E.H. (35) koji je iz pištolja brutalno ubio svoju suprugu Almu Kadić (34), uhapšen je nakon što je po izvršenju zločina pozvao policiju i kazao im: “Ubio sam Almu, idem da vidim dijete”.
1. Je li vam tko rekao koliko ste lijepi
Nazepst će vam leđa, djeco.
Opet ne pazite.
Ako vas propuh ošine, boljet će vas bubrezi.
Ajde barem da navučeš tu majicu.
Preko bubrega samo. A?
Pa da mogu ostaviti prozor otvoren.
Pa da mogu ostaviti sve otvoreno.
Ostavite prozor otvoren.
Neizdrživo je ovih dana. Nikad dovoljno zraka.
Što ste jeli u školi za gablec? Jesu li vam dali dovoljno kruha? Znam ja kako oni rade, štede, vazda štede. Na vama, na djeci. Recite da bi još kruha, ako vam nije dovoljno. Nemojte da ostanete gladni. Nemojte se sramiti. Jeste dobili kakvu ocjenu danas? Šta nije bilo ispitivanje iz hrvatskog? Kod tebe, da, da. Nije te otvorila? Ajde dobro onda.
Ja nisam voljela ići u školu. Rekli su mi da nisam dovoljno pametna. Moji. Da šta će mi škola. Nije to za sve. Pa nisam ni završila. Ali vi morate. Vi ste moja pametna djeca.
Jedan iz matematike? Ma nema veze. Ispravit će se. Samo da sjedneš doma učiti kako treba.
Mora se to vježbati. Nema druge. Sjedneš i vježbaš dok ne znaš napamet. A lako meni pričati, znam. Samo kažem što je dobro za vas. Ne morate mi skrivate jedinice. Ma znate vi to. Uvijek mi sve kažete. Kažete, mama dobio sam jedan.
Znam da nisi učio.
Znam.
Znam zašto nisi učio, znam. Znam. Znam. Znam.
Opet je buka. Buka je nadglasala svijet. Buka je nadglasala beskralježnjake, prirodne brojeve, glagole, sve zakone ovog svijeta nadglasala je buka udarca, jedini zakon.
Znam da nisi mogla učiti. Znam.
ta buka misao pred raspad ta kost koja se neprestano zabija u meso to meso koje zamišlja kako ipak nadilazi ovu stvarnost moj jezik koji tek sad zapravo shvaća slobodu jezika i koliko je bitno da je sve otvoreno da sav mrak uđe u nas da sam mrak izađe iz nas iz mene govore sve one govore govore vrište govore zašto smo pristali na taj mrak ili je on pristao na nas u svemu ovome nebitno je što moje tijelo zaista više ne pristaje na mene što sam napisana napisana sam samo sam jebeno napisana i pričam vam da utješim taj zrak koji ulazi kroz otvoren prozor i to srce koje pumpa litre ljubavi dnevno nemojte dati da vam netko izreže to srce nemojte nikada pustiti blizu te oštrice
Buka. Toliko je buke da nisam sigurna kako govoriti.
Mahune. Za ručak danas mahune. Sutra. Opet mahune. Nemam što drugo skuhati. Meso se zapilo. Mlijeko se zapilo. Sve se propilo i ova kuća dobro da još stoji na nogama jer su joj svi temelji zapijeni, jer je iz nje sve izneseno i bačeno da gori i da ta vatra poslije proždire. Proždite mene, nas, susjedstvo, cijeli svijet.
Jest, sve je zapio.
Buka. Tijelo propada u sebe.
Opet razbijam tu tugu.
Pod sobom. U sebi. Razbijam je kao orahe. Ali šakama.
Lažem, ona razbija mene.
Opet ste trčali. Skrivali se. Bježali. Opet ste bježali.
Hoćete li se skrivati cijeli život?
Ali živa sam. Opet sam živa.
Ma nije jedinica ništa. Ispravit ćete. Uvijek ispravite.
Znate da me sve zanima. Jeste li danas što čitali u školi? Ma znam da uvijek čitate, samo je li bila neka dobra priča? Nekad mi doma pročitate. Nešto iz čitanke. Ili lektire. Moja slova zapinju. Zapinju za moje tijelo. Znam da vas je sram. Mene koja zna premalo. Ja vam ne mogu čitati. Ne mogu vas učiti. Ne mogu vam pokazati. Uvečer, vi čitate meni. Vi uspavljujete mene.
Je li kruh bio suh? Uvijek vam podvale suhe kruhove. Valjda misle da djeca ne kuže. Je li vas zapalo mesa? Je li bilo žilavo? Je li vam bilo teško sjediti sve te sate? Zadaća, jesmo je dobro napisali? Već sam zaboravila, znate. Zaboravila sam sve ono s razlomcima. Ni povijesti se ne sjećam. Jesi pitala kako da se podijele razlomci? Znaš da smo se dogovorile da pitaš jer sam ja zaboravila. Možda nikad nisam ni znala. Ma objasnit će ti učiteljica, kuži onda da ne možete sve odjednom shvatiti.
Idete van s prijateljima? Ma bolje da niste uopće doma. Vani je druga vrsta buka, ona koje se može preživjeti. Ali pazite. Ima svakakvih ljudi, znate. Svakakvih.
Jesu li dobri vaši prijatelji?
Ma djeca svima vjeruju. Čak i onima koji ih bole. To je najteže. Znati da volite čak i one koji vas toliko bole. Tako ih vjerno volite. Šutite. Grizete sebe vlastitim zubima jer volite. Neprestano. Hrđavo. Ali volite. Toliko da šutite. Šutite. Hrđate kao neprestano stojite na kiši.
Samo je bitno da niste sami. Ovako, kao ja. Da imate nekoga.
Da niste sami.
Nadam se da ste se zaljubili.
Još se sjećam tog osjećaja da letim. Misao da će trajati zauvijek to šarenilo i taj grč. Nijemost. Prepala sam se. Prepala sam se i kad ste došli. U početku vas nisam znala držati. Bojala sam se da ću vas strgati. Bojala sam se da ste tako krhki da će vas moje ruke slomiti. Nitko ne povjeruje u svijet dok svijet ne povjeruje u njega. Vi ste vjerovali u mene. Moje mlijeko. Moje tijelo. Moja leđa. Moje ruke. Moje usne.
Reći ćete mi sve, kad tad.
Mami uvijek kažete, jelda?
Predvidiva sam. Umorna sam. Ali od čega?
Od vječnosti? Od tišine? Od mira?
Od sebe?
Stalno vam mijenjam pelene, ali to sada je vječno sada, i dok vam mijenjam pelene, učim vas i pjevati i razgovaram s vama o prvom seksu. Sve je istovremeno. Promiješano. Ja sam promiješana. Zapela. Ovdje je tako, homogeno. Zapravo više ne znam što su sjećanja, a što sam izmislila. Izmišljala sam vas, da. U svim onim daljnjim godinama. Vi gugućete i smijete se po prvi puta dok lamatate nogicama, učite hodati, šaljete me u pičku materinu jer sam vam zabranila izlaske i izgovarate svoje prvo mama. Svoje prvo kaka. Mama, mrzim te. Mama, ti si sve kriva. Mama, zašto se ne maknemo? Mama, kako možeš samo na sve to šutjeti? Mama, slaba si. Mama, ne znam više kako da ti pomognem. Kako da nam pomognem.
Govorite prve rečenice. Pa brojite do deset. Dvadeset. Odjednom znate i koliko je dva plus tri. Reći nešto na nekom drugom jeziku. Šminka. Lopta. Potukao si se. Netko je nešto krivo rekao. Nisi znao suspregnuti šaku. Naravno da nisi.
Sve je istovremeno. Ima dana kada nisam više sigurna gdje sam. Jesam li zaista tu?
I gdje je tu?
Gdje sam?
Tijelo, jednom kad ode, pokušava dohvatiti život na sve načine. Ovdje je naporno biti svaki dan, ali ne mogu otići dalje. Uvijek sam u ovoj sobi, s vama, s vašim buđenjima, odlascima u školu, dolascima. Trpim život onako kako sam ga trebala trpjeti prije, da bude smrtno dosadan. Ne znam koja je svrha takvog života poslije smrti. Jesam li ga ja sama ovako iskonstruirala? Da živim napokon mirno. Da svaki dan provodim u bijeloj sobi ničega? Da napokon ne osjećam kako tijelo može povrijediti tijelo. Čemu da lažem? Da nisam htjela biti ovdje? Jesam. Svaku bih se vječnost vratila vama.
Gdje ste? Jel škola već završila?
Što ste danas naučili?
Je li vam tko rekao koliko ste lijepi?
Je li vam itko rekao koliko ste dobri?
Jaki. Pametni. Koliko je veliko vaše srce kad me pitate kako sam i kad kažete da ćete sad vi oprati to suđe. Taj pod. Tu tišinu koja se prosula i ljepljivi su i zidovi i podovi, i ja sam ljepljiva.
Zašto šutiš, mama?
Ne mogu vam reći, ili vam ne znam reći da ponekad riječi u grlu zapnu i da naprosto ne mogu izaći. Možda sam zaista umrla od svih tih neizgovorenih riječi.
Zar da lažem da bih radije bila igdje drugdje nego ovdje? Sigurno je tako oduvijek i zamišljeno. Kada nas nema, tamo smo gdje smo i dalje najnemoćniji. Ipak, želimo ostati.
Želim da čitamo tu slikovnicu još sto puta. Borim se sa slovima, ali vi mi pomažete. Želim da još sto puta otpjevamo onu pjesmicu. Želim vas podragati po glavi i reći da vas volim. Još toliko puta dok naprosto ne izblijedim. Osim ako zaista ne postoji vječnost? Postoji li?
Može li jedno mjesto istrpjeti toliko ljubavi?
Može li?
Tužna sam.
Iako ne znam što znači kad kažem tužna.
Nikad to prije u životu nisam govorila.
Tužna.
Tužna sam.
Toliko sam tužna.
Jesmo li smjeli biti tužni?
Bila sam uplašena. To jesam.
Sve mi je izgledalo besmisleno.
Tužna. Ja nisam bila tužna.
Tužna je riječ za neke fine žene.
Ja sam bila sjebana.
Toliko sam bila sjebana da je zaista bilo malo trenutaka kad jesam postojala.
koliko sam puta rekla da se zidovi ljušte u moje tijelo i da sam samo kreč koji sakriva one najružnije pukotine a pukotina je najviše ostalo na vama i slijevam se sad u sve što sam prešutjela ja sam to prešućeno ja sam taj tumor ja sam to što izrasta iz ove sobe i guši nas
pregledavam koliko noć ima izraslina i koja od njih je moje crnilo moj maligni bijes moje ništavilo mrzim se sve što znam dobro raditi jest mrziti sebe tako sustavno i iskreno da nikad nisam ni povjerovala da imam šanse
Mrzim se.
Znam da sam trebala reći nekome. Trebala sam pokušati. Napokon u mojoj je
glavi cijeli planet i pametna sam za milijarde.
Sve one, sve ja.
Iste, bezbojne. Krvave.
Istinite.
Umorne.
Sjebane.
Beznadno je. Ionako je sve beznadno.
Barem sada.
Ili sanjam? Je li to moguće?
Da je ova navodna vječnost samo još jedna noćna mora?
Treba li ovaj stol baš biti tu? Trebam li ga premjestiti? Niste li već prerasli te stolove? Nismo li ih bacili? Možda sam umislila. To su mali stolovi. Vi ste već veliki. Skoro odrasli. Šta ću s tim stolovima? Trebam li ih kome dati? Šta ako ste ipak maleni? Tamo smo uvijek crtali. Svatko za svoj stol.
Što si to nacrtao?
Tebe, mama, vidiš? Ovo ti je glava. Ovo su ti ruke, da. Ovo tu su tvoje noge. Ali imaš i haljinu. To je ovo preko svega. I sunce. Tu. Imaš i sunce, mama. Veliko, pusto, vruće, masivno sunce koje neprestano proizvodi tu svjetlost.
Spavate tako mirno.
Ponekad imam osjećaj da biste sve prespavali.
Čak i kad se svijet urušava.
Da nas probudi neka neočekivana katastrofa.
Nekoliko se puta dogodilo, nešto bi strašno tresnulo, prozor radi propuha ili vrata, ali vi biste ležali kao da ništa nije došlo do vašeg sna. Ne biste se čak ni trznuli. Ponekad bih vas pitala što ste sanjali. Ali niste se sjećali.
Uvijek ste tako čvrsto spavali.
Čak i kad je buka razbijala svijet, a krhotine su padale po svima nama.
Kad je buka nadglasavala sav razum.
Trudila sam se.
Da ne plačem.
Da ne vrištim.
Da ne bolim.
Najviše sam se trudila da ne bolim.
Ti si jaka. Ti si stijena. Ti si nevidljiva. Ti si kamena. Ti si jača od toga da povraćaš svu svoju bol na bilo koga. Ti si jača od toga da boliš one koje voliš.
Trudila sam se biti nečujna, kisela tišina
na koju se spuštaju rojevi udaraca.
Htjela sam vikati. Jesam.
Možda bi tako bilo lakše.
Možda bi netko ranije čuo.
Ali vi spavate. Tako lijepo spavate.
I mene je sram.
Toliko me je sram.
Da sam dopustila da netko dignu tu ruku.
Opet.
Na mene.
Vi spavate.
Tko sam ja da ukradem taj mir?
Spavate.
To je bio moj jedini spas.
Vi spavate.
Svijet može opstati, naizgled.
Može.
Ako ja šutim.
Ako ja šutim.
Ako ja šutim.
Ili ste se pravili.
Jeste li se pravili da spavate?
Jeste li se pravili da spavate dok sam vrištala?
Ali trudila sam se vrištati u sebe.
Uvijek u sebe.
Da vas ne probudim.
Gutala sam svoj vrisak.
Tijelo bi eksplodiralo.
Tijelo bi se sasulo.
Tijelo bi se rasprskalo po zidu.
Ali ja sam šutjela. Vikala sam u sebe.
Grizla svoja usta i svoje usne.
Vrištala svim svojim organima.
I šutjela.
Šutjela.
Tako dobro šutjela
da sam postala zid
u koji sam udarana.
Zid.
Zid.
Zid.
2. Tata se samo šali
djeca su gore spavala
mislila sam
ma neće ništa
djeca su tu
barem djecu nikad nije dirao
rekla je
mama idemo
rekla je to toliko puta
da sam mislila da svijet može
uskrsnuti u toj riječi
idemo
idemo
idemo
djeca su gore spavala
kad mi je ovdje završio metak
ili je to bio nož
ili sjekira
ili ne
ne znam
bio je to planet zaguran u moje tijelo
i ono više nije imalo mjesta
za postojanje
ne gledajte
ne
ne
ne
je li bio metak ili nož
ne sjećam se više zapravo
metak nož nož metak
metak nož nož metak
metak nož sjekira sjekira
nož metak metak sjekira
ma tko bi ti dao pištolj
sjekira nož
nož sjekira
nisam sigurna na kojem mjestu
zaista umremo
je li to bilo
nakon prvog šamara
nakon drugog šamara
nakon što si me uhvatio
pred njima za kosu
rekao da mi jebeš mater
da sam ja tvoja žena
tvoja
žena
tvoja
tvoja je žena
gutala tvoju šaku
tvoja je žena pljuvala krv noseći tvoju djecu tvoja je žena izgovarala molitve svim bogovima tražila da prestaneš plakala i molila te na koljenima sam te preklinjala da me makar ne tučeš pred njima da me ne rastvaraš pred njima da me ne tjeraš da budem slaba i da oni misle da je ovo svijet koji čeka ja sam šutjela dok si u mene gurao sav svoj bijes i molila sam se da nikad ne pomisliš da ga predaš i njima tvoja je žena tvoj mrak i moje modro tijelo prestalo je brojati da bi na kraju prestalo i postojati
želim te mrziti
zaista to želim
želim da oni znaju da ovo nije taj svijet
koji ih mora čekati
svijet nije rana
svijet nije rupa
svijet nije krv
svijet nije bol
nije nije nije
svijet nije blato
svijet nije crnilo
svijet nije taj mrak
svijet nije beskonačna noć
i nije ta bol
i nije ta tuga
svijet zaista nije samo ta jebena rana
ne može biti
nije nije zaista nije
htjeli smo trebali smo otići zašto nisam bila hrabrija zašto sam čekala i čekala i čekala
čekala sam da jedna noć postane preduga
čekala sam da postanem hrabrija
sutra će biti drugačije
bit ću hrabrija
samo ćemo otići
ali što ako mi ne da vas uzmem
što ako mi vas uzme
prijetio je
toliko si puta rekao
da idem
ali ćeš mi njih uzeti
i neću ih više vidjeti
neću ih dodirnuti
nikada više
čuješ li nikada više
nećeš vidjeti svoju djecu
kurvo prokleta
samo odi odi
idi šta čekaš
ostat ću bez njih
za to ćeš se pobrinuti
i kuda
kuda ću
znao si da nemam kuda
znao si da ne znam kuda
zid koji sam postala
nije se mogao pomaknuti
mama idemo znam ljubavi ići ćemo mama mama mama mama bože kako ću vam sada reći koliko vas volim ako sam ovako otišla tko će vam reći koliko vas volim tko će vam ikada više reći da vas voli
tvoja je žena gutala sav tvoj mrak
mislila sam ljudi se mijenjaju
mislila sam neće ovako biti uvijek
sada nisi dobro
rekao si neću više
pa opet
pa neću više
pa opet
rekao si oprosti
jesi rekao si oprosti
oprosti
oprosti
pa udario
pa opet rekao
oprosti
pa gledao kako se savijam u noć noć je postala tijelo ja sam isparila u mrak u tvoj mrak
ja sam kriva kriva sam kriva sam
ti nisi ovo čudovište
ti nisi to čudovište
ja sam to od tebe napravila
ja sam te neprestano izazivala
ja sam to tražila
jesam
ja
ja
ja
tvoja
jesam tvoja sam
tvoja
tvoja
i šta s tim
tvoja
izvuci mi rebro po rebro
potrgaj mi ruku po ruku
evo ti
evo ti
trgaj
trgaj!
tko će ih sačekati kad dođu iz škole
tko će im pomoći složiti stvari za sutra
tko će im oprati odjeću
tko će im dati večeru
tko će s njima pogledati taj film
oni su ozbiljna i pametna djeca
tko će im reći da ja ovo samo krv
samo krv
samo smrt
ništa strašno
samo krv
i jedan ni po čemu značajan kraj
tko će ih okupati
tko će ih počešljati
tko će im reći
da je lako otrpjeti udarce
da je teško nastaviti živjeti
koliko sam puta htjela otići
znaš li koliko sam puta držala taj nož
koliko puta
sam gledala u taj odraz u ogledalu i shvaćala
da ja nisam od onih koji odu
čak ni kad je pametno otići
nitko me to nije naučio
otići na vrijeme
otići na vrijeme
tko će njih naučiti otići
na vrijeme
ja sam imala muda ostati
ili ja nisam imala muda otići
i rekla sam za njih
za njih
i lagala sam sebe
za njih
sam trebala otići
za njih smo trebali otići
ali kako
ali kuda
kad sam znala samo te zidove
i sve izvana bilo je toliko strašno
čak i strašnije od udaraca
koje očekuješ
tko će ih pokrivati
tko će ih nahraniti
tko će im reći
da svijet ne živi u ovakvim ranama
tko će ih poljubiti
tko će im reći da ih voli
da su pametni dobri da su predivni
tko će izgovoriti da si seronja
i da te ne moraju voljeti
ne ne ne morate voljeti
one koji vam nanose zlo
ne morate voljeti
one koji vas ne znaju voljeti
ljubav nije mrak
ljubav nije hrđa
ljubav
je sve
osim toga
i hoćemo
hoćemo
otići ćemo
uskoro
hoćemo
svi zajedno
idemo mama
mama
idemo
mama
mama
idemo
gdje da idemo
toliko sam im puta htjela reći
gdje gdje nemamo gdje
kako da im kažem
da ne znam gdje se može otići
i kako
kako
kako
gdje da idemo
naći će me
gdje
ne gledajte
ovo je samo krv
krv
oprat će se
oprat će se
tata se samo šali
tata se opet šali
ne misli on tako
dobar je otac
jest
dobar je otac
on vas hrani i oblači
bez njega bismo bili gladni
bez njega bismo bili žedni
bez njega bismo bili sigurni i sretni
i sve ovo ne bi bio stalan strah
idemo
mama
mama idemo
i što sam trebala kad si mi rekao
da sam kurva
neću šutjeti
što sam trebala kad si kćeri rekao
nemoj biti takva kurvetina
i zamahnuo rukom
i da nisam stavila svoje lice
ispred njenoga
neću šutjeti
i ja tebe volim, sunce moje
jesi, jesi ti si moje sunce
vi ste moja duša
idemo mama
znam ljubavi ići ćemo
ići ćemo
tko će im reći koliko je velik taj ponor između tko im izgovara da ih voli tko ih voli i koliko je već sad prošlo tko će im reći da život nije krv i da sve to ionako raznosi voda plačite djeco suze će nas očistiti mama ne plače koliko sam vam puta rekla da je sve u redu mama ne plače
ali trebala sam vam reći da plačem neka voda ispire ta voda koju smo sanjali pobjeći ćemo mama na more ćemo pobjeći i kupat ćemo se svaki dan koliko sam puta rekla susjedima ma sve je samo nesporazum znate
i ta masnica
i ta slomljena ruka
i to slomljeno rebro
i taj sjebani život
a trebala sam reći plačem plačem plačite nemojte dati da vas bijes pojede nemojte dati da vas iznutra razbije to šaketanje plačite plačite dok ne presušite i onda opet plačite
3. Ovo tijelo, to nisam ja
Nisam brojka. Ali sustav me učinio brojem. Sustav me neprestano tjerao da prebrojim svoje kosti, one neslomljene. Koliko udaraca? Koliko koraka? Koliko tišine? Jesu li već milijuni strahova uselili u mene? Koliko je to kad podijelim s onim što je ostalo od mene? Indeks loma tijela? Koliko mene u meni? Koliko je mene mrtve ostalo ležati u toj lokvi?
Ja sam sustav i ja sam tvoj bog. Ja ti zapovijedam da trpiš. Ne, ne želim pomoći. Ne tražim način kako da umanjim nasilje. Ja ga proizvodim. Samo nasilje omogućuje stalno stanje straha. Želim tvoju nemoć. Želim tvoju tugu. Ja sam Sustav, ja sam Svijet i želim da naše rane otvorene. Koliko je tebe u tebi? Koliko je rana na površini milijardi tijela? Ti si kratkoživeći broj. Ti si kratkotrajna vijest. Nekoliko ljudi na sprovodu.
Ja nisam ovo tijelo.
Ja sam svaka rana.
Ranu je uvijek moguće očistiti.
Ranu je uvijek moguće zacijeliti.
Ja sam sve mi.
Ja sam šum koji se generira pulsiranjem mojih stanica.
Ja sam nepismeno srce.
Ovo tijelo, to nisam ja.
Ja sam ptica.
Ja sam riječ.
Ja sam skok.
Početak prve stanice.
Ja sam pjesma.
Izmišljena sam. Očekivana sam.
Preiskrena sam. Ja sam trebala znati bježati.
Trebala sam otići. Trebala sam se vratiti.
Trebala sam tebi vratiti. Ja sam preslaba.
Zvijezde. Zamisli, odavdje možemo vidjeti toliko dalekih svjetova. Zvijezde su jedine koje znaju pretvarati manje elemente u veće elemente i time kroz veliki svemirski mrak šalju svjetlost i toplinu. Kao velike svemirske majke. Ne razaraju, poput nas, a daju mraku svemira mogućnost života. Kad su i razorene, na kraju svog života, iza sebe ostave novi početak. Zamisli, jedna eksplozija zvijezde može osvijetliti cijelu galaksiju, a nakon nje na tom istom mjestu često se rodi nova zvijezda. Tako je i naše Sunce dijete neke starije, velike zvijezde. Mi također. Sve što jesmo, svi naši elementi došli su od nje.
Ovo ime, to nisam ja. Ja sam sve riječi odjednom. Dolutala iz glasnog svemira.
Ja sam postotak svijeta koji se ujutro raznježi kad ugleda svoju djecu.
Ja sam njihova umnožena ljubav.
Ja sam pokušaj nježnosti prema sebi. Čuješ li?
Ja sam trebala prihvatiti ovu nemoć
i reći sama sebi da mogu napokon ipak zavoljeti sve to, svoje, kao što sam i njih voljela.
Moraš se voljeti.
Moraš znati koliko su tvoje ruke, tvoje noge, tvoje dlake, tvoje dugi nos, tvoje strije, koliko su tvoje i nebitne.
Koga sam mogla voljeti ako nisam sebe?
Jesam li to propustila?
Reći sebi da se volim.
Da sam lijepa.
Da sam pametna.
Da je u redu.
Ako ne znam matematiku.
Ako ne razumijem strani jezik.
Da je u redu, ako dobijem dva.
U redu je, zaista jest.
Sve je u redu.
Da je u redu ako pobjegnem kad me netko želi udariti.
Da je nekad najhrabrije otići.
Ne biti pristojan. Ne trpjeti. Ne čekati.
Nego reći ne.
I otići.
Pobjeći.
Otići.
Nisam brojka.
Nisam ovo tijelo. Ja sam sva tijela.
Ja sam svaka rana.
Ja sam sve mi.
Ja sam šum, bijeli šum ljubavi.
Ja sam nepismeno srce.
To sam. Srce. Poderano. Raščupano. Dlakavo.
Izmišljeno srce.
Tko će te voljeti, ako se ti nećeš voljeti?
Tko će reći da je dosta?
Ovo nije krv.
Nije. Nije.
Ovo je samoobrana.
Ovo je pokušaj da nas uvjerim.
Da smo stvarni. Da imamo izbora.
Ovo je pokušaj da nas lažem. Da možemo bolje. Drugačije.
Ovo tijelo, to zaista nisam ja.
Ja sam pokušala pobjeći kada su provalili.
Ja sam držala vrata toliko dugo dok mi nisu ruke počele trnuti.
Onda sam rekla da više ne mogu.
Onda sam dugo plakala.
Koliko je teškodržati uvijek ruke spremne da nešto zaustave.
Koliko sam umorna.
Koliko sam jebeno umorna.
Volim li se?
Mogu li se više ikada voljeti?
Jesi li se ti ikada voljela?
Jesi li?
Kad navale u mene sve te gomile, taj mravinjak prstiju, kad osjetim koliko sam prljava, kad se sjetim kako udarci prljaju tijela. Tko će oprati taj talog? Godinama nisam pogledala svoj odraz.
Što ako tamo bude netko tko će me ipak voljeti?
Nitko me nije učio da tijelo nije vreća za udarce.
Da ništa nije grešnije nego pustiti da te gaze.
Nitko me nije učio da ljubav ne smije boljeti.
Da pobjegnem na vrijeme.
Da onaj koji voli i poštuje.
Ljubav ne smije boljeti.
Je li tome cijena usamljenost?
Pristajati samo na one prave vrste ljubavi?
Je li sve ovo cijena toga da sam toliko očajno htjela da me netko voli
da me na kraju upravo
ta lažna ljubav sabila
u jednu prokletu točku?
Volim svoje ruke.
Volim ih.
One nose djecu.
Volim ovaj glas.
On im može govoriti stotine priča.
Volim što sam jaka.
Što sam slaba.
Volim što nisam šutjela.
Volim što sam šutjela.
Kada ste spavali.
Sad volim
svoje sitne usne.
Svoj velik nos.
Svoje debele noge.
I neravnine na trbuhu.
Strije.
Svoju široku vaginu kroz koju su moja djeca
provalila u svijet.
I svoju smrt.
Ljepšu od cijelog svog života.
Tijelo može trpjeti. Tijelo se savija kao šiba. Kako su samo pucketale moje kosti kada bi im prilazio. Ali i šutjele su kosti, prije svega. Čak i kad su bile slomljene.
Više se ne sjećam tvoga lica.
Zamisli, toliko godina, a ja sam te izbrisala, toliko efikasno da je ostala samo mrlja.
Ne sjećam se ni kakve si ruke imao.
Ne sjećam se ni tvoga glasa.
Ni tvoje šake. Nestao si.
Nestao si kao da nikad nisi bio stvaran.
Ostala je samo ta lokva krvi.
Ti si ta ljepljiva tekućina koju sanjam.
Nisi ništa više od toga.
Ja sam te pustila iz svog tijela.
Ja sam se oslobodila tebe.
Ovo tijelo, to nisam ja.
Ja nisam ono što će ostati kad sve istrune u ovoj samotnosti.
Ja nisam ono što će ostati kad se moje ime ispljuje.
Ja nisam ono što će niknuti iz dnevnih novina, iz crne kronike.
Smijem li vam sada reći da će biti dobro?
imam li to pravo uopće imam li pravo ikada više išta reći nakon što sam toliko šutjela ali odavde sada vidim da je toliko života i toliko mogućnosti kojima možete pripadati vi niste moja djeca vi ste svoja djeca niknula usprkos tim stisnutim šakama vi ste taj svijet koji treba dočekati vi ste to svjetlo i vjetar je i zima je pokrijte se djeco
leđa će vam opet nazepsti
tu je mama
ne brinite
mama je tu
tu sam
***
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
