Jučer je u Beogradu preminula novinarska veteranka i aktivistica Tanja Tagirov.
Rođena je 1961. godine u Zagrebu. Diplomirala je na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Profesionalno se bavila novinarstvom od 1986. godine, s dvogodišnjim prekidom rada u advokaturi. Tokom karijere radila za brojne ex-jugoslovenske pisane i elektronske medije, kao i agenciju. Dio karijere vezan joj je za Zagreb i rad u redakciji Poleta, Danasa i Arkzina. U vrijeme 90-ih i 2000-tih bila je aktivna u mirovnom pokretu. Od 2000. godine živi u Beogradu.”
Umjesto uobičajenog in memoriama u nastavku donosimo zanimljiv intervju što ga je s Tanjom Tagirov 11. veljače 2003. godine vodila njezina prijateljica, hrvatska mirovna aktivistica i nekadašnja urednica Arkzina Vesna Janković.
Kada si prvi puta čula za ARKzin, gdje si tada bila i što si radila?
Mislim da mi je Boris Rašeta rekao za ARKzin i pozvao me na suradnju. Bilo je to u samim počecima, 1993. Ja sam se tada bavila advokaturom. Surađivala sam sa Građanskim odborom za ljudska prava i muvala se po tim krugovima. Do 1991. radila sam kao novinarka Večernjeg lista.
Kada si uopće počela baviti novinarstvom?
Profesionalno sam počela 1983., najprije sa 101-nicom, u još eksperimentalnoj fazi. Ubrzo nakon toga sam diplomirala i otišla u Večernji list i tamo sam radila od 1984. do 1991.
Zašto si otišla iz Večernjaka?
Zato što nisam mogla raditi što se od nas tada tražilo. Država se raspadala. Trebalo je lagati i pljuvati, počelo se razmišljati uglavnom nacionalistički u samoj redakciji, i ja to nisam mogla izdržati bez sukoba. Dobila sam i zabranu rada na svom sektoru. Tada sam radila velika suđenja i pratila pravosuđe, i najednom više nisam bila podobna. Te teme su dodijeljene nekim drugim ljudima koji o tome pojma nisu imali, ali su bili podobni. Zabranili su mi tezgarenje naokolo. I to je bila odluka direktora, Ive Lajtmana, s kojim sam ja prije nego je postao direktor bila izuzetno dobra, dijelili smo istu sobu… Tada sam počela raditi na Yutel-u i otišla sam u Sarajevo, te ’91. Kad sam se razduživala u Večernjaku, samo me je dvoje-troje ljudi pozdravilo! Otišla sam s najvećom mogućom gorčinom. S osjećajem da sam odjednom postala neprijatelj, iako nisam pisala ništa drugačije nego prije. Uvijek sam govorila što mislim i nisam željela pisati ništa što se kosilo s mojim poimanjem novinarstva i istine.
Kako ti je izgledao ARKzin kada si došla, s obzirom na prethodno dugo iskustvo rada u profesionalnoj redakciji?
Izgledalo je kaotično, eksperimentalno, i prvenstveno zabavno… da bi netko sa strane uopće mogao shvatiti što su ARKzin i sama Antiratna kampanja bili, mora znati kakve su okolnosti bile izvan te Tkalčićeve, onog odvratnog prostora. Bila je to oaza u kojoj su se skupljali normalni ljudi, koji se nisu zavukli u mišiju rupu, niti se pridružili nacionalističkim bukačima na ulicama, nego su pokušavali stati na kraj tom ludilu.
Ono što je od početka bilo prisutno u ARKzinu je gomila zezanja, humora, pravljenja sprdačine od ozbiljnih tema… Mislim da je to bio jedini način na koji se moglo preživjeti. Da se nismo onoliko smijali, zajebavali, lupetali budalaštine, pisali onakve tekstove kakve smo pisali, vjerojatno bismo izašli iz tog razdoblja sa mnogo više trauma i PTSP-a, kojeg imamo svi, a ne samo branitelji. Bila je to potpuno drugačija priča od svega što se događalo.
Sjećam se tvog dolaska jer si donijela pivo sa sobom… tada sam se prvi puta napila u toj Tkalčićevoj… i to pivo mi je metafora, za nešto drugo – ti si donijela dio te klasično novinarske atmosfere, barem kako se ona stereotipno zamišlja: alkohol, vječno upaljena cigareta, drskost, samosvijest, dugi redakcijski razgovori i pretresanja aktualnosti, rad u nemogućim vremenima… Mislim da si bitno doprinijela, dakako ne samo time, profesionalizaciji ARKzina…
Nisam to bila samo ja. Vrlo brzo smo krenuli na tržište i profesionalizirali cijeli proces. Fanzinovska faza je vrlo brzo prošla. Čak i u prvim brojevima, kad pogledaš koje smo sve tekstove objavili i koju je to imalo političku težinu i bilo žestoko… Zapravo, sve te godine izlaženja, mislim da smo bili mnogo ozbiljniji od Ferala u kritikama svega što se događalo. I koliko god da su ljudi više kupovali Feral, nama je bila naklonjena intelektualna publika, koja je zahtjevnija. Doduše, većinu te publike smo i poznavali, ali bila je to sudbina u tim vremenima. Puno više se i nije dalo napraviti. Uostalom sjećaš se da nismo imali para, vukli smo donatore za rukav, čak i dio civilne scene nas nije podržavao…
Kako bi ti danas opisala uređivačku koncepciju ARKzina?
Za mene je to bila prilika koja se pojavljuje jedanput u životu profesionalnog novinara, rad bez ikakvih ograničenja, mogli smo što smo htjeli. Nismo imali zadane granice. Dakako, bilo je kompromisa, vodili smo računa da nevladin sektor ima svoj prostor. Također smo vodili računa o izboru sugovornika i nismo svakoga tko je bio zanimljiv tražili intervju. Bili smo strogo profilirani, ali nije bilo svetih krava. Nije bilo da ne možeš reći, recimo Ivi Bancu: «E, ne može to tako!». Baš sam se nedavno sjetila onog skandala s njegovim intervjuom… Taj čovjek i dan danas sa mnom ne razgovara… Bila je to jedina prilika kada ovisiš isključivo sam o sebi. Bila je to i posljednja prilika kada sam doživjela taj osjećaj škvadre u redakciji. Danas, kad smo se svi razišli i radimo po raznim ozbiljnim redakcijama, radimo zapravo samo da bi preživjeli. Tada nam to nije bilo važno.
Kako je tebi kao profesionalnoj novinarki, izgledao susret sa mirovnom i ljudsko pravnom scenom?
Neki ljudi su mi bili malo neobični. I bilo je pitanje vlastitog sazrijevanja, da prihvatiš ljude koji su drugačiji od tebe i nisu do tada bili dio tvoga svijeta. I jedina dobra stvar koja nam se desila s tim ratom i raspadom zemlje u kojoj smo svi zajedno živjeli, je to da si odjednom upoznao sve one divne i krasne ljude, od Tuzle, preko Sarajeva, do Beograda… koje inače u normalnim životnim kolotečinama, nikada ne bi našli. I neki od tih ljudi će mi zauvijek ostati bliski i dragi, jer je bilo puno dana i noći koje smo proveli zajedno, puno teških trenutaka koje smo zajedno prolazili… Jedino što ni do danas nisam shvatila je onaj «jezik zmije i žirafe», jer ako govoriš jezikom žirafe, dozvoljavaš da te gaze i da smo govorili jezikom žirafe ne bi bilo ARKzina ni Antiratne…
Koliko te je to iskustvo promijenilo? Jesi li prije rata bila društveno angažirana?
Ja sam uvijek gurala nos svugdje. Odbijala sam politiku i prijašnju jedinu političku partiju, koja mi se činila poput gomile matoraca koji nama tu nešto kroje, i kad god je bila negdje neka pobuna, ja sam bila u prvim redovima. To je valjda stvar karaktera… Do početka rata, bilo mi je uglavnom dovoljno to što sam mogla pisati ono što mislim. I ono što smo kasnije razvili u ARKzinu, to se prepoznavalo u mojim ranijim tekstovima. Recimo, odbila sam pratiti neka suđenja, jer su bila gola montaža. Druga velika suđenja, poput suđenja Azemu Vllasiju u Prištini, pratila sam, ali jasno rekavši da se ne slažem. U trenutku kada su mi počeli davati upute «Nemoj to ovako, nego onako…», ja sam bacila svoj blok i rekla «Evo ti podaci, pa piši sam…», i tu su počeli problemi. To je nešto čega u ARKzinu nije bilo.
A što se promjene tiče… Svih tih ratnih godina smo se nadali da će svijet biti bolji, da će se stvari vratiti u normalu, da će se formirati civilno društvo… Ja ne primjećujem da se to dogodilo i malo sam svoj odnos promijenila. Nekada mi je bilo gadljivo pisati za Nacional ili Globus, za novine koje imaju veze s «njima», medijima koji su bili dio ratno-huškačkog novinarstva ’90-tih. Danas više nisam u prilici da ih odbijam. Doduše i situacija se promijenila, ali nema više tu neke ideje. Svela sam se na to da odradim to što se od mene traži. Poslati istinitu informaciju, dobiti za to nekakve pare i to je cijela priča. Nije to rušenje standarda, nego sam se prestala zbog nekih stvari nervirati i prestala sam tražiti velike ideje. Shvatiš da je život jako kratak i da ga treba proživjeti, a ne se mlatiti s vjetrenjačama, jer to nema smisla. Povremeno si dam oduška i napišem tekst u kojem išamaram sve i lijevo i desno i osjećam se silno dobro i nakratko pametnija i nastavim dalje… Eto, to je promjena koja mi se dogodila.
Je li ARKzin za tebe bio profesionalni eksces?
Ja volim ovaj posao i volim ga raditi pošteno. Na početku profesionalne karijere u Večernjaku, pričala sam svima kako sam najsretnija osoba na svijetu, jer radim ono što volim, a još me za to i plaćaju… ARKzin je u ratnim godinama bio jedino pristojno mjesto gdje se to moglo raditi i to me je držalo, dakako uz osjećaj povezanosti s ljudima. I to je bio razlog što nitko od nas nije otišao, iako smo svi dobivali ponude od Ferala. Raditi za ARKzin davalo mi je osjećaj da radim nešto vrijedno i da su tu neki ljudi koji su moji, bliski!
Što misliš o stigmi da je ARKzin bio jugonostalgičarska novina. Kako si se onda osjećala u vezi s tim i kako to danas vidiš?
Ja sam u jednom trenutku obrnula cijelu tu situaciju. To što su nas proglašavali jugonostalgičarima, četnicima, neprijateljima, mrziteljima svega hrvatskog, meni je postala čast. To je značilo da smo ispravni, a da ta gomila idiota koja nam je to lijepila, u principu skriva neku babu krive nacije u svojoj porodici, ili su se u tom valu nacionalizma popeli na vrh i čuvaju svoju poziciju. Mi smo bili na dnu, siromašni, ali pošteni (poderani, ali čisti, kako to domeću kolege iz “Vremena”!) i mislim da pripadamo ljudima koji su vrlo časno proživjeli i odradili te godine. Nismo se pitali hoće li nekome pasti glava, hoće li nas prepoznati na ulici i prebiti. Gurali smo dalje.
Osim toga, biti jugonostalgičar? Pa naravno da sam jugonostalgičar. Kad je sve počelo, nisam imala ni 30 godina i činilo mi se da «mi je more do koljena», i onda se pojavi šest idiota, koji se šmucaju po nekim sastancima od jezera do planina i sve razjebu. I kako da ne budem jugonostalgična za vremenom, kada sam imala posao, dobro zarađivala, mogla putovati… A što smo dobili? Potpuno rastureno društvo. Nema nikakvih kriterija po kojima se živi. Osjećam se kao potpuno izumrla vrsta.
Kako procjenjuješ ARKzinov društveni utjecaj?
Društveni utjecaj je bio nikakav. Nas su uglavnom čitali ljudi koji su mislili kao mi, uz nekolicinu onih koji nisu podnosili ono što govorimo, a čitali su nas valjda zato da im probudimo lošu savjest. Ulogu ARKzina smo vidjeli prvenstveno u odnosu na same sebe. Da napravimo sebi jedan izmišljeni otok na kojem sjedimo i tješimo se da ima mnogo ljudi koji misle kao mi, iako ih zapravo nije bilo. ARKzin je imao ulogu našeg vlastitog preživljavanja.
OK, čitali su nas i političari, ali naklada nam je bila premala da bi bitno utjecala na javno mnijenje.
Kako uopće vidiš ulogu profesionalnog novinara?
Danas je novinarstvo industrija kao i svaka druga i malo je prostora da radiš pravo novinarstvo. Površne informacije, površno tumačenje, čak jednostrano. Od pet činjenica uzmeš dvije i koristiš ih za pranje glave drugima… Vrlo je malo ljudi koji danas rade drugačije. Gomila je žutila, a publika se promijenila. Ljudi žele neke lagane informacije i ne žele razmišljati. Mislim da je u proteklih deset godina nastala velika rupa u novinarstvu. Kvalitetni ljudi su se razišli i nije bilo prijenosa znanja na nove generacije. I danas na području cijele bivše Jugoslavije nemaš više od 50-100 ljudi s kojima bi se dale napraviti kvalitetne novine. Gomila je polupismenih, priučenih novinara koji jednostavno ne znaju taj posao.
Za ARKzin je pisalo puno ljudi koji nisu profesionalni novinari, nego su došli ili sa aktivističke scene, ili pak iz subkulturnih krugova. Kako si to tada doživljavala?
Kao potrebno i vrlo rijetko kao dosadno. Bilo je tu nekoliko ljudi koji su sjajno pisali. Na primjer, Srđan Dvornik ili Orhideja Martinović. Naša koncepcija je bila takva da su nam njihovi tekstovi bili važni. Mi smo profesionalno, u obradi, naravno intervenirali, kratili, izvlačili leadove, činili te tekstove zanimljivijima, jer su često bili suhoparno pisani. Te ljudskopravaške priče su bile teške, ali smo ih mi znali pripremiti. I da je Globus ili Večernji list napravio takvu reportažu, vjerojatno bi se i javno mnijenje malo okrenulo, a da ne govorim o tome da se to prikazalo na televiziji. Ali ne. Svi ti mediji su samo sijali mržnju, a mi smo radili nešto drugo.
Kako ti kao profesionalna novinarka ocjenjuješ nivo profesionalnosti ARKzna? Koliko je ARKzin zadovoljavao kriterije profesionalnog novinarstva?
Prilično! ARKzin je okupio ekipu ljudi koji su znali svoj posao. Pa čak i Dejan Kršić kad nije divljao. Nitko ne može reći da Kršić ne zna svoj posao, samo što je volio divljati za kompjutorom, kolorom ubijati ljude, kako mu je Boro jednom rekao. Pa čak i mladi ljudi koji su se pojavili, poput Tonija Gabrića koji je odgojen u ARKzinu. Mislim da smo dugo održavali visok profesionalni nivo. Sjećam se koncepcije koju smo napravili kada je Boris Buden bio glavni kolumnist i njime smo otvarali novine. Mislim da je taj period, od nekih godinu i pol dana, bio izuzetno profesionalan. Teško se mogu naći primjedbe. Nedavno sam kopirajući neke svoje tekstove provela noć prelistavajući ARKzine i nevjerojatno je koju količinu sjajnih tekstova smo mi tada objavili. Teško da danas možeš u izdanjima nekih tjednika u godinu dana, naći toliko kvalitetnih tekstova, koje smo mi znali imati u jednom jedinom broju.
Kako vidiš poziciju ARKzina na tadašnjoj medijskoj sceni?
Mi smo svima bili prst u oku. I vlastima, i kolegama novinarima, i uredništvima ostalih medija ovdje. Mislim da smo im budili lošu savjest. Nit’ manjih novina, nit’ manje čitalaca, ali stalno su nas napadali… Mislim da je puno ljudi tajno čitalo ARKzin, kao što su tajno čitali Feral. I količina ljudi koja me ružno gledala. Odem kod moje mame u Ogulin pa me šest ljudi ružno gleda… Znala sam da me ne gledaju ružno, zato što im se ne sviđa moj nos, nego zato što čitaju te novine, koje su inače stajale pod pultom. Mi smo bili loša savjest društva u to vrijeme i ne sjećam se da nas je itko, uključujući čak i Feral, nešto puno volio. Naprotiv!
Jesi li zato što si bila ARKzinova novinarka doživjela ikakva negativna iskustva?
Negativnih iskustava je bilo… Znali su me pljuvati advokati u sudskoj birtiji, s kojima sam se nekada družila, jer sam pisala o stvarima koje su njihov sektor. Nazvali su me četnikušom i pitali što ja radim u Zagrebu, na što sam ih poslala u pičku materinu i s tim je stvar bila završena. Za razliku od Milana Ivkošića koji je trčao za mnom i vikao da sam četnik, ja sam rođena u Zagrebu i rekla sam mu neka se vrati u svoje Zmijavce i pusti me na miru, jer ću njemu za inat krepati u ovom gradu, bez obzira što sada više nisam ovdje nego jesam, ali ne pada mi na pamet da prodam svoj stan i iselim se iz ove zemlje.
I sjećaš li se reakcija ljudi koje si tražila intervju – je li bilo odbijanja?
Nije bio problem naći sugovornike. Povremeno bi mi ljudi rekli «Sve ću ti reći, ali molim te nemoj moje ime!», jer su se bojali. Naročito ljudi iz pravosuđa, koji su ili bili na rubu istjerivanja, ili su već bili istjerani, pa su pokušavali nešto postići advokaturom… Jedini problem vezan uz intervjue koje sam napravila, vezan je uz Ivu Banca, od kojeg ja to nisam očekivala. Prvo je pristao na intervju, ali je tražio pitanja napismeno. Onda sam ja otišla u dokumentaciju i iščitala brdo njegovih tekstova i postavila mu gomilu ekstenzivnih pitanja. Kad je dobio pitanja, nazvao je redakciju i tražio da netko drugi radi intervju, jer su pitanja tendenciozna. Mi na to nismo pristali, pa je on četveroručno sa Čičkom, napisao odgovore, koji su se uvelike svodili na pljuvanje mene. Ja sam ispala partijski komesar koji je za vrijeme nenarodnog režima, sudio Hrvate i onda sam ja pošizila i napisala karticu i pol uvoda… I to je jedini problem koji sam imala… Sjećam se još nekih drugih situacija. Svi su u to vrijeme htjeli biti jedine moralne vertikale u društvu, pa se povremeno na nas naljutio netko iz HHO-a ili Sorosa, ali to sve ide u rok službe.
Možeš li navesti konkrentne vrijednosti za koje misliš da smo ih zastupali?
Pravo na život u prvom redu, jednakost ljudi bez obzira na vjeru, spol i ostalo, pravo na drugačije mišljenje, pravo da stanuješ, pravo da ideš u školu, pravo da ti popovi ne kroje ovo i ono, pravo da nema zloupotrebe policije… sve ono što se u zapadnoj Evropi i Americi podrazumijeva kao normalan standard. Ako si na vlasti nemaš pravo zavlačiti ruku u moja creva da vidiš što sam jučer jela. Osim toga, davali smo prostor tada masovnim pojavama nepravde i zločina koje nitko drugi tada nije htio objaviti. Postoji cijela plejada ljudi kojima smo na neki način pomogli. Sjećam se recimo slučaja Sime Rajića, o kojem smo objavili tekst kad su mu pakirali užasno ružnu priču, zbog zastupanja na privrednom sudu. Objavili smo tekst na dvije stranice. Sjećam se i naslova teksta: «Cijena života»! Simu Rajića je to izvuklo iz cijele te gabule. Imali smo onog profesora iz Karlovca, koji nam je svaki tjedan dolazio u redakciju. Bio je izbačen iz stana, oteli su mu sve… Mi nismo bili samo novine, nego smo se i konkretno angažirali, konkretno smo ljudima pomagali, upućivali ih organizacijama za ljudska prava. I brdo projekata bilo je oslonjeno na tu našu medijsku ulogu. Okupili smo neki broj advokata koji se nisu bojali… Naša uloga je bila užasno kompleksna, jer smo bili novine, koje nisu bile samo novine!
Sjećaš se onih akreditacija i garantnih pisama koje smo pisali ljudima iz Sarajeva, da bi se mogli izvući?
Da (smijeh)! Pa su nas zvali iz UN-a i pitali kako to da imamo 30 akreditacija za letove… «Vreme» je u tom trenutku imalo 15…
Dosta dugo sam paralelno s ARKzinom radila u pravnom savjetovalištu, i pisala sam te priče… Nije to bila mala stvar, o kojoj u trenutku kad se događala nisam ni razmišljala. Ustaješ ujutro u 9:00 i ideš u nečiji stan, jer čovjeku prijeti deložacija… Onda navlačiš strane novinare, pa dođeš poslije u redakciju i pišeš o svemu tome, a navečer udariš po pivu, trezan čovjek ne može to sve preživjeti. Nakon tri-četiri godine shvatiš da si totalno prolupao…
Sve one stvari koje su se drugim ljudima gadile, jer nisu htjeli vidjeti tu silnu nesreću koja se valjala ili su se slagali s time, jer oni još nisu bili došli na red, mi smo sve to opsluživali na razne načine. Bilo medijski, bilo na druge načine…
