Reporterka Jess Hill za The Guardian piše o tome kako se sve što je mislila da zna o nasilju nad ženama i djecom pokazalo krivim.
„Kad sam prošle godine počela istraživati obiteljsko nasilje, mislila sam da ga zapravo razumijem. Neki muškarci, kada se nađu u nevolji zbog, primjerice, nezaposlenosti, zlouporabe droga ili duševne bolesti, nisu u stanju kontrolirati svoj bijes i iskaljuju ga na osobu koju najviše vole. Svi smo u odnosima govorili i činili stvari na koje nismo ponosni – mislila sam da je nasilje u obitelji samo ekstremno prošireni oblik toga.
Trebalo je oko dva tjedna da se ta ideja sruši. Na desetke razgovora s osobama koje su preživjele nasilje i odvjetnicima otkrilo je sasvim drugačiju stvarnost, a razumijevanje te stvarnosti bilo je kao dobivanje ključa od neke tajne sobe. Pokretač nasilja u obitelji nije prije svega ljutnja. Pokreće ga potreba za i osjećaj prava na moć i kontrolu.
Pomislila sam kako bi se tako snažni poriv za kontrolom sigurno otkrio na poslu ili među prijateljima, ali ni tu nisam bila u pravu. Ponekad se otkriju, no često se počinitelji čine kao normalni, dobri ljudi, ugledni članovi, pa čak i stupovi zajednice.
Tek nakon mjeseci istraživanja i pisanja o toj temi, počela sam shvaćati zašto većina ljudi ne razumije nasilje u obitelji: jer ono nema smisla. Karakteristike su često u potpunosti kontraintuitivne, a pokušaji gledanja na to kroz leću zdravog razuma mogu vas zapravo odvesti daleko od istine.
Nema smisla da čak i žene koje su pametne i neovisne ostaju s čovjekom koji ih tretira kao smeće. Nema smisla da se i nakon bijega, žena u prosjeku tom čovjeku vraća šest puta – “ne može biti tako loše”, reći će na to ljudi. Nema smisla da netko koga poznaješ kao dobrog čovjeka može ići kući i držati nož na grlu svoje supruge. Ništa od toga nema smisla.
Ali što više učite o prirodi obiteljskog nasilja, to ćete ga bolje razumjeti. Za mene je veliki trenutak shvaćanja bio čitanje knjige ‘Trauma i oporavak‘, u kojoj Judith Herman piše o razumijevanju psihološke traume. U knjizi autorica izjednačava iskustva žrtava obiteljskog nasilja s iskustvima ratnih zarobljenika. U obje situacije, uspostavljanje kontrole nad drugom osobom postiže se kroz “sustavno, ponavljajuće nanošenje psihološke traume” osmišljeno kako bi usadilo strah i osjećaj bespomoćnosti.
Preživjeli koji su pobjegli od takvog sustavnog zlostavljanja često iz njega izlaze zbunjeni i krajnje dezorijentirani. Tragično, to znači da oni često nisu prepoznati kao vjerodostojni svjedoci: u njihovom post-traumatskom stanju njihove priče mogu biti fragmentirane, visoko emocionalne i kontradiktorne.
Pred sustavom, posebno u slučajevima određivanja skrbništva nad djecom, žrtve mogu izgledati neuračunljive i pretjerano zabrinute, osobito u usporedbi s njihovim bivšim partnerima, koji djeluju složeno i staloženo. U sustavu u kojem većina djelatnika nije osposobljena za prepoznavanje znakova obiteljskog nasilja, žrtve – čak i one koje imaju sudske odluke na svojoj strani – mogu biti optužene za izmišljanje optužbi u cilju stjecanja prednosti.
Prema istraživanju koje je 2013. proveo VicHealth, zakonski autoritet za zdravstvo u Viktoriji, 53% Australaca misli da žene koje prolaze kroz borbu za skrbništvo izmišljaju ili pretjeruju o tvrdnjama o obiteljskom nasilju kako bi stekle prednost u svom slučaju. Sve dok nisam počela istraživati ovaj fenomen, i ja sam to vjerovala.
Ono što još više zbunjuje je to što počinitelji obično vjeruju da su upravo oni žrtve, što iznose policiji čak i kad njihove partnerice stoje krvave i u modricama iza njih. Oni mogu iskreno vjerovati da su ih njihove partnerice izazvale da počine nasilje, samo kako bi ih dovele u nevolju. Nakon nekog vremena, žrtve počinju kriviti sebe za zlostavljanje koje trpe – naposljetku, on je tako dobar prema svima ostalima.
Činjenica da je nasilje u obitelji toliko kontra-intuitivno upravo je razlog zbog kojeg mediji trebaju stalno pričati te priče. No, nama novinarima je potrebna i edukacija o tome, tako da ne nastavljamo raditi iste stare greške. Nikad više ne bismo trebali vidjeti kako novinari u ponašanju žene traže objašnjenje zašto je ubijena ili osakaćena. Nikada više ne bismo trebali vidjeti novinare kako prave izgovore za muškarce koji ubijaju svoje obitelji, kao da bi stres ikada mogao biti razumno opravdanje.
Ovaj posao je težak, ali se isplati. Gledajući u sobu punu žrtava obiteljskog nasilja i njihovih zagovornika na dodjeli nagrada Our Watch (pokrenutoj 2015. u suradnji s nagradama Walkley, kako bi se prepoznalo izvješćivanje o nasilju nad ženama), stvarno mi se učinilo koliko je ovaj posao važan. Nasilje u obitelji nema smisla. Ali za ove ljude – i za tisuće koji u ovom trenutku trpe tišinu – moramo ga pronaći.“
Prevela i prilagodila: Lana Bobić
