usvajanja građanskih znanja, vještina, vrijednosti i stavova, preko odgovornog odlučivanja i ponašanja te iniciranja i provođenja akcija za dobrobit drugih, do razvoja osjetljivosti na društvenu nepravdu.
Štoviše, gotovo isto toliko njih smatra da kurikulum pridonosi suradnji škole i civilnog društva te škole i roditelja, ali i da se njime uspostavlja odgovornost svih za demokratski razvoj Hrvatske. Iako nismo zadovoljni postignućima u području znanja i razumijevanja, što treba najvećim dijelom pripisati nedovoljnoj pripremljenosti učitelja i nastavnika, držimo da ti rezultati dovoljno govore o tome što se i u kojoj mjeri uspjelo u samo godinu dana eksperimentalne provedbe.
Kao predavačica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu više od dvadeset godina bavite se građanskim odgojem. Kakvima procjenjujete svijest i upućenost studenata o temama rodne ravnopravnosti, ljudskim pravima, građanskoj demokraciji, interkulturalizmu…?
Kad smo prvi put 2004. proveli istraživanje na Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Rijeci o znanjima i stavovima oko 1300 studenata u području ljudskih prava, demokracije i građanstva, što je bila podloga za izradu sveučilišnog programa za ljudska prava i demokratsko građanstvo, pokazalo se da studenti većine fakulteta, uključujući nastavničke, nedovoljno poznaju područje ljudskih prava, europski sustav zaštite ljudskih prava, ali i prava i odgovornosti koje sami imaju na studiju; pokazivali su sklonost povlačenju u privatnu sferu i izrazitu nepovjerljivost prema domaćim demokratskim ustanovama i političarima.
Najveći problem Hrvatske je njih 73 posto vidjelo u mitu, korupciji i prijevarama, a izlazak iz krize su povezivali s razvojem društva znanja i pravde. Međutim, učenje za ljudska prava, demokraciju i građanstvo nisu povezivali sa studijem budući da o tim temama tijekom studija oko dvije petine studenata nije učilo ništa, a oko polovice je tada o tome učilo samo djelomično. Da su bili svjesni tog nedostatka, potvrđuje podatak da ih je više od četiri petine bilo zainteresirano za uvođenje odgovarajućeg predmeta na sveučilište, a 25 posto ih je smatralo da bi odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo trebalo uvesti u sve razine i oblike odgoja i obrazovanja.
Vrlo slični rezultati dobiveni su nekoliko godina kasnije na populaciji srednjoškolskih i osnovnoškolskih učenika. Ono što najviše zabrinjava nije ni njihovo nedovoljno poznavanje uloge građanina/ke (primjerice, da je primarna zadaća građana briga za vlastite interese, a ne kontrola vlasti), nego polarizacija prema pripadnicima drugih naroda i religija, ali i polarizacija po drugim područjima, primjerice pripadnosti Europi. Kao da imamo dvije Hrvatske koje ne žele ući u dijalog, što svakako slabi potencijale za demokratski razvoj ove zemlje.
No, ne može se reći da u međuvremenu nije došlo do određenih pozitivnih pomaka, što se najbolje vidi na studentima. Sve osjetljiviji su na različite oblike manipulacije i sve više ih se i osobno angažira u sprječavanju diskriminacije i nepravde. Na žalost, i dalje ne vjeruju da se ti problemi najbolje mogu riješiti institucionalno, zbog čega njihovo povjerenje u središnje i lokalne demokratske institucije i dalje slabi, iako demokraciju još uvijek većina vidi kao najbolji iako nesavršen oblik vlasti.
Više puta ste bili iznenađeni zatečenim stanjem i rezultatima različitih istraživanja provođenih među učenicima osnovnih i srednjih škola, te studenticama i studentima.
Ne mogu reći da sam bila iznenađena toliko njihovom nespremnošću na izazove tranzicijske demokracije koliko nedostatkom političke volje da se obveze koje se prema građanima, osobito mladima, preuzimaju ne ostvaruju dolaskom na vlast. Zaprepaštena sam elegancijom s kojom u Hrvatskoj prolazi benderovski tip manipulacije, lakoćom s kojom se građani „nasukavaju“ na isprazne populističke fraze dok im se oduzimaju dobra koja su desetljećima upravo oni stvarali, malograđanštinom koja je stekla status životnog ideala, materijalnom grabežljivošću i lešinarenjem pod krinkom domoljublja, ukratko, slikom i prilikom današnje Hrvatske koja ozbiljno pati od demokratskog deficita, koja se uređuje na štetu građana i u kojoj stasaju generacije mladih bez životne radosti.
Zašto je načelo rodne ravnopravnosti još uvijek toliki bauk u hrvatskom društvu?
Kod jednog dijela populacije riječ je zasigurno o nedovoljnoj informiranosti i odsustvu potrebe za kritičkim propitivanjem informacija koje serviraju pojedini izvori, što je velikim dijelom propust odgoja i obrazovanja. Neprihvatljivo je primjerice, da se u javnosti konstantno demonizira feministički pokret i feministička teorija te da naši učenici i studenti tijekom školovanja ne nauče da ravnopravnost između muškarca i žene, što im je danas pravno zajamčeno, u najvećoj mjeri duguju feminističkom pokretu, da je dugotrajna i mukotrpna borba za rodnu ravnopravnost redefinirala ljudsko dostojanstvo i zaustavila povijesno nasilje i diskriminaciju nad dijelom populacije, da neprihvaćanje načela rodne i spolne ravnopravnosti znači neprihvaćanje temeljnih vrijednosti demokracije, a time i Ustavnih temelja Republike Hrvatske.
To ne znači da u Hrvatskoj ne smiju postojati drugačiji stavovi kojima se, iz različitih razloga, dovodi u pitanje priznanje rodne ravnopravnosti, no u suprotnosti je s Ustavom takve stavove učiniti dominantnim javnim diskursom. Hrvatska se prije više od dva desetljeća opredijelila za demokraciju, a to prije svega znači za promicanje ideje i prakse jednakog ljudskog dostojanstva bez obzira na razlike među nama. Što prije prihvatimo to središnje načelo, lakše ćemo pojasniti naše uzajamne odgovornosti, a time ćemo i našu kulturnu različitost moći pretvoriti u našu prednost, umjesto da je i dalje vidimo kao društvenu anomaliju.
Još 2001. godine pokrenuli ste osnivanje Istraživačko-obrazovnog centra za ljudska prava i demokratsko građanstvo pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Što u posljednjih 13 godina smatrate najvećim uspjehom Centra?
Prvenstveno preživljavanje, osobito od 2007. Centar je od osnutka realizirao desetke značajnih projekata gotovo isključivo zahvaljujući partnerstvu s nekoliko europskih organizacija ili institucija. Kad je 2007. postalo jasno da strani donatori, nakon uspješne realizacije za Hrvatsku važnih projekata, kao što je bio onaj o izradi sveučilišnog programa obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo, koji je ostvaren uz isključivu potporu austrijske vlade, očekuju da Hrvatska sama nastavi financirati slične projekte, pokazalo se da to nije lako postići. Centar nije na budžetu, funkcionira ovisno o odobrenim projektima, a ja ga od osnutka vodim ‘pro bono’. Na natječaje koji su bili namijenjeni nevladinom sektoru, nismo se mogli javljati, jer pripadamo javnom sektoru.
Istovremeno, za neke projekte koje smo provodili, sredstva su bila minimalna ili ih uopće nismo dobili. Tako je bilo i s projektom praćenja i vrednovanja. Iako je Centar odlukom ministra bio suodgovoran za provedbu projekta, rečeno nam je da novaca za taj posao naprosto nema. Usprkos tome smo ušli u projekt i realizirali svoje obveze zahvaljujući resursima partnera – Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja i Mreže mladih Hrvatske. Međutim, takva odluka nije bila dobra, jer smo tako ostali bez nužnih sredstava za obnovu opreme stare desetak godina pa danas u Centru radimo tako da donosimo svoja prijenosna računala od kuće.
Da stvar bude još gora, prije tri godine nam je srušena web-stranica sa stotinama podataka, izvještaja, dokumenata i linkova, koja je imala velik broj posjetitelja. Tek smo ove godine, i to zahvaljujući partnerstvu s Centrom za mirovne studije, uspjeli osigurati sredstva za njezino ponovno postavljanje. S druge strane, kroz projekte Centra prošli su deseci izuzetnih studenata i mladih diplomiranih stručnjaka različitog profila, čiji je entuzijazam osigurao da se, usprkos stalnim teškoćama, Centar održi do danas.
Izjavili ste da razmišljate o odlasku iz Hrvatske zbog rasta konzervativnih političkih opcija i opće klime. Bili ste ozbiljni?
Već neko vrijeme razmišljam o odlasku, no nisam još donijela konačnu odluku. Zadnjih godina primjećujem da svoju mentalnu i fizičku energiju sve više trošim na apsurdne i neproduktivne stvari, a s tim se sve manje mogu miriti. Sve teže podnosim i to da se od mojih najboljih studenata nakon diplome očekuje da posao perača suđa shvate kao privilegij i da pri tome budu sretni i zahvalni „poslodavcima“, da su njihove visokokonkuretne sposobnosti njihov najveći hendikep, da takvima ova zemlja osigurava samo prijelaz preko granice, da su na radna mjesta koja su zaslužili svojim znanjem, sposobnostima i marom, tate ili mame nekih drugih već stavili znak „rezervirano“ i da se ti isti studenti sa svim tim počinju miriti, jer, kako kažu „tako valjda u nas mora biti“.
Prije nekoliko dana mi se javila jedna moja bivša studentica, koja se uspjela zaposliti izvan struke, a onda dala otkaz, jer je vlasnik firme od nje, osim osamsatnog vremena koji je daleko ispod njezinih kvalifikacija, tražio i seksualne usluge. Umjesto da ga prijavi, jer zna da se takav čin klasificira kao zlostavljanje, ona šutke odlazi tražiti sezonski posao. Teško mi je kao predavačici i istraživačici obrazovanja za ljudska prava i građanstvo gledati izuzetne mlade ljude koji, umjesto da pred nepravdom štite vlastito dostojanstvo – saginju glavu.
Međutim, krivo bi bilo zaključiti da je glavni problem hrvatskog odgoja i obrazovanja porast političkog konzervatizma. Problem je, čini se, puno složeniji i odgovara onome što je jedan od najpoznatijih američkih kritičkih pedagoga, Michael Apple, odavno nazvao „novim hegemonim blokom“. Riječ je o savezništvu u svim ključnim sferama društva između neokonzervativaca, neoliberala i populista, koje više ili manje slijede svoje političke agende, i tehnokrata menadžera, koji nemaju političkih ideala i ne zastupaju neku ideologiju, osim ideologije dobre zarade i s tim povezane društvene moći. Kad analizirate kvazi-promjene odgoja i obrazovanja kod nas, ne možete ih ne dovesti u vezu s Appleovim konceptom, iako se on izvorno odnosi na situaciju u SAD.
Nakon dvadesetak godina praćenja tih promjena naprosto ne mogu prihvatiti tumačenja koja nered u Hrvatskoj povezuju s nesposobnostima i neznanjem. Riječ je o predatorskoj borbi za kontrolom ograničenih resursa i održanjem političke, gospodarske i društvene moći u kojoj su, za glavne kreatore tog nereda, „obični“ građani samo „sitne“ kolateralne žrtve. Da je to nespojivo s demokracijom nikoga osobito ne zabrinjava: predatore zato što su prethodno pravnim i svakim drugim smicalicama uspjeli demokratski institucionalni okvir preurediti tako da im Hrvatska postane njihova interesna kasica-prasica, građane zato što, upravo zbog nedostatka odgovarajućeg obrazovanja, ne znaju što u takvim okolnostima mogu i trebaju učiniti, a mnoge predstavnike akademske zajednice zato što zagovaraju dekontekstualiziranu znanost u kojoj je spominjanje ljudskih prava, demokracije i građanstva puko politikanstvo, koje ne bi smjelo vezati uz znanstvene interese.
Naprosto je fascinantno kako taj danas neodrživ argument najupornije zastupa dio onih koji upravljaju akademskim institucijama i kako im u tome velik broj pripadnika akademske zajednice još vjeruje.
